DANIELA POPOVIĆA NISU USPJELI UNIŠTITI: 50 nijansi plave za pola vijeka karijere

Od kada je kao sedamnaestogodišnjak pobijedio na festivalu “Titogradsko proljeće”, 1972. godine traje plodonosna karijera Daniela Popovića, kompletnog autora: kompozitora, tekstopisca, instrumentaliste, pjevača raskošnog vokala, aranžera te producenta.

Na sceni ondašnjeg Doma omladine, a današnjeg KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici, pojavio se jedan, moglo bi se reći, gotov šansonjer, koji je odnio dvije prve (prvo mjesto za interpretaciju i prvo mjesto stručnog žirija za kompoziciju) i jednu drugu nagradu za autorsku pjesmu “Plači”. Otkuda ta opčinjenost šansonama!?

Daniel Popović je treće i najmlađe dijete u porodici uglednog pedijatra dr.Filipa Popovića i pijanistice Nađe Popović, pored brata Dragana i sestre Mirjane. Majka, porijeklom Belgijanka, svoje je slobodno vrijeme, koje je pronalazila uglavnom u večernjim satima, provodila svirajući na klaviru, a pored nje je najčešće sjedio Milan, njeno najmlađe dijete. Tako se u njega zauvijek uselio duh francuskih šansonjera, te taj anglosaksonski muzički izražaj.

Od vrleti Crne Gore, preko stepenica i terasa primorskih hotela, do beskrajnih prostranstava bivšeg SSSR-a, DDR-a i evropskih muzičkih scena, tekla je njegova plodonosna karijera koja je iznjedrila na stotine pjesama rađenih za sebe i druge.

Nakon “Titogradskog proljeća” uslijedili su festivali u Jajcu i Maglaju, gdje je ovaj gimnazijalac nastupao kao predstavnik Titograda.
Maglajski festival, koji sada nosi naziv “Studentsko ljeto” prošle je godine proslavio pola vijeka postojanja i u čast toga su pozvali Popovića da pozdravi učesnike jednim video obraćanjem. Ovaj festival je značajan jer je iznjedrio mnoga imena ondašnje i današnje muzičke scene. Te 1973. zajedno su nastupili Milan Popović (kasnije umjetničkog imena Daniel) i Slađana Milošević.

Godine 1975., na Izboru za pjesmu Evrovizije u Opatiji, nastupio je sa kompozicijom “Dječak kao da vijek ima”, Mihajla Arsića, a godinu dana kasnije nastupa na istom festivalu sa grupom “Entuzijasti” ,čiji je član postao, i kompozicijom “Kotorske ulice”, Tončija Petrović.

Preko puta porodičnog stana, u ulici Marka Miljanova, nalazilo se Kulturno umjetničko društvo “Stanko Dragović” gdje je Milan često zalazio i tu je, samoučki, počeo učiti gitaru, svirajući najprije električnu gitaru marke Hagstrom, na pojačalu Vermona. Tamo je upoznao, odnosno tamo su ga, kao talentiranog momka, primjetili: Mihajlo Arsić, te gospodin Tomislav Bašić, obojica zaslužni za poneku epizodu i skretanje na putu kojim je krenuo. Jedan ga je odabrao da pjeva na Jugoviziji 1975. a drugi ( Tomislav Bašić) je “zaslužan” što Danijel nije postao član grupe Ambasadori, iako su ga oni tražili da sa njima svira i pjeva, servirajući im priču kako je Daniel ekskluzivac TV Titograd.

Elem, kada su “Entuzijasti” ostali bez gitariste, gospodina Mirsada Serhatlića, pozvali su Daniela da im se pridruži, no on u tom trenutku nije imao svoju gitaru i pojačalo, pa je prvobitno planirano da mu ih kupi otac. Mudri i iskusni dr. Filip Popović, iako je imao novaca da to učini, htio je pokazati svome sinu da se za neke stvari u životu mora boriti sam. Zato ga je poslao Miliju Kneževiću i Tončiju Petroviću sa predlogom da oni u njega investiraju unaprijed, a da će on taj novac vraćati postepeno, od nastupa. Tako je i bilo, što je bila velika potvrda talenta ovog momka. Ako je njegov otac do tada i imao kakvih sumnji, tog trena su nestale.

Sa “Entuzijastima” je otišao na svoju prvu veliku turneju po SSSR-u koja je trajala puna tri mjeseca.

