Tri decenije bez kazne za smrt djece u Vitezu

Tata, spasi me. Bila je posljednja molba koju je devetogodišnja Augustina šapnula ocu, nakon što je u junu 1993., tokom rata u Bosni i Hercegovini, teško ranjena u eksploziji granate na dječijem igralištu u Vitezu.

“Kćeri moja, ne brini ti si dobro”, odgovorio joj je on, nadajući se čudu koje će djevojčici spasiti život.

U istom danu, na istom dječijem igralištu u ovom gradiću u srednjoj Bosni, Pero Grebenar izgubio je i 12-godišnjeg sina Velimira.

“Kad je puklo, istrčao sam vani bos. Vidim sina, nema trećinu glave. Uzmem Augustinu, živa je, nosim je, trčim prema ambulanti… Hitna kola voze ranjenika, a usput i nas. Doktorima kažem: ‘Spasite mi dijete, eno sam i sina izgubio'”, prisjeća se Pero u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Nakon nekoliko sati čekanja, liječnici su Peru obavijestili da je i Augustina preminula.

Tri decenije čekanja na pravdu

Devetogodišnja Augustina Grebenar bila je najmlađa među osam mališana koji su poginuli 10. juna 1993, u eksploziji granate ispaljene s položaja Armije Republike Bosne i Hercegovine. Najstarija žrtva imala je 18 godina.

Predmet koji se odnosi na ovaj slučaj u Vitezu 20 godina nalazi se u Tužilaštvu BiH, gdje je proslijeđen iz kantonalnog Tužilaštva u Travniku.

Iz državnog Tužilaštva za RSE tvrde da je od početka 2022. godine istraga ubrzana, te da su angažirani eksperti za balistička vještačenja.

Članovi porodica stradale djece nekoliko su puta davali iskaz pripadnicima Državne agencije za istrage i zaštitu. No, kažu kako imaju sve manje nade da će odgovorni biti procesuirani.

“Normalno da bih volio znati ko je to uradio, ali kad do sada nije otkriveno, kako će sad. Možda su pomrli ti što su bili minobacačlije. Gdje su svjedoci i kako sve povezati”, kaže Pero Grebenar.

Igralište kao “sigurna” zona

Tokom ratnih devedesetih u BiH, Vitez je bio poprište žestokih oružanih sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH.

Gradić smješten u Lašvanskoj dolini, sa oko 7.200 predratnih stanovnika, u ratu je bio podijeljen na bošnjački i hrvatski dio.

Djeca iz naselja Podgradina provodila su dane bez borbi na obližnjem igralištu s klupom i košarkaškim košem. Taj prostor, okružen njihovim kućama, roditelji su smatrali sigurnim mjestom za igru i van dometa snajpera.

Ana Grebenar, majka ubijene Augustine i Velimira, prisjeća se da je i kobni junski četvrtak bio jedan od mirnijih dana od početka rata.

“No, samo što smo ušli u kuću, pade granata. Istrčala sam i vidjela sina. Prepoznala sam ga po hlačicama. Tina je bila pri svijesti. Kasnije, vidim, dođoše i pitam je li to i moja Tina umrla, dragi Bože”, ispričala je za RSE.

Granata na igralište ispaljena je u predvečerje, nešto iza 20 sati. Petero djece poginulo je na licu mjesta i sahranjeno je tokom noći, nekoliko sati nakon stradanja, dok je troje preminulo u bolnici.

Istog dana šestero djece je povrijeđeno.

Optužnica do kraja godine?

Tri decenije nakon granatiranje dječijeg igrališta, Tužilaštvo BiH angažiralo je eksperte za vojna i balistička vještačenja iz BiH i Hrvatske.

Njihov posao bi trebao biti završen za dva do tri mjeseca, a postupajući tužilac Ivan Matešić očekuje epilog, odnosno podizanje optužnice, do kraja godine.

Do sada je, kako kaže za RSE, potvrđeno da je granata kalibra 120 milimetara ispaljena sa položaja Armije RBiH u naselju Preočica, u blizini Viteza.

“Imali su optičku vidljivost šta gađaju i sad je na nama, što je i najteže, da da dokažemo, da u okolici nije bilo vojnih ciljeva. Smatram da u prečniku od 300 do 500 metara nije bilo nikakvog vojnog cilja”, kaže Matešić kome je predmet dodijeljen prije tri godine.

