ZALJEV POSTAJE ZELENIJI: Mogu li divovi fosilnih goriva predvoditi energetsku tranziciju?

U posljednjih nekoliko godina, globalna energetska perspektiva je transformirana. Uspon populističke politike i sve veći osjećaj hitnosti klimatskih promjena potaknuli su rasprave o energetskoj politici u bogatim zemljama, generirajući vrtoglavu mješavinu novih industrijskih politika. Pandemija COVID-19 znatno je otežala predviđanje cijena goriva i obrazaca potrošnje i natjerala mnoge zemlje da se suoče sa svojim vezama s krhkim višedržavnim lancima opskrbe i naslijeđenim petrodržavama. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. razbila je sve preostale fantazije o samopouzdanju, tjerajući Evropu da preispita svoju ovisnost o ruskim resursima i prisiljavajući Sjedinjene Države da priznaju trajni utjecaj Zaljeva na energetskim tržištima.

Međutim, činilo se da se tokom ovih nedaća uloga zaljevskih država, bogatih naftom i plinom, malo promijenila. Mnogi analitičari pretpostavili su da će ove relativno nefleksibilne autokratije doživjeti polagani pad jer ih je rast obnovljive energije učinio dinosaurima ovisnima o padu prihoda od ugljikovodika i nesposobnima diverzificirati ili reformirati svoje privrede bez opasnosti od narodnih nemira. No, i ta se pozicija omekšava. Zaljevske države sada se predstavljaju kao pokretači globalne tranzicije čiste energije. Kod kuće, oni modeliraju novi, etatistički okvir za pomak prema čišćoj energiji, izazivajući 50 godina uvriježenog mišljenja da agresivna državna intervencija u energetskom sektoru ne funkcionira. U inozemstvu traže nova energetska partnerstva s ekološki osviještenim razvijenim zemljama i ulažu u čistu energiju u privredama u razvoju na Bliskom istoku i šire.

Ideja o zaljevskim državama kao predvodnicima čiste energije je primamljiva perspektiva. Potreban je određeni pritisak od Sjedinjenih Država i Evrope da koordiniraju, često neugodno, s Kinom oko ciljeva čiste energije, posebno u zemljama u razvoju. Ali privlačnost ide dalje od toga. Ako zaljevske države — nesentimentalne, pragmatične i agnostične prema zapadnjačkim idealima kao što je demokratska osjetljivost — počnu težiti čistoj energiji, to sugerira da bi daleko veći raspon aktera poput korporacija, krhkih tržišta u nastajanju i nesvrstanih država mogao težiti tome, isto.

Ipak, bila bi pogreška zauzeti previše ružičasto gledište. Zaljevske države nisu dinosauri, ali nisu ni spasitelji. Njihova su ograničenja i praktična i institucionalna. Bez obzira koliko važni akteri Zaljeva postali u poslovanju s čistom energijom, oni će inzistirati na tome da nafta i plin i dalje igraju glavnu ulogu. Stepen do kojeg se njihov pristup čistoj energiji oslanja na državnu vlast i prihode čini njihov model također ranjivim, posebno u drugim zemljama u kojima bi se mogao koristiti. Čini se da ove države — naime Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) i Katar — imaju ono što svima treba, ali će također ostaviti institucionalni trag tamo gdje se angažiraju. U konačnici, svijet ne smije odvajati ublažavanje klimatskih promjena od trajnih osnova održivog razvoja: upravljanja i odgovornosti – ni na Zapadu, ni na globalnom Jugu, ni u Zaljevu.

ZAMJENA ULJA

Domaća proizvodnja električne energije mijenja se diljem Arapskog poluotoka, djelomično kako bi se omogućilo više nafte i plina za izvoz umjesto izgaranja u elektranama za proizvodnju električne energije, ali i kako bi se rekonfigurirao ugljični otisak ekstraktivne industrije. Prije samo deset godina, Dubai je postavio rekord niske cijene za kupoprodajni ugovor za solarnu energiju od nezavisnog proizvođača, što je opravdalo regionalnu implementaciju čiste energije. Danas nuklearni program Saudijske Arabije vrijedan 33 milijarde dolara ima za cilj osigurati velik dio nove planirane proizvodnje električne energije. Kraljevstvo je postavilo širi cilj da do 2030. proizvede 50 posto svoje nacionalne opskrbe električnom energijom iz obnovljivih izvora, od čega dio iz najveće svjetske solarne elektrane na jednom mjestu, u pokrajini Meka, koja ima proizvodni kapacitet od 2060 megavata.

