KAD PRETJERAMO U INATU I PRKOSU: Vajtina „Zlatna ribica“ je naše prokletstvo

Čovjek je prokleto stvorenje. Ne zbog toga što uvijek želi više, te teži boljem i lagodnijem životu, već zbog toga što rijetko kad cijeni ono što ima. To se posebno odnosi na čovjeka našeg podneblja, koji uz to posjeduje onaj nikad odgonetnuti balkansko-dinaridski inat. Takva osobenost našeg čovjeka je opjevana, te više nego uspješno prikazana u, sada već čuvenenoj pjesmi „Zlatna ribica“ Seida Memića Vajte.

„Zlatna ribica“ je objavljena na istoimenom albumu iz 1979. godine, a svoju pjesničku bravuroznost, po ko zna koji put, stihovima je potvrdio Duško Trifunović. Pjesma donosi bajkovitu sliku, dramski naboj i šaljivi dijalog tipičnog Balkanca i čarobne zlatne ribice. Protagonista je uložio ogroman trud i vrijeme u pecanje. Nakon cjelodnevnog pecanja uspio je da ulovi, ni manje ni više nego zlatnu ribu. Ona mu obećava ispunjenje želje, ukoliko dobije nazad svoju slobodu. To je trenutak u kojem drama doseže svoj vrhunac, te dolazi do obrta u radnji. Razočaran nedovoljnom nagradom, naš čovjek bajkovitom stvorenju poklanja slobodu, ne želeći ni ono malo nagrade zauzvrat. Zašto da dobije ispunjenje želje, kad je donedavno, ta ista riba ispunjavala tri želje? U tom postupku je oslikan usud našeg čovjeka. U bespotrebnoom inatu i ničim izazvanom prkosu. Zašto ja da dobijem jednu želju, kad je on doobio tri?

Još jedna bitna karakteristika tipičnog Balkanca je i nezadovoljstvo vremenom u kojem živi. Uvijek su prošla vremena bila bolja, današnje donosi samo patnju i nedaće, a o budućnosti se i ne razmišlja osim ako se ne sluti još veća patnja. Zbog toga se može reći da riba u pjesmi ima ulogu i moralnog svjetionika, koji pokušava da na pravi put izvede lirskog subjekta. U tom trenutku postaje jasno da čak i bajkovita, zlatna ribica koja ispunjava sve želje, ostaje bespomoćna u pokušaju da Balkancu otvori oči i ukaže mu na nepotreban prkos. Taj postupak u čovjeku budi još veći inat.

Sve ovo je upakovano Trifunovićevim šaljivim stihovima, Vajtinim čuvenim promuklim glasom, i veselim, razigranim ritmom pjesme. Pjesma skoro 40 godina stoji kao spomenik mentalnom sklopu ljudi našeg podneblja. Satirično, ali i realistično, bez uveličavanja i pretjerivanja ispričana je priča da treba biti ambiciozan, ali i skroman, slavoljubiv, ali i prizeman, ustrajan, ali i nenametljiv.

Upitan da, sa ove vremenske distance, izabere svoje tri želje, Vajta je kao iz topa izabrao:

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

–Moral, etika, estetika.

Nekih stvari nam je, očigledno, oduvijek nedostajalo…

Piše: Ozren T.