Za RSE nije mogao potvrditi ko je do tada bio postupajući tužilac u ovom predmetu.
U ratu od 1992. do 1995. u Vitezu su bile raspoređene jedinice 325. Brdske brigade Armije RBiH. Matešić kaže da su kao potencijalni osumnjičeni, ispitani pojedini njeni pripadnici.

“Trudim se koliko mogu da ubrzam, ali kad sve dokažem onda moram dokazati naredbu. Da li je došla naredba od dežurnog operativnog, komandanta brigade ili korpusa”, dodao je.

U vrijeme kada je ispaljena granata na dječije igralište, 10. juna 1993, komandant 325. Brdske brigade bio je Mensud Keleštura.

Enver Hadžihasanović, bivši komandant Trećeg korpusa Armije BiH, čija je zona odgovornosti obuhvaćala srednju Bosnu, osuđen je 2008. godine pred Haškim tribunalom na tri i pol godine zatvora.

Hadžihasanović je osuđen za ratne zločine nad Hrvatima i Srbima u srednjoj Bosni. No, smrt djece u Vitezu nije bila ni dio optužnice, niti presude koja mu je izrečena.

Video snimka kao dokaz

Kaznena prijava zbog ratnih zločina nad Hrvatima u srednjoj Bosni, uključujući i smrti osmero djece u Vitezu, podnesena je 1996. godine, potvrđeno je za RSE iz Tužilaštva Srednjobosanskog kantona. Prijavljeno je osam bivših pripadnika Armije BiH, ali je istraga protiv većine obustavljena.

Kantonalno tužilaštvo je krajem novembra 2002. formiralo predmet u kome su, kako kažu, “evidentirana” poginula djeca iz Viteza, a koji je potom proslijeđen na postupanje Tužilaštvu BiH.

“U kantonalnom tužilaštvu nije gotovo ništa urađeno, osim što su uzete izjave od roditelja i preživjele djece”, kaže za RSE tužilac Matešić.

Stradanje na dječijem igralištu u Vitezu spominjalo se 1998. pred Haškim tribunalom, na suđenju za zločine nad Bošnjacima bivšem zapovjedniku Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Tihomiru Blaškiću.

Uz upozorenje pristunima na brutalnost prizora, u sudnici je tada prikazan amaterski video snimak, koji je snimljen neposredno nakon granatiranja.

Taj snimak na kome se vidi i krater od granate je, prema riječima tužitelja Matešića, jedna od ključnih dokaza u procesu.

Spomenik kao mjesto političkih manipulacija

Na igralištu u Vitezu danas se nalazi spomenik “Osmica”. Na prekinutu dječiju igru podsjećaju košarkaški koš i klupa na kojoj su mališani sjedili.

Na tom mjestu, porodice svake godine 10. juna polažu cvijeće i pale svijeće za ubijenu djecu.

Ivan Garić, koji je na igralištu izgubio brata i sestru, te je i sam teško ranjen, osnovao je udrugu “Osmica” s ciljem čuvanja sjećanja na stradalu djecu.

Uz razočarenje što ni nakon tri decenije nema procesuiranja, Garić za RSE ističe da se porodice suočavaju i sa manipulacijama političara koji godišnjice zločina pokušavaju iskoristiti za vlastitu promociju.

“Ovo je mjesto gdje oni naradije ne bi dolazili, ali mislim da to ne mogu sebi priuštiti“, ističe Garić, te naglašava da je lokalna vlast tek prije nekoliko godina odobrila građevinsku i urbanističku dozvolu za spomen obilježje “Osmica”.

Procesuiranje ratnih zločina do kraja 2023.

Stradanje osmero djece u Vitezu nije jedini zločin kojim se pravosudne insitucije u BiH bave skoro 30 godina od završetka rata.

Gotovo 500 neprocesuiranih predmeta s poznatim počiniteljima zabilježeno je do kraja 2021., te oko 1.250 u kojima su počinitelji nepoznati, navedeno je u izvještaju Misije OSCE-a iz juna 2022.

U izvještaju je, također, upozoreno da pravosudne institucije BiH neće okončati procesuiranje predmeta ratnih zločina do kraja 2023. godine.

Kaznena djela ratnih zločina ne zastarijevaju. Vijeće ministara BiH je u decembru 2008. godine usvojilo “Strategiju za rad na predmetima ratnih zločina”, zamišljenu kao niz smjernica za procesuiranje do kraja 2023. godine.