MUHAMED GAFIĆ ZA ‘SB’: ‘Kad je Cvitanušić krenuo kroz ledopad na konačan uspon neprestano sam brinuo, pogotovo kad je nad jurišnim kampom ušao u ‘death zone”

U maju 1979. godine dva Muhameda, Šišić i Gafić su u sklopu sedme jugoslavenske ekspedicije popeli Mount Everest zapadnim grebenom koji je bio izuzetno tehnički zahtjevan, i do tada neispenjan. Ove godine se zastava BiH zavihorila, također na najvišem svjetskom vrhu Everestu zahvaljujući bh. triatloncu i visokogorcu Tomislavu Cvitanušiću.

Alpinista, jedan od osnivača sarajevske škole alpinizma, autor više knjiga, te bivši specijalac Muhamed Gafić sa Cvitanušićem je bio u kontaktu cijelo vrijeme, davao mu savjete, ali i informacije iz prve ruke za javnost u Bosni i Hercegovini koja je sa velikom pažnjom pratila ovaj uspon.

„Čak sam se bavio mišlju da pođem s njim i da ga pratim iz Baze. To ne bi bilo dobro, jer bi vjerovatno i mene visina „drmala“, a trebala mi je čista glava. Zamolio me da mu, kao učitelj, budem dio tima koji će ga podržavati“, kaže Gafić u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“.

Legendarni bh. alpinista Muhamed Gafić govorio je o izazovima alpinizma, historijskoj ekspediciji na Everest, naravno i o detaljima ovogodišnjeg uspona Tomislava Cvitanušića.

Prije 44 godine penjali ste Everest sa Muhamedom Šišićem, odnosno bili ste članovi jugoslavenske himalajske ekspedicije Everest ’79. Kako je tada bilo, možete li se prisjetiti?

Za mene je to bio golemi izazov, doživljaj, iskustvo.

Bila je to nacionalna ekspedicija sa ciljem prvenstvene, do tada neispenjane smjeri, preko Zapadnog grebena Everesta. Nekoliko ekspedicija su bezuspješno pokušavali, a nakon nesreće francuske ekspedicije ispod sedla Lho La, u kojoj je poginuo i vođa – odustali su. Naš penjački tim je bio sastavljen od 25 alpinista, 20 Šerpasa, a 18 dana smo pješačili do Baze, sa 700 nosača i na njima teretom od po 30 kg.

Muhamed Gafić u stijeni Lho La, Everest 1979. godine 

Pored nas dvojice iz Bosne i dvojice alpinista iz Hrvatske ostali su bili Slovenci, tada jedni od najboljih na svijetu. Ekspediciju je finansirala Vlada Jugoslavije sa sumom, koja bi danas prevazilazila milion dolara i sponzori velikih naših firmi, poput Energoinvesta. Bio je to timski rad dosezanja visine, postavljanja pet visinskih kampova, iznošenje hrane, opreme, fiksiranje užadi i svega što je bilo neophodno navezi, koja će tog trenutka biti spremna na juriš ka vrhu. Gradili smo piramidu uspjeha nacionalne ekspedicije.

Muhamed Šišić Everest 1979. godine

Naveza Marjan Manfreda i Viki Grošelj su iznad posljednjeg kampa, na oko 8300m n/v ispenjali presudnu, tešku dužinu, fiksirali posljednje uže, otvorili put ka vrhu i promrzli. Vratili su se u bazu teško povrijeđeni. Naveza Nejc Zaplotnik i Andrej Štremfelj su uspjeli ekstremno teškim Zapadnim grebenom završiti Jugoslovensku smjer. Do danas je niko nije ponovio.

Hamo i ja smo dosegli treći visinski kamp, 7170m. Predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito je odlikovao ekspediciju Ordenom zasluga za narod sa zlatnim vijencem.

Brinula me njegova aklimatizacija

Ove godine se zastava BiH zavihorila na Everestu zahvaljujući Tomislavu Cvitanušiću. Sa njim ste bili u kontaku cijelo vrijeme. Dakle, možemo samo pretpostaviti količinu nervoze, ili bolje rečeno adrenalina kod Vas s obzirom da znate ćudi ovog alpinističkog vrha?

