Ivo Lendić, pomalo zaboravljeni pjesnik i intelektualac / Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Glas Koncila / Ivo Lendić (Janjina, 4. lipnja 1908. – Iguazu, 1. travnja 1982.)

Na današnji dan prije 115 godina, 4. lipnja 1908. rođen je hrvatski pjesnik novinar, urednik, publicist i prevoditelj Ivo Lendić.

Rođen je u Janjini na Pelješcu i bio je među najbriljantnijim katoličkim intelektualcima laicima 20. stoljeća.

Završivši gimnaziju u Dubrovniku, gdje je uređivao katolički mladeški list “Žar”, upisao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Dolaskom u Zagreb započela je njegova suradnjom s katoličkim intelektualcima kao što su bili Ljubomir Maraković i Petar Grgec.

Bio je aktivni sudionik Hrvatskog katoličkog pokreta a svoje je prve stihove objavio u listu srednjoškolske katoličke mladeži u Dubrovniku; “Domagoj”.

Uređivao je katolički mjesečnik “Luč”, pisao u dnevniku “Hrvatska straža” i drugim listovima. Često se potpisivao pseudonimima Vig., Vigilans, Ile, Lambda ili Ante Planika.

Godine 1933. otišao je na liječenje u Kraljevicu od tuberkuloze kostiju. S Ivom Bogdanom pokrenuo je Modernu socijalnu knjižnicu (MOSK) Svetojeronimskoga društva.

Prvu zbirku pjesama “Lirika” objavio je 1930.; 1934. sudjelovao u zajedničkoj zbirci “Lirika grude”, koja reafirmira kršćansku duhovnost i vrjednote hrvatskoga sela, a 1936. objavio je zbirku “Angelusi”, koja zrači introspekcijom duše pred Kristom, koji postaje središnjim motivom njegova pjesništva.

Često je i superiorno polemizirao s Cesarcem i Krležom, pa je krležolog Stanko Lasić njegove polemike s Krležom smatrao najvažnijima.

Do kapitulacije Italije bio je rimski dopisnik “Hrvatskoga naroda”. U svibnju 1945. napustio je Hrvatsku, došao u Rim, a odatle 1947. u Buenos Aires. Ondje je do 1955. uređivao odličan mjesečnik “Glas sv. Antuna”, surađivao u “Hrvatskoj reviji” te na španjolskom u “Studia Croatica”.

Napisao je studije o Đuri Sudeti, Silviju S. Kranjčeviću i Viktoru Vidi te prevodio sa španjolskog, talijanskog i engleskog jezika.

Nakon II. svjetskog rata predviđao je buduću hrvatsku neovisnost u kontekstu podunavske konfederacije država. Svoje lucidne političke analize i teze, aktualne do danas, sažeo je u knjizi “Božji kotači”.

Zbog djelomične paralize četvrt je stoljeća bio gotovo nepokretan, no stvaralački aktivan. Umro je u Iguazúu u Argentini 1. travnja 1982.

“A od Tebe bježah, bježah kao da me

bura goni;

o, dođi, moja boli, da se pomirimo.

 

Išla si za mnom kradom, da i nisam znao;

slijedila si me, tiho i nečujno, korakom

lakim kao svila.

 

Pa i onda, kad bi mi razigran pogled od

radosti sjao,

Ti si negdje, moja boli, u prikrajku

prisutna bila.”

(Iz Dnevnika izbjeglice)