ZVIJEZDE IZ SEHARE: Kako je Hamdija Samardžić u Zagreb donio sevdah, a sačuvao obraz?

Hamdija Samardžić bio je pjevač autentičnog sevdaha. U tom dobu, tačnije, sredinom 20. vijeka izvođenje sevdalinke iziskivao je zahtjevnost u interpretaciji. A on ju je donosio jednostavno, ali sa dosta strasti i duševnosti.

Ukus i mjera

To je bio oblik pjevanja kompleksnih pjesama u kojima se unosio nevjerovatan naboj emocija. Hamdija je bio baš jedan od malog broja pjevača koji je realizirao tonske zapise, snimao je te široke a mirne melodije koje su zvučale poput žubora potoka. Kod njega je sve bilo sa ukusom i mjerom.

Hamdija Samardžić rođen je u Prozoru 1919. godine. Rastao je uz dvije sestre i brata. U rodnom mjestu završio je osnovno obrazovanje, a gimnaziju u Mostaru. Mnogo je slušao, čitao i izučavao o sevdahu. Počeo je pjevati upravo u tom gradu kraj Neretve da bi 1939. godine preselio u Zagreb gdje je studirao Građevinski fakultet.

I u Zagrebu je pjevao, a vikendom po tamošnjim elitnim objektima nastupao. Pored sevdalinke prelijepo je pjevao francusku i italijansku šansonu. Bio je poliglot. Nerijetko se oglašavao u programu Radio Zagreba. I baš tim putem postavio sevdah kao nezaobilaznim na tim talasima. Počeo je raditi i u Vijesniku. A redovno biva angažovan na radiju.

Ratni vihor njegovu porodicu je protjerao u Zagreb. Hamdijina starija sestra se priključila partizanima, što im je stvaralo velike probleme. S jedne strane nacističke, a onda dodatno stigao teret i od komunista. Zašto je pjevao u bečkoj hali za valcere u vrijeme rata? Nađoše se oni iskreni ljudi koji su potvrdili Hamdijino poštenje i čovječnost.

Američka kompanija

Radio je za američku kompaniju kao inženjer svjetske reputacije, odagnao je i pobijedio pritisak svih režima. Izdržao je spočitavanje i sumnje svojom reputacijom, kako individulanom tako i profesionalnom. Svi su rekli intelektualac, vrhunski pjevač, inženjer i ljudina. On je taj koji je u Zagreb donio sevdah, a sačuvao obraz. Ostao dosljedan sebi i svom identitetu. U svom repertoaru sačuvao je ratne sevdalinke. No, nije želio da „prlja“ svoj ukus prema izvornom načinu pjevanja.

Upravo je to bilo presudno da kaže da 1952. godine napušta aktivno bavljenje muzikom. Nastupio bi samo kada bi Himzo Polovina pjevao u Zagrebu ili bi mu se pridružio u Sarajevu na nastupu. Snimili su čak i zajednički duet. Hamdijine snimke pjesama „Čudna jada od Mostara grada“, pjesmu koju je prvi izveo i snimio, potom pjesme „U Stambolu na Bosforu“, „Da zna zora koju dragu ljubim ja“, „Nigdje zore, ni bijela dana“, „Leti, leti pjesmo moja mila“ a sve to štampao je na singlicama Jugoton.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Prepustio se svojoj profesiji građevine pa je radio na Atlantskoj brani, a potom u Atomskom centru Krško. Zapjevao bi u gradskom prostoru „Preporoda“ gdje je i radio. Štitio novcem, znanjem i ljubavlju zagrebačku džamiju. Ostao dosljedan načinu kojim je živio, ne propuštajući dosljednost i sklad sa vjerskim uvjerenjima. Nijedan ideologija nije ga mogla zavesti do kraja života.

U skladu sa islamskim propisima Hamdija Samardžić je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj, ostavljajući iza sebe ogroman pečat u kreiranju interpretacije sevdalinke.

Nema ga u Kući sevdaha

Muzički žanr koji je karakterističan za Bosnu i Hercegovinu Hamdija je prvi „utkao“ u kulturni imaginarij zagrebačkog radija i diskografije. Pomenut je u svim tamošnjim knjigama i pjesmaricama kao vodeći i vrhunski sevdalija. Samo ga nema ni u pomenu u Bosanskom institutu i u sarajevskoj Kući sevdaha. A zaslužio je puno više od toga.

Stari musliman

Pjevajući pjesmu „U Stambolu na Bosforu“ Hamdija je dobio nadimak „Stari musliman“ premda se to desilo u njegovoj mladosti. Priključili su mu taj nadimak zbog pomena u tekstu pjesme „Stari musliman“.

Spasio ga partizanski doušnik

Dok je pjevao Hamdiju su svi slušali i uživali. Bio je miljenik zagrebačke publike i prije i u vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. To je malo koga ostavilo u životu, no njega je spasio portir iz Vijesnika koji je bio partizanski doušnik u tom vremenskom periodu.

Piše: Jasna Durić