-Od Titograda smo išli za Beograd, pa na voz Beograd-Budimpešta-Čop. Na granici sa SSSR-om voz ide u zrak gotovo 2 metra. Mijenjaju se točkovi vagona da bi se podmetnuli oni prilagođeni širokim prugama, kakve su bile u tadašnjem Sovjetskom Savezu. To treba vidjeti i doživjeti! U ono vrijeme! Cjeli voz u vazduhu je kao danas za scenu iz nekog fantastičnog filma. Putujući vozom prvi put sam vidio te ogromne cjevi za gasovode i naftovode koje su ležale na zemlji u dva reda, tokom našeg puta Moskva – Vladivostok. Voz predivan, i putuješ njime cjelih 10 dana. Na meniju boršč, crni ruski čaj, kijevski kotlet, ruska salata, i kao zemlja crni kruh kiselkastog ukusa.

-Koncerti raskošni, iako su ljudi živjeli na granici siromaštva. Prepune dvorane. Služio se šampanjac, kavijar i neki kolači koje su oni zvali pirožne…..Ne znam sa čime bih to uporedio, samo znam da su imale različita punjenja i da je ukus bio kraljevski. Publika je imala izraženu koncertnu kulturu; dočekivali su nas uvjek sa ogromnim aplauzom i scena je bila pokrivena cvijećem. S druge strane, u to vrijeme, nije bilo lako javiti se doma. Morao si naručiti poziv unaprijed. Imali smo točno definiran raspored nastupa i imali smo sprovodnike koji su uvjek bili sa nama. Recimo, 15 dana unaprijed naručiš poziv i kada dođeš u određeni hotel, oni ti spoje poziv na sobu, tačno ko sat. Naravno, razgovori se slušaju. To smo znali – prisjeća se Daniel.

Godine 1977. se preseljava u Zagreb gdje započinje sa intenzivnijim radom na razvoju svoje karijere. Početkom osamdesetih svira sa grupom “Grešnici”. Prvi album snima 1982. godine za “Jugoton”. Album “Bio sam naivan” je već tada bio prodat u tiražu od 25.000 primjeraka, praktično bez ikakve reklame. Potpisao je tada ugovor sa diskografskom kućom “Jugoton” u kome se navodi da Daniel ima 1% od prodaje, kao autor i izvođač.

No, 1983. se sve mijenja. Ovo je godina u kojoj jedan, kako su znali govoriti: “anonimus bez muzičkog iskustva”, odnosi ubjedljivu pobjedu na jugoslovenskom Izboru za pjesmu Evrovizije sa svojom kompozicijom “Đuli”, i to u veoma jakoj konkurenciji poznatih imena : Lepa Brena, Maja Odžaklijevska, Mišo Kovač, Bebi Dol, Indexi, Novi Fosili…

Jedan članak iz TV Revije, neposredno nakon tog izbora u Novom Sadu objavljuje tekst u kome se između ostalog kaže da ako se ikad bude pravila lista onih na čiji se račun izreklo najviše uvreda te godine, jedno od tih imena bilo bi Daniel Popović. Takmičili su se tada novinari, menadžeri i menadžerčići, te poneki kompozitori, tadašnji hitmejkeri, ko će izneti uličarskiju opasku o uspjehu ovog mladog momka, “anonimusa”, “bljedunjavog plagijatora”. Je li to bilo zato što je pobjedio tada Brenu “Nacionale” i spriječio da se Evropi pokaže sva raskoš domaćeg turbo folka.

Evropa ga prihvata od prvih taktova pjesme “Đuli” koja vrlo brzo dospijeva na muzičke liste časopisa u Nemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Holandiji, Švedskoj i to pored velikana evropske i svjetske muzičke scene poput: Boy Georgea i Culture Club-a, Michael Jackson-a, David Bowie-a, Spandau Ballet, Euritmics, Nene, Shakin Stevensa, Kaja-goo-goo i Limahla itd. Čak se tokom nekoliko nedelja, nalazi na listi najprodavanijih singlova iznad David Bowie-a i “China girl”. Gotovo za rubriku: “Vjerovali ili ne”.

Nakon Eurosonga i četvrtog mjesta, Danielova popularnost postaje tolika da sam zna reći da ga je zahvatio vrtlog estrade, te da nije bio ni svjestan koliko je popularan. Kada su komšije i prijatelji porodice dolazili na čestitanje u porodični dom u Titogradu (današnja Podgorica), Danielova baka je ponosno govorila: “Moj Daniel je prvi u Evropu!”. Ako bi joj se neko usprotivio i rekao kako je četvrti, ona bi odgovarala da su prve tri ženska čeljad te se to praktično ne računa. Za ovu ženu staroga kova, njen unuk je bio prvi. A zapravo, nije bila daleko od istine, jer pjesma je ušla u anale Eurosonga, postala je evergrin Evrovizije i prepjevana je na više od deset jezika.

