Magičan broj 150: Zašto je važan za svaku osobu?

Logika je sljedeća: čovjek je društveno biće kao posljedica evolucijskog razvoja, a pošto ima ograničen kapacitet pamćenja u svom mozgu, onda mora biti ograničen i broj ljudi s kojima je kadar održavati prijateljstvo, poznanstvo, uopće ih prepoznavati. Prije nekoliko godina znanstvenici su okvirno utvrdili da prosječan čovjek može upamtiti najviše oko 2000 osoba tako da im s većom ili manjom uspješnosti povezuje lice s imenom, nadimkom ili nekim drugim načinom identifikacije.

A šta je s prijateljima i poznanicima? BBC Future objavio je članak u kojem objašnjava šta je to Dunbarov broj koji iznosi 150, kao i argumente po kojima je britanski antropolog Robin Dunbar došao do tog broja. Dunbar je na čelu grupe za istraživanje društvene i evolucijske neuroznanosti na Odjelu za eksperimentalnu psihologiju Univerziteta u Oxfordu.

Veliki mozak

Dunbarov najveći profesionalni uspjeh, razlog za njegovu svjetsku slavu, jest to što je proveo istraživanja na niz nivoa kojima je dokazao da je velika većina ljudi ograničena naprosto veličinom svog mozga na najviše 150 osoba s kojima su kadri održavati stabilna poznanstva.

Dunbar je takvu „stabilnu vezu“ između dvije osobe odlično definirao prije dvadesetak godina u svojoj knjizi Timarenje, tračanje i evolucija jezika: “To je broj ljudi kojima vam neće biti neugodno pridružiti se na piću ako na njih naletite u baru.”

Ovakva definicija u savremenom društvu teško da može biti jasnija.

Poznajući kolika je prosječna veličina velikog mozga kod homo sapiens sapiensa, tj. čovjeka, izračunao je koliko bi takvih stabilnih društvenih veza najviše mogao održavati čovjek. Došao je do skupine od najviše 148 ljudi. Bila je riječ o znanstvenom radu Neocortex size as a constraint on group size in primates, objavljenom 1992. u Journal of Human Evolution.

Evolucija skupina

Brojka sama po sebi još uvijek nije značila ništa posebno dok je nije povezao s nečim iskustvenim iz života ljudi, najbolje iz sasvim različitih razdoblja razvoja čovjeka. Uočio je da su se ljudi tokom 250.000 godina imali običaj organizirati u tri glavne skupine bliskosti, u klan određen bliskom biološkom srodnosti od između 30 i 50 ljudi, zatim u srodstva u smislu šire rodbine od između 100 i 200 članova, te na kraju u plemena od između 500 i 2500 pripadnika.

Uočio je i to da su ljudi u doba neolitika imali običaj organizirati se u naselja do najviše 150 stanovnika, da se u tolike skupine organiziraju etnoreligijske zatvorene skupine poput Amiša, da je oko 200 gornja granica broja akademika posvećenih nekoj subspecijalizaciji na sveučilištima, da je 150 vojnika bila gornja granica osnovne jedinice u rimskoj vojsci, da se ista brojka može primijetiti u kompanijama, tvornicama, proizvodnim procesima itd.

Podskupine prijatelja

Pređemo li tu brojku, odjednom se skupina organizacijski dijeli na podskupine. Dunbar nije stao na tome. Primijetio je, kod primata koji spadaju među ljude, da unutar raznih skupina poznanstava postoje i podskupine. Do 15 ljudi koji predstavljaju dobre prijatelje, do 50 ljudi koji su vam unutar definicije prijatelja, do 150 koji se odazivaju na “smislene kontakte”, do 500 onih koji su već izvan tog kruga, a koje i dalje smatrate “poznanicima”, te konačno onih 1500, neki će reći do 2000, koje ste kadri prepoznati, pa makar pritom okrenuli pogled na drugu stranu, pravili se da ih ne primjećujete i slično.

Dunbar je također primijetio da su svi ti brojevi pripadnika najvećih skupina bliskosti kod primata djeljivi s pet. Za ovaj fenomen nije uspio naći objašnjenje. Sljedeća zanimljiva primjedba je i to da će osoba koja je povučenija sigurno imati puno manje i prijatelja i poznanstava od one koja je otvorena, sigurna u sebe, druželjubiva, te koja je ugodnije društvo drugima.

No, to što je neko introvertiran, ne znači da njegov mozak nije kadar intelektualno doseći onu gornju granicu moždane sposobnosti za održavanje smislenih veza s drugim ljudima. Emocionalno i intelektualno održavanje u ovoj priči pogrešno je stavljati u istu jednadžbu. Kako je Dunbar sa svojim istraživanjem probio led još prije 27 godina, to odavno više nije samo njegova priča.

Uticaj statusa

Mnogi drugi primijetili su i to da će neko tko je bogatiji, naprosto biti u stanju angažirati ljude koji će raditi za njega kako bi mu pomagali održavati intenzivan društveni život s drugima. Primjerice carevi i kraljevi od antike do građanskih revolucija, a u novije vrijeme predsjednici, državnici, direktori korporacija angažiraju intelektualni kapacitet drugih ljudi kako bi nadišli biološka ograničenja vlastitog mozga.

Neki stručnjaci su primijetili da će siromašni ljudi ili ljudi u izrazito kritičnim trenucima osobnog života, kao što su ratovi ili prirodne katastrofe, biti posebno motivirani održavati svoje veze s drugim ljudima jer im to svima skupa povećava šanse za preživljavanje.

Bio je to odgovor na Dunbarove kritičare, koji kao protuargument imaju činjenicu da su društvene grupe u meksičkoj državi Oaxaca puno manje od onih u, primjerice, Gani u Africi. Nakon detaljne analize, došlo se do zaključka da ovakvo stanje ne čudi. U Oaxaci brojne su planine, prometna povezanost je loša, stanovnici su velikim dijelom potomci urođenika koji su užasno propatili pod španjolskim konkvistadorima, a priroda je relativno izdašna.

Na sjeveru Gane, međutim, resursi neophodni za preživljavanje puno su siromašniji i ljudi su prisiljeni održavati puno intenzivnija poznanstva u velikom broju. Riječ je o pojavi vrlo slične logike kao što je tradicionalni kult gostoprimstva putnicima na Bliskom istoku, po srednjoj Aziji, po sjevernoj Africi, pa i u škrtijim dijelovima Balkana posebno u dobu prije intenzivne industrijalizacije tokom druge polovine 20. stoljeća.

Moderno testiranje

Na kraju priče Dunbar je svoju gornju granicu od 150 kvalitetnih kontakata s drugim ljudima testirao i na društvenim mrežama, konkretno na Facebooku i na Twitteru. No, tu je morao uzeti u obzir to da je mladima u dobi između 18 i 24 neusporedivo lakše uspostaviti 150 doista kvalitetnih veza s ljudima po društvenim mrežama nego onima od 55 godina naviše.

Mladima, koji su odrasli uz Internet i ovu vrstu društvenog povezivanja, ovakve društvene veze su isto onako stvarne kao i druženje uživo.