Anita Zovko – Novinarstvo je moja ljubav i moje prokletstvo / Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Biti novinar danas nije lako. Raditi svoj posao s ljubavlju i punom odgovornošću još je teže, a 30 godina ostati ustrajan u tome zaslužuje da dođe na naslovnice.

Anita Zovko, naša kolegica s Federalne televizije prošli tjedan je proslavila ”novinarski rođendan”, odnosno 30 godina karijere objavljujući post na Facebooku.

Svi koji znaju Anitu, znaju da ima smisla za humor, voli smijeh dobru atmosferu, mrzi čekanje, i bez dlake je na jeziku, no uvijek će rado pomoći kolegama i starijima i mlađima. Istina je glavni postulat novinarstva, a Anita ga itetako slijedi.

U svom postu Anita je napisala kako je uvijek željela biti novinarka informativnog programa.

Od igre spikera do ozbiljne novinarke

”Nisam htjela biti isključivo novinarka informativnog programa, ali eto “namjestilo” se tako nekako. Premda je informativa danas širok pojam, pogotovo ako si poput mene novinar dopisnik, onda radiš sve. No, mene je nekako, nažalost, “dopala” najčešće politika. Da ne budem gruba, ali ona mi se najmanje dopada. Pogotovo danas. No, ne možeš imati sve u životu, pa tako i ja ne mogu birati koje teme bih radila, ali kad bih mogla onda bi to bile neke “laganije”, pozitivnije, ljepše priče. Bila bih poput Zuke Džumhura, hodala i snimala. Nekad si i to priuštim”, kaže nam Anita u razgovoru.

A kako je otkrila novinarstvo, kaže da je to klasična priča svake djevojčice koja se igra spikera, a iz dosade se prijavila na svoju prvu audiciju.

”To je, mislim klasična priča skoro svake djevojčice da se igra spikera. Ja sam se snimala na kazetofon, čitala novinske članke iz Oslobođenja i Slobode, ponekad i iz tatinih Sportskih novosti jer svake vijesti moraju imati i sport. Onda je bio rat, meni je bilo dosadno, a i u tom nesretnom ratu se na Radiopostaji Mostar organizirala audicija. Bila sam završni razred srednje škole koje zapravo, nije ni bilo i onda sam se prijavila na audiciju, zatajila koliko imam godina i gle čuda – prošla”, kaže Anita.

Lokalpatriota

Anita je cijeli životni vijek provela u Mostaru, a misli da će ga tu i završiti.

”Prelijena sam i ne toliko ambiciozna da bih mijenjala mjesto boravka radi posla. I volim Mostar, naravno, znam ga u dušu, pravi sam lokal patriota. Ali kad bi bilo “stani-pani” i nekih nepredviđenih situacija, mogla bih biti bilo gdje. No, zadnjih godinu i pol imam još jedan razlog da ne mrdam iz grada dulje od par dana. Moj nećak”, kaže nam Anita.

Anitin prvi prilog bio je na Radiopostaji Mostar.

”Pošto sam počela kao radijski novinar, to je i dan danas moja ljubav velika, prvi prilog je bio na Radiopostaji Mostar, ali više se ne sjećam datuma. Sjećam se samo godine -1993 i to mi iz ove perspektive zastrašujuće zvuči, a osim RPM, radila sam na Radiju Dobre Vibracije kada su osnovani, onda na HTV Mostar, pa Erotelu, HTV Oscar-C i evo već 18 godina radim u mostarskom dopisništvu Federalne televizije. Pisala sam malo i za par tiskovina, ali nisam baš fan, odnosno uvijek mi je bio problem te naslove, podnaslove raditi- premda ih i danas rado čitam”, kaže nam Anita.

Foto: Privatni album Anite Zovko / Anita na terenu

O kolegama koji su ostavili najveći utisak na nju, teško je govoriti kaže jer ih ima puno, no ipak je izdvojila nekoliko imena koja su je pratila kroz karijeru.

”Puno, puno ljudi, od mog prvog urednika Veselka Čerkeza koji me naučio odgovornosti i disciplini, pa do Rasima Borčaka koji bi maestralno i s lakoćom složio iz glave sve najave za dnevnik. Ili pak Fahrudin Bečić koji je znao u par stresnih situacija na terenu, kad misliš da sve ide naopako i ja od stresa padam u nesvijest, učiniti da bude dobro. Kolegica Nađa Ridžić iz Travnika koja od svake teme, možda i ne tako atraktivne, napravi savršen prilog… Ili, pak Ivan Pavković vrhunski novinar koji je, uz ostalo, moj omiljeni slušač mojih tekstova i s kojim se najčešće i nakon toliko godina najradije savjetujem. Meliha Smajkić, kolegica čiju bih informaciju prenijela bez da ju provjerim jer znam da je već temeljito provjerena. Utisak su na mene ostavile i ostavljaju i mlađe kolege, i od njih učim. Primjerice, kolegica Adla Dizdar Hodžić je moj “pobočnik”, kad meni “stane mozak” ona uskače. Mislim da je jedna od najboljih novinarki “mlađe” generacije. Kolega Marko Zeljko koji s lakoćom pravi tako zanimljive priče. Mogla bih ja još nabrajati jer stvarno ima puno, puno kolega koje cijenim i kojima vjerujem”, kaže Anita posebno podcrtavajući da su ovo samo neki koji su joj na prvi pali na pamet.