Nervoze nije bilo ali jeste brige. Adrenalina je bilo napretek. Čak sam se bavio mišlju da pođem s njim i da ga pratim iz Baze. To ne bi bilo dobro, jer bi vjerovatno i mene visina „drmala“, a trebala mi je čista glava. Zamolio me da mu, kao učitelj, budem dio tima koji će ga podržavati i nisam se predomišljao. Brinula me njegova aklimatizacija, koja je bila usporena lošim vremenom, pa sam insistirao da slijedi proces adaptacije primjerom Rajhnolda Mesnera. Čak je dotle došlo da se Tomo, svojim prijateljima na facebook objavi „žalio“ kako sam mu „naređivao“ da ide, po lošem vremenu pod sedlo Lho La i pošalje mi sliku. A insistirao sam na svakodnevnoj aktivnosti u Bazi. I „tjerao“ ga da se penje na visinski kamp Pumorija, vrha na suprotnoj strani Everesta. I poslušao me je pa je poveo sve članove njegovog tima. Aklimatizacija je majka svih uspona na visoke planine!

Tomislav Cvitanušić (Foto: FB)

A, kad je krenuo kroz ledopad na konačan uspon bila me je briga, neprestana. Pogotovo kad je nad jurišnim kampom ušao u „death zone“. Čak sam mu poslao eskimsku poslovicu: “Kad si umoran, iscrpljen, na izmaku snage, zapamti ti si tad na pola puta kojeg stvarno možeš preći“. I bojeći se da ne riskira previše na usponu, upozorio sam ga da je to savjet, ako bude u nevremenu, ugroženog života, da se odmah vrati nizbrdo.

 Recite nam kakav je Tomo, pretpostavljamo da je disciplinovan, odgovoran, naravno u formi. Sve to ste i Vi, bosanski specijalac i alpinista. Ali šta je to po čemu je Tomo drugačiji od mnogih da ste postali prijatelji. Zanimljiv savjet je Cvitanušić podijelio prije par godina uz fotografiju sa Vama: “Nemojte biti među onima koji, čim nešto malo nauče, u svojoj bahatosti zaborave ko ih je učio i pomogao im na tom putu. Nažalost, u današnje vrijeme ima mnogo takvih koji su dovoljni sami sebi i koji zaborave svoje učitelje. Takvi su glasni i bučni, ali utjeha je da nikada ne dođu do vrha.”

Tomo je zahvalan čovjek. Zahvalan je prirodi, roditeljima, porodici, prijateljima, alpinističkim partnerima… Ne štedi tu zahvalnost jer je svjestan krhkosti čovjeka i u isto vrijeme spoznaje neslućenih mogućnosti mentalne snage ličnosti. Tako je jednostavno stekao u meni prijatelja. 

Stijena je prepreka, izazov

Alpinizam je kao partija šaha – svaki potez, odnosno korak je važan, i unaprijed treba promisliti na iduće kretanje i smjer. Vi ste jednom za medije rekli kako “alpinizam uči čovjeka da govori istinu, da postane bolji.” Na koji način bolji?

Alpinizam je poput puta u životu. Razmislite, pa odlučite, pa putujete, pa odete na stramputicu, pa se vratite, partner, prijatelj vas opomene, pa ste na dobrom putu, dok ne pogriješite, ali gledate, mislite, pazite se, pitate, i ako ste na dalekom putu, pravom putu, „čitav univerzum će se ujediniti da vam pomogne“.

U planini, stijeni suočavate se sa prirodom, nekad lijepom, nekad prijetećom. Suočavate se sa svojom ličnošću, mogućnostima, vrlinama, slabostima. Stijena je prepreka, izazov. Bezbroj puteva, prepreka, zamki je pred alpinistom, a on želi da se ispenje na vrh. Čuje, vidi, osjeća i prirodu, planinu, stijenu i sebe. Spoznaje istinu o sebi. Ne može sebe slagati i reći: „ah, bez veze, protrčati ću ovu vertikalu“, ako nije siguran u sebe, ako misli i živi istinom. Ne smije lagati, jer onda teško njemu.