U Norveškoj nastupa pred 41.000 ljudi koji sve pjesme sa albuma “Bio sam naivan” na koji je ubačena pjesma “Đuli” kao A1, pjevaju u originalu zajedno sa njim. Nekoliko dana ranije, na istom prostoru, ABBA je imala 25.000 ljudi na koncertu. U Beču, na trgu, djevojke su masovno padale u nesvjest u prvim redovima, a sa koncerta su ga morali ispraćati uz kordone policije ili pak iznositi u nekom ogromnom sanduku od ozvučenja. Na Crvenom trgu u Moskvi stajao je bilbord sa njegovim likom veličine 100 metara puta 100 metara.

Potražnja za albumom bila je tolika da je “Jugoton” privremeno morao obustaviti štampanje drugih materijala i raditi samo album “Bio sam naivan”. Ovim se albumom ( uz ubačenu pjesmu “Đuli”, 1983.) Daniel uvrstio u rekordere. Preciznije: Ovo je postao najprodavaniji album svih vrijemena na prostorima bivše SFRJ. Prodat je u fantastičnih 1.200.000 primjeraka. “Jugoton” je napravio Aneks ugovora kojim se isti proglašava doživotnim, a postotak se povećava na 11%, jer je Daniel: gitarista, pjevač, pjevač pratećih vokala, kompozitor, aranžer, producent, supervizor. Slijede albumi:

“Suze i smijeh”, 1984.
“Daniel”, 1984.
“Lovin’ that Rock and Roll”, 1985.
“Tina i Marina”, 1985.
“Dušu je moju uzela”, 1986.
“Slomljeno srce”, 1987.
“Što sam ti srećo kriv”, 1989.
“Ma daj obuci levisice”, 1991.
“20 zlatnih hitova”, 1993.
“Danceland”, 1994.
“Kao da ne postojim”, 1998.
“Vatra ljubavi”, 1999.
“23 hita”, 2001.
“Nekoć in danes”, 2003.
“Fantazija”, 2013.

Sve do 1991. godine, redovno je imao turneje po Skandinaviji gdje je bio izuzetno popularan. Posljednja je trebala biti u Norveškoj, no kako se država raspala, a vize prestale važiti, ta turneja nije realizovana. Šta da jedan umjetnik i porodičan čovjek učini tih nesretnih godina. Sam zna reći da je razmišljao: “Kome je uopće do pjesme?”, no da se od nečega moralo živjeti, te se tako povlači sa javne scene i počinje raditi za druge. Vrlo brzo je shvatio da je bolje da radi pod pseuidonimom i tako je i bilo sve do 1995. godine do Hrvatskog izbora za Pjesmu Evrovizije – Dora, na kojoj je nastupila mlada i još neafirmisana pjevačica Minea sa Danielovom pjesmom “Good boy”. Nije pobjedila, ali je pjesma postala veliki hit. Kada se saznalo ko je autor muzike, pola Hrvatske estrade je htjelo da Daniel radi za njih, tako da je morao proširiti kapacitete svog studija i angažirati: 4 aranžera, 4 pjevačice pratećih vokala da bi izašao u susret svim zahtjevima.

Tih godina je pravio pjesme za: Severinu, Željka Bebeka, Jasnu Zlokić, Mineu, Jasmin Stavrosa, Davida Bornu, Sendy, Nives Celzijus, i brojne druge mlade pjevače čije su karijere tek počinjale.

Kuriozitet vezan za pjesmu “Good Boy” je da je grupa Mr. President čiji je veliki hit “Coco Jamboo” tražila kontakt sa Danielom jer im je hitno trebao novi hit, a njihov producent je čuo pjesmu rađenu za Mineu koja je bila u tom stilu. Međutim, zbog odugovlačenja tekstopisca, do ovog kontakta nikada nije došlo i grupa se raspala.

To je samo još jedan u nizu primjera koliko je Popoviću, tokom njegove karijere, “podmetano klipova pod točkove”. Daniel je uvijek nekako bio ispred svog vrijemena, talentiran, radoholik i lijep, a objektivne činjenice idu u prilog tome, da mu to neki ljudi (koji su mogli da ga ometaju u daljem napredovanju), zapravo nikada nisu oprostili. Ljubomora i zavist su učinili svoje.