Foto: Privatni album Anite Zovko / S kolegama na terenu

Život sa stresom

Na pitanje koliko je teško bilo preživjeti ovih 30 godina u svakodnevnoj strci informativei što ju je zadržalo, Anita kaže da ni sama ne zna, no kaže navikla se na život sa stresom.

”Uh, teško pitanje na koje ni sama ne znam jasan odgovor. Možda što sam se navikla na život sa stresom. Biti dopisnik stvarno, ali stvarno znači da nemaš radno vrijeme. I taman kad misliš da si za taj dan završio, nešto se zna desiti što zahtijeva brzu reakciju. Sjećam se da sam se jednom vratila s granice, vozim se na more, bio je moj slobodan vikend. Dogodili su se neki navijački neredi, trebalo se uživo uključiti u mislim da je bio Dnevnik 1 u podne i što da radim. Okreći se u koloni i nazad. Stigla sam se samo presvući kako bih izgledala koliko toliko pristojno. Društvo je, ne moram ni govoriti, bilo ljuto na mene. Ne zamjeram im ni mrvu”.

Ljubav i prokletstvo

Novinarstvo je kako je i sama Anita napisala u svom postu njena velika ljubav i prokletstvo, pa ju je to kaže i sama ostavljalo na poslu i u strci, te nije pobjegla od novinarstva. Jer ipak od sebe pobjeći ne možeš.

”Jednom tjedno sigurno želim pobjeći glavom bez obzira govoreći: ”što meni ovo treba”. Premda ne podnosim heštegove ‘love my job', ježim se od toga…vjerojatno je to ljubav, ne znam šta bi drugo bilo…jer mazohist sigurno nisam. Onda je ljubav 🙂 Novinarstvo su moja ljubav i prokletstvo, u isto vrijeme, ako je to uopće moguće”, kaže Anita dodajući kako nema većeg zadovoljstva ako na kraju dana znaš da si taj dan napravio dobar posao, da si možda svojim prilogom nekome pomogao, da se za njega čuje, da se čuje za dobre stvari.

”Da nisi nikome nanio zlo, da nisi bio maliciozan, da si sretan jer si dobro obavio posao. E to je ta ljubav… A prokletstvo, već sam rekla da sam u ovih 30 godina propustila privatno puno toga. Voljela bih da sam s nekim ljudima koji više nisu s nama, provodila više vremena. Propustila sam puno novih godina, roštilja za praznike rada. Zapravo druženja s onima koje volim”, rekla je.

”Žalim, ali to sam birala”

Za propuštenim stvarima žali, no kaže to je birala, a u životu i poslu vodila se očevom molbom.

”Da, žalim. Itekako žalim. S godinama sam malo povukla ručnu,posebice nakon što sam otkrila probleme sa zdravljem…Ali prihvaćam da je ovo bio moj put, moj izbor. Netko bira lakše puteve, moj je bio stepenica po stepenica. No, nitko me nije tjerao. Jednostavno nisam znala drukčije. Vrlo sam odgovorna i svaki zadatak shvaćam krajnje ozbiljno. Za mene nema malih ili velikih tema. Svaka mi je važna jer moje ime piše ispod tog priloga. Kad sam počela kao klinka izlaziti, pokojni otac mi je rekao: ne dozvoli nikad da tvoj otac kroz grad ide pognute glave. Ta njegova rečenica me vodi kroz život, pa i kroz posao. Zato vrijedi”.

Iako ozbiljno pristupa svom poslu, njegovom arhiviranju ipak ne daje toliko prostora.

”Vjerovala ili ne, nemam sačuvan ni jedan svoj prilog, emisiju… ništa osim davnog intervjua s Baretom iz Majki još iz devedesetih godina i doba HTV-a Mostar. A na šta sam ponosna? Pa, iskreno na puno toga, ponajprije na to što sam sve postigla sama i pošteno.. Ako sam za nečije pojmove išta postigla jer materijalno, zapravo, nemam Bog zna šta. Živim od svog rada, nije mi nitko ništa poklonio, nije me zapošljavala bilo koja stranka ili utjecajni rođak”, istaknula je.

Foto: Privatni album Anite Zovko / U redakciji prvi dan Nove godine

 

U 30 godina ovog rada, upozna se nebrojeno puno zanimljivih ljudi i posjeti događaja, Anita kaže kako je bilo jako puno smiješnih i lijepih, ali i ružnih situacija, gdje je gdje nekada i strahovala za sigurnost.