Sad već davnog 14. februara 1970. na Lupoglav, vrh na Prenju, penjali su zimi prvi put trojica alpinista Ilija Dilber, Zijah Jajatović i Milorad Stjepanović. Nažalost tom prilikom su i poginuli. U znak sjećanja na njih organizuje se Memorijal “Lupoglav”. Jajatović je bio Vaš učitelj, uveo Vas je u svijet alpinizma. Danas ste Vi koji dajete savjete Tomi, ne sumnjamo ni mnogim drugima kroz svoja predavanja, objavljene knjige itd. Nakon velikog broja ispenjanih planinskih vrhova, i vertikala, recite nam koju planinu u BiH volite posebno, kojoj se stalno i stalno vraćate i zbog čega?

To je bio prvi zimski uspon na najteži vrh Prenja i završio se tragično. Gubitak prijatelja, partnera i učitelja, zadesio me je u mladosti i pamtim ga i dan – danas. A Prenj me je toliko „začarao“ da sam sagradio vikendicu pod njegovim vrhovima i često sam tamo.

Član ste Alpinističkog odsjeka Sarajevo od 1969. godine. Činjenica da bavljenje alpinizmom kao disciplinom iziskuje psihofizičku spremenost. Mi u BiH imamo alpinističke obuke. Recite nam da li je ženska populacija zainteresirana za sportsko penjanje, odnosno alpinizam s obzirom na zahtjevnost, te neophodnu i tešku opremu?

Jedan sam od osnivača Sarajevske škole alpinizma, pored Muhameda Šišića, Slobodana Žalice i ing. Rašida Mulahusića, davne 1972. Ta Škola je dala alpiniste koji su dosegli velike svjetske vrhove, ispenjali teške i izazovne stijene svjetskih gorja, pa je i Tomislav Cvitanušić jedan od njih. SŠA danas vodi Erkam Duraković a najbliži i najaktivniji instruktori: Samir Mehić i Nermin Demir su mu dragocjeni u obuci alpinista, možda opet Himalajaca.

Mont Blanc, januar 1997. godine (Foto: Edin Kajan)

U nekim klasama smo imali više djevojaka nego mladića na početnom, naprednom ili zimskom tečaju alpinizma. Upis kandidata, ponekad zatvaramo i mjesec prije početka, pa ko želi da u septembru bude na ljetnom kursu, neka se odmah prijavi.

Bosanske alpinistkinje su ispenjale mnoge stijene i vrhove, od Prenja do Alpa i Anda, a danas imaju priliku da nastave uspjehe dr. Lale Mulalić – Stajić, Tere Entraut, dr. Sonje Šiljak, prof. Bahre Paralije – Tomić, Jagode Salihbegović, prof. Emire Hukić, ing Amre Andelić…  

 

Planina nagradila Cvitanušića

Alpinista, triatlonac i bh. Ironman Tomislav Cvitanušić 31. mart 2023. godine krenuo je sa Međunarodnog aerodroma Sarajevo na put prema ostvarenju svog sna, a to je uspon na najviši vrh na svijetu Mount Everest. Mjesec i po dana kasnije, njegov san se ostvario, a ovu radosnu vijest 17. maja njegov mentor i učitelj saopštio je na sljedeći način:

 „Čitavu noć se Tomo penjao. Jutro je bilo da se uvjeri da je na vrhu Everesta. Koliko mu je bilo teško – zna samo on. Ušao je u “death zonu” i preživio i planina ga je nagradila. Dnevno  svjetlo mu je trebalo da se vrati, jer je vrh pola puta, a silazak zna biti opasniji.  Sad je u šatoru, na sigurnom, na 8000 m. Sutra će se spuštati niz Lhotse-ovu stijenu  na drugi visinski kamp – C2 na 6500 m., a prekosutra, po noći, jer mraz drži serake da se ne obruše na alpiniste, u Bazu. A tamo ima internet!“

(Razgovarala: Sanela GOJAK)