Dokaz da se Sarajevo dijeli na raju i papke

Iako je prvenstveno radio iza kulisa, praveći pjesme za brata i sestru, Adu i Hariju, Izet Gegaj Izoni je i sam imao izlete u pjevačke vode. Kakve je pjesme radio za druge, takve je i pjevao. Čak je i boljim poznavaocima estradnih dešavanja teško nabrojati nekoliko njegovih pjesama, ali se nakon dosta istraživanja dođe do spoznaje da iza sebe ima pjesme kao što su: “Princezo mala”, “Seno moja”, “Tražim te”, “Iz nevolje u nevolju”, te duet sa Aleksis komičnog naziva “Jok, jok, jok”.

Sve njegove pjesme karakteriše toliko odsustvo umjetničke vještine i nadahnuća, jednostavni ritmovi i melodije, odnosno stihovi koji djeluju kao pjesmice koje je neko dijete napisalo, da to sve uklopljeno u cjelinu djeluje komično. Tragikomično, preciznije kazano. Zbog toga ne bi bila preoštra ocjena da stvaralaštvo Izeta Gegaja Izonija predstavlja školsku definiciju šunda.

Njegova najpoznatija pjesma “Hej ba, šta ima ba” ne da nije izuzetak od te konstatacije, već joj u najvećoj mjeri ide u prilog. Objavljena je 2006. godine na istoimenom albumu. Izoni je kompletan autor pjesme, dok su mu brat i sestra pjevali prateće vokale.

Pjesmom se nastoji dočarati duh Sarajeva. S obzirom da je Sarajevo grad koji nema samo jedno lice, njegov duh je teško dočarati. Sarajevo karakterišu naselja i mahale, asfalt i kaldrma, moderno i tradicionalno. Te podjele idu ruku pod ruku sa podjelama na emancipovano i konzervativno, prosvijetljeno i rigidno, produhovljeno i zadrto. Na raju i papke, kako se to sarajevskim žargonom kaže.

Kada se želi prikazati samo jedna osobenost grada na Miljacki, zanemarujući drugu, slika ostaje nepotpuna i neistinita. Nažalost, ova pjesma prikazuje samo jednu karakteristiku Sarajeva, te se nikako ne smije doživljavati kao potpuna i istinita.

Možda će onima koji se pronalaze u Izonijevoj pjesmi zvučati čudno, ali u Sarajevu ima ljudi koji su poznati, priznati, uticajni i popularni u društvu, a koji nisu hairlije. Ne moraš biti mangup i bekrija da bi bio Sarajlija. Kleptoman, takođe! Velika većina Sarajlija nikad nije ukrala novčanik, te se sa ovim stihovima nikako ne mogu poistovjetiti. Nisu se ni kačili za tramvaje, već se voze civilizovano i dostojanstveno. Kada vidite nekog da se grčevito drži za sami kraj tramvaja, znate da je fukara u pitanju. Ne zbog toga jer nema novac da plati tramvajsku kartu, već što smatra da to tako treba. Otmi i prevari nikad nije bilo u duhu Sarajeva.

Koliko Izoni, zapravo ni sam ne zna šta želi da kaže ovom pjesmom, vidimo u spotu za istu. Naime, u njemu Izoni krade novčanik u tramvaju, da bi ga jedna nana najurila i izdevetala kišobranom, pa je kukavan, isti odmah vratio. Pred kraj spota Izoni u punom sjaju ulazi u kafanu i tamo nasilnički odguruje čovjeka za šankom, jer je ovaj razgovarao sa njegovom djevojkom. Na osnovu toga je teško zaključiti da li biti Sarajlija znači biti fukara koju svaka nana može da najuri ili krimogeni alfa mužjak koji odguruje koga hoće.

Da ne poznaje istinski duh ovog grada vidimo i u prekomjernoj upotrebi poštapalice “ba”. Taj lokalni žargon daje autentičnost leksici ovog grada, ali kada se u roku od 3 minute ponovi 49 puta, kako je to Izoni učinio, postaje jasno da je riječ o potpunom umjetničkom, društvenom, karakternom i svakom drugom promašaju…

Piše: Ozren T.