Dobar primjer toga je posljedna Jugovizija, 1991. na kojoj je bilo očigledno da ga neće pustiti da pobjedi, što je i potvrđeno izjavom jednog člana žirija, nekoliko dana kasnije. Da je tada otišao u Rim, sa pjesmom koja je postala veliki hit, a sa onakvom ekipom, te izuzetnim scenskim nastupom, Daniel kaže da bi sigurno pobijedio, a u najgorem slučaju se borio za prvo mjesto sa Karolom Hagvist.

Onda je došlo to čuveno pitanje: “Za koga ćete Vi sada pjevati?”, po povratku u Zagreb.

Pjevao je rijetko, ali je puno radio u svom studiju i usavršavao se. Pošto je imao završenu srednju muzičku školu, na “Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti” u Gracu upisuje studije klasične gitare i sa uspjehom diplomira, 1989. Na istom univerzitetu je i magistrirao na smeru: “Kompozicija i aranžman”, 2001.

Sam za sebe ističe da je bio potpuno apolitičan i nije redovno pratio događanja u regionu. Smatra da ga je to puno koštalo, jer je slijepo vjerovao da nije važno odakle je neko i cijenio je ljude samo po čovečnosti. Tako je i danas. No, onda je imao priliku da prihvati ponude iz inostranstva i preseli se, što nije učinio i to smatra greškom. Preživio je vrijeme u kome nije bio svoj na svome da ne bi napustio svoju ( tada maloljetnu) djecu.

Nekako se čini, da je Danielova sudbina da ne bude svoj na svome. I danas, iako u Sloveniji živi bezmalo 20 godina, Slovenija mu još uvjek nije dala državljanstvo. A dobili su ga mnogi, gotovo preko noći. Njemu se sve vaga i postavljaju se stalno novi i novi uslovi. Više puta “ranjavan” za sebe zna reći da ima dobar kostim za plivanje protiv struje i da je često morao napraviti stotinu koraka da bi neko učinio jedan ka njemu.

Umjetnik u duši, izgradio je neki svoj svjet u kome se dobro osjeća. Daniel Popović je kosmopolit, altruist, večiti borac za pravdu i prava slabijeg, čovjek posebnog senzibiliteta i talenta, muzičar srcem i dušom, pomalo slikar. Vješt je rukama. Zna sve raditi. Strpljiv je i pedantan. Posebna strast su mu uređivanje prostora i restauracija namještaja, automobili. Uživa u šetnjama i ispijanju kafe. Ima svoju malu eko oazu za vrapce i redovno brine o njima. Neke od kućica i hranilica je dobio na poklon, a neke je pravio sam. Nije ga strah kretanja od nule, jer je to više puta u životu napravio. Još uvjek se osjeća mladim i sposobnim.

Sada radi novi album koji bi trebalo da izađe do kraja ljeta u izdanju Croatia records. Poslije pola vijeka karijere zatvara krug i vraća se svojim počecima. Pjesme na albumu su iskrene i svaka je emocija za sebe. Svaka je priča njegovog života. Nada se da će kroz njih publika osjetiti njegov umjetnički senzibilitet i da će se približiti i svojoj nekadašnjoj publici, ali i mlađima. Prva pjesma, upravo objavljena, nosi naziv “Tijesan kaput” i njome se predstavlja na CMC festivalu Vodice 2023. Ovo je prelijepa i nježna balada koja u sebi sadrži zapitanost: “Što ako nam je kaput tijesan, a duša čezne za nebeskim prostranstvima?” Ističe da u životu jednog umjetnika, nema rezervne opcije.

Često i nepravedno stigmatiziran, na Doru 2023. šalje autobiografsku pjesmu “Kano Kastigan”. Pjesma je opomena, vapaj, krik; Koliko lako sudimo drugome, a da se nismo ni zapitali kako je u “tuđim” cipelama, te da li smo svjesni da, kada udarimo žig nečijem životu svojim nepromišljenim komentarom, to taj život zauvjek menja? Tako su i za njegovo ime vezivane kontroverze. Od prvoga dana, kada se pojavio na estradnom nebu, pa do dana današnjeg. A zapravo, cijeli život je proveo nižući note.

Ovako to opisuje: “Ja sam kao vino odležalo u nekom podrumu, prošlo proces zrenja, i sada je vrijeme da se boca otvori i da moja muzika poteče”.

Volio bi da publika uživa barem onoliko koliko je on uživao u stvaranju ovog albuma. Tome se nada. To priželjkuje… jer ovo je 50 nijansi za pola vijeka karijere.

(Express)