Mostar 1993. kao Varšavski geto u objektivu Novozelanđanina

Kad je prvi put vidio Mostar, njegovu istočnu stranu, 1993. pomislio je: “Bože, ovo izgleda kao Drugi svjetski rat, ovo izgleda kako sam zamišljao da je izgledao Varšavski geto”.

Wade Goddard, ratni fotograf sa Novog Zelanda, došao je fotografirati ratni Mostar kao 22-godišnjak.

Sve vrijeme rata putovao je u i van BiH, a u Mostar je prvi put ušao uz pomoć prijatelja iz Zagreba, nakon što je uspio proći kontrolne punktove.

Međutim, u samu enklavu, u istočni dio Mostara – koji je od maja 1993. do aprila 1994. godine bio u potpunom okruženju hrvatskih snaga – nije uspio ući sve do početka septembra 1993. godine, uz pomoć španskih pripadnika UN-ovih snaga – UNPROFOR-a.

“Sve je bilo razvaljeno, ljudi su bili tužni, nije bilo ničega”, ispričao je Goddard za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Posao fotografiranja svega onoga čemu je svjedočio u opkoljenoj enklavi, kaže, je bilo nešto što nije mogao uraditi sam, da nije bilo ljudi Mostara, koji su ga smjestili, brinuli se o njemu, upoznavali ga, pokazivali mu.

“Obično sam slikao u filmovima u boji, pogotovo za agenciju Reuters i takve stvari, i tada sam odmah odlučio da u Mostaru to moram raditi u crno-bijelom, jer je izgledalo kao neki horor film iz prošlosti, ovdje ponovo rođen”, rekao je Goddard za RSE na otvaranju izložbe.

Kako je počeo fotografirati rat?

U Londonu, gdje je živio početkom 1990-ih, sreo je britanskog fotografa koji je bio u Vukovaru 1991. godine.

Kad je izbio rat u BiH, s njim je počeo raditi taj posao. Već 1992. godine je bio u Mostaru, u vrijeme dok je grad bio okružen snagama JNA, ali je na istočnu stranu otišao tek godinu kasnije. U međuvremenu je u Mostaru, i drugim dijelovima BiH, počeo sukob zmeđu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH.

“Zašto sam došao ovdje, zašto sam želio doći na Balkan? Od mladih dana me zanimalo to praćenje sukoba, šta je potrebno da se to uradi. Sve te fotografije za mene su bile fascinantne: kako možeš biti tako blizu i svjedočiti historiji na taj način, a ne gledajući televiziju ili čitajući knjigu… Zapravo biti tamo, osjetiti, miris, osjećaj”, rekao je Goddard za RSE.

On već decenijama živi u Dubrovniku.

Život u enklavi

Direktor Muzeja Hercegovine, koji je i organizator izložbe, Asim Krhan izjavio je za RSE da izložba prikazuje život civila u enklavi u istočnom dijelu Mostara 1993. na 1994. godinu.

Na ovim fotografijama vidimo kako je tekao život, gdje su tada djeca – kako djeca u skloništu pohađaju školu, kako ih educiraju. S druge strane, ti stari ljudi, koji su na prozorima, koriste mali prekid vatre da izađu na ulicu. Zatim imamo porušen grad totalno; imamo ‘okićen' grad natpisima ‘Pazi snajper', ‘Snajper noć i dan' i tako dalje”, rekao je Krhan.

Fotografije pokazuju i improvizaciju svakodnevnog života u enklavi – kako se pravi ručak, kako se voda koristi, kako se ide po vodu, briga svih za svakoga.

Cilj je, kaže Krhan, pokazati mladim generacijama “kako je prošao Mostar u posljednjem ratu”, te da se fotografijom prikazuje šta je istina rata.

“Fotografije daju doprinos tako da pokazuju u dokumentacionom smislu dokaze kako je bilo, šta je bilo. Ranija stradanja bh. patriota nisu bila zabilježena”, izjavio je direktor Muzeja.

“Poput Bahmuta ili Mariupolja”

Faruk Kajtaz je novinar, analitičar i publicista iz Mostara. Autor je nedavno objavljenih knjiga “Pisanje između redova” i “War stories”, koje su ilustrirane i Goddardovim fotografijama. Jedan je od mostarskih novinara koji su se tokom rata imali priliku družiti sa Wadeom.

Kajtaz smatra kako je prije svega vrlo važno očuvati historijsko sjećanje na događaje iz ne tako davne prošlosti, “pogotovo ako je ona bila toliko burna, rekao bih čak i katastrofalna, ne samo za građane Mostara, nego i cijele BiH”.

“Wade Goddard je jedan od živih svjedoka te nevjerovatne opsade. Kada danas gledamo slike iz Ukrajine, zaboravljamo zapravo da je ta vrsta rata – rata protiv civila, svojevrsna ‘antistrategija' i onih koji su napadali BiH i kada danas gledam slike razorenog Bahmuta ili Mariupolja, to me neobično podsjeća na Mostar iz 1992., 1993., 1994. godine, i na neke druge gradove, poput Sarajeva”, rekao je Kajtaz za RSE.

Kakav je danas Mostar grad za Goddarda?

“Veoma je lijepo vidjeti da su turisti ovdje. Turisti znače sigurnost. Sada je to mjesto koje samo može razvijati se i cvjetati. Svi se nadaju da imaju pravu vrstu vodstva kako bi se napravio bolji život za građane, ali znam kako to ide na Balkanu, ponekad je teško pronaći takvu vrstu liderstva”, kaže Goddard.

Smatra da je Mostar napredovao, značajno.

“Kao i Bosna. Svi smo. U odnosu na dane iz devedesetih. Ljudi su sretniji, ne puca se na njih, podižu djecu, šalju ih u školu, hrane, osiguravaju dom za porodice, što svaka osoba u svijetu želi raditi.”

Rat u Mostaru

U aprilu 1992. godine počele su borbe na širem području Mostara između Jugoslovenske narodne armije i srpskih snaga s jedne, te Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i snaga Teritorijalne odbrane (TO) BiH, kasnije Armije BiH, s druge strane.

U junu 1992. godine srpske snage i JNA povukle su se iz doline Neretve na položaje u planinama istočno od Mostara.

U maju 1993. godine izbio je sukob između HVO-a i Armije BiH, koji je okončan na proljeće 1994. godine uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, te je rezultirao Washingtonskim sporazumom, kojim je stvoren prvi bh. entitet Federacija BiH.

U novembru 1995. godine, je u SAD potpisan Daytonski mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH i iz kojeg je država BiH izašla s još jednim entitetom, a to je Republika Srpska.

Prema podacima iz publikacije “Bosanska knjiga mrtvih”, koju je objavio Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo, u Mostaru je u ratu stradalo ukupno 2.532 osoba.

Gotovo tri decenije od završetka rata, kao i u većini gradova u BiH, u Mostaru postoje različita tumačenja o počinjenim zločinima, žrtvama rata i spomenicima.