”Recimo da je javnosti bio najzanimljiviji moj “ulov” unuka sjevernokorejskog diktatora Kim Han Sola.To je bilo tada opće ludilo jer sam ga jedina na svijetu snimila i dobila njegovu izjavu. I evo, ovaj zadnji – kad sam snimala devastiranje mesdžida u Šurmancima kada su roditelji doveli svoje sinove počinitelje baš kad su tu bile naše ekipe. To mi je bio baš top trenutak”, kaže Anita.

S obzirom na to da 30 godina prati kako naše društvo diše, danas i prije 30 godina stvari se kaže, i nisu puno promijenile.

30 godina – bez promjena

”Ma makli se mi s mjesta nismo. Eto samo što više nije rat… odnosno jeste, ali nije oružjem. Rat je poprimio drukčiji oblik. I ne daju nam mira. Drže nas na kratkoj uzici. Tu i tamo malo popuste, ali kad im zatreba, zarad njihovih ciljeva, samo je zategnu. I dalje nas plaše drugima i drugačijima, i dalje ljudi povjeruju u mantre da ako nema NJIH sve će otići k vragu. Još smo: moji, tvoji, naši, njihovi. I dok tako zastrašuju, oni i dalje savršeno surađuju, dogovaraju se, tale se, zapošljavaju koga hoće i gdje hoće. Imaju dežurne huškače, nacionaliste koji na tome izgradiše karijere i zgrću lovu. A zapravo je život negdje drugdje, tamo gdje ti okrećeš brojeve za prikupljanje pomoći za neki lijek ili operaciju, sudjeluješ u brojnim humanitarnim projektima da bi tvoj sugrađanin mogao dočekati blagdan bar donekle pristojno ili da bi opremio dijete za školu. Strašno vrijeme za nas rajske ptice”, kaže Anita.

Novinarstvo je plemenit poziv, ako koristi se u dobre svrhe, a naša kolegica smatra da ga u BiH još ima, i nije izumrlo.

”Dakako da je poziv. Posao je da ga odradiš, poziv se živi. Bar ja tako doživljavam. I ima ga u BiH, to sam svjedokom kroz rad meni bliskih kolega. Kao i u svakom žitu i u ovom ima kukolja. Ali ispliva on, kad tad. I tu je kraj karijere. I onda više niti relevantan, niti bitan”, smatra.

Foto: Privatni album Anite Zovko / 

 

Novinari donose promjene

Anita smatra da u ovakvom društvu novinari mogu donijeti promjene.

”Mogu i donose, pa pogledajte samo koliko su novinari afera otkrili i pokrenuli stvari s mrtve točke. Samo u posljednjih 4,5 godina. Pa da nema novinara, istraživačkih pogotovo, tko zna kako bi bilo kad je već dovoljno teško. Ne smijem ni pomisliti kako bi se tek onda razmahali. Ovako znaju da ima onih koji propituju na pravi način. I ne odustaju ma kako teško bilo. Najveća prijetnja, uz ostalo, je senzacionalizam i nedostatak odgovornosti. Danas tko god hoće može imati portal i na njemu napisati što god. Neprovjerene informacije, poluinformacije, ta žeđ za krvlju, žutilom, malicioznost, dvostruka mjerila. To nisu novinari i ne želim da ih se tako naziva. A tek komentari. To je tek strahota. Brinem se najiskrenije tko su ti ljudi, zašto im se još dopušta trovati prostor, ne samo u političkom smislu, nego uopće društvenom. Ja znam da će i na ove moje odgovore biti komentara, samo što ima jedna zanimljivost. A to je da mene nije briga šta neki lik, totalno nebitan za moj život, misli i tipka”, kaže Anita.

Odgovorno prema sebi i drugima

No Anita je u konačnci zadovoljna, jer ipak kada radiš s ljubavlju, radiš ‘ono pravo'.

”Nedavno je bila u mojoj redakciji jedna djevojka, mislim da je prva godina fakulteta i navodno joj je bila malo poljuljana vjera u ispravnost odluke da se bavi novinarstvom. Rekla sam joj da je novinarstvo prekrasan poziv. Ako se njime želi baviti na pravi način i iznimno težak. I nije za svakoga. Ako želi da na kraju dana bude zadovoljna što je dala sve od sebe i da je svoj posao uradila pošteno i odgovorno prema sebi i drugima – onda da ne odustane. A ako se novinarstvom želi baviti jer hoće biti na TV- u s lijepom frizurom i zaraditi novac, ili da joj netko drugi zarađuje plaću – odmah neka se preorijentira na nešto drugo”, kaže Anita, govoreći kako u ovom poslu u Bosni i Hercegovini nema ‘love', ako ćeš ga raditi kako treba i po uzusima struke.

”Žao mi je što većina mladih budućih novinara želi biti odmah PR bez dana spoznaje o novinarstvu u praksi … Niste se mučili na fakultetu da bi nekog drugog činili pametnima. Dovoljno je što će te ih kroz priloge ili tekstove morati, nerijetko, upristojiti da bi ih gledatelj, slušatelj ili čitatelj mogao razumjeti. Ne pitajte kako znam”, zaključuje kroz šalu Anita.

Foto: Privatni album Anite Zovko /