Zeleni pomak u proizvodnji električne energije također potiče nova ulaganja u industrijske firme u Zaljevu i njihove proizvode da budu klasificirani kao održivi i bez ugljika. Ovo je dvodjelni cilj u UAE: izgraditi energetski bogatu industrijsku bazu za proizvodnju proizvoda s intenzivnom emisijom ugljika, kao što je aluminij, i stvoriti mehanizam za izdavanje duga i financijskih proizvoda koji privlače ekološki osviještene ulagače. Kopneni objekti ADNOC-a, državne naftne tvrtke Ujedinjenih Arapskih Emirata, sada se opskrbljuju nuklearnom i solarnom energijom, čime se značajno smanjuje njihov intenzitet ugljika. Neki dijelovi ADNOC-ovog poslovanja, od cjevovoda do rafinerija, mogu se prodati ili posuditi, a njihove bi buduće vrijednosti mogle rasti kako se njihov intenzitet ugljika smanjuje. Emirates Global Aluminium planira proizvoditi “zeleni aluminij” napajan solarnom i nuklearnom energijom; njegov prvi kupac je njemački BMW, koji će kupovati aluminij izrađen od recikliranih materijala, pretopljen čistom energijom.

Zaljevske države ne samo da privlače ulaganja u čistu energiju, već i same nastoje postati igrači u razvoju, koristeći svoja državna sredstva za agresivno ulaganje u obnovljive izvore energije i projekte intenzivne proizvodnje ugljika u regiji i šire. Jaz između potreba i ulaganja u čistu energiju u zemljama u razvoju je golem. U izvještaju Istraživačkog instituta Grantham o klimatskim promjenama i okolišu iz 2021. procjenjuje se da bi za prelazak na globalnu privredu s niskim udjelom ugljika bilo potrebno oko 3 triliona dolara godišnjih ulaganja, od kojih tri četvrtine mora biti usmjereno izvan sedam najvećih razvijenih svjetskih zemalja.

Zaljevske države se pozicioniraju kako bi pomogle popuniti tu prazninu. Zaljevske države obično ulažu u područja visokog rasta i naseljenosti koja će u budućnosti vjerojatno trebati više energije iz Zaljeva—ne samo nafte i plina, već i električne energije. Po cijeni od 1,8 milijardi dolara, Saudijska Arabija sada gradi visokonaponski istosmjerni interkonektor koji će u konačnici slati 3000 megavata električne energije u Egipat. Sličan interkonektor počet će opskrbljivati ​​Irak električnom energijom iz država Zaljevskog vijeća za saradnju sljedeće godine. Saudijska tvrtka ACWA Power, u kojoj državni investicijski fond ima 50 posto udjela, razvija solarne elektrane u Azerbajdžanu, Etiopiji, Iraku i Uzbekistanu. Godine 2022. Masdar, energetska tvrtka u potpunom vlasništvu UAE, najavila je da će predvoditi projekte obnovljive energije u Angoli, Azerbajdžanu, Kirgistanu, Rumuniji, Tanzaniji i Ugandi.

SPORNE TAČKE

U svojim domaćim projektima i međunarodnim ulaganjima u čistu energiju, zaljevske države postavile su ambiciozne ciljeve. Ali pred njima je dug put do ostvarenja svojih ciljeva. Sve osim jedne od šest država Zaljevskog vijeća za suradnju kažu da namjeravaju postići nultu neto emisiju do 2060. ili ranije. No do kraja 2020. obnovljivi izvori energije činili su manje od tri posto ukupnog instaliranog kapaciteta te zemlje. Od tih zemalja, Ujedinjeni Arapski Emirati su otišli najdalje prema diverzifikaciji svog energetskog sektora i sada proizvode oko 20 posto svoje instalirane energije iz obnovljivih izvora. Ali čak ni UAE vjerovatno neće ispuniti svoje ciljeve. Saudijska Arabija mnogo više zaostaje, generirajući samo 0,05 posto svoje energije iz obnovljivih izvora 2022. A ciljevi zaljevskih država o nultom neto iznosu uzimaju u obzir samo domaću potrošnju, a ne i način na koji se njihova goriva koriste nakon izvoza.

Unatoč svim uzvišenim ciljevima i uzvišenoj retorici u vezi s čistom energijom, nipošto nije zajamčeno da će se izdašna inozemna pomoć i proračuni za ulaganja zaljevskih država, uvećani nedavnom neočekivanom zaradom od skoka cijena nafte, održati. Svjetska banka očekuje da će rast BDP-a po glavi stanovnika na cijelom Bliskom istoku ove i sljedeće godine naglo pasti, čak i u zemljama izvoznicama nafte s vezanim tečajem. Budući da inflacija i kamatne stope ostaju visoke, državama će postati skuplje financiranje novih projekata, a ti će se troškovi prenijeti na potrošače. Građani će se naći u situaciji da plaćaju više za struju, gorivo i komunalije — poskupljenja koja imaju tendenciju rasplamsati političku nestabilnost i potaknuti autoritarna slamanja. Egipatska borba s visokom inflacijom cijena hrane glavni je pokretač za cijelu regiju dok se građani pripremaju za još jednu godinu stezanja remena.

Ostaje nejasno hoće li restrukturiranje proizvodnje energije na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi biti povezano s otvaranjem radnih mjesta. Izgradnja novih elektrana u vlasništvu investitora iz Zaljeva neće nužno donijeti dobro plaćene poslove ili zaštitu radnika ili promijeniti strukturu lokalnih komunalnih poduzeća koja kupuju energiju tih elektrana. I čak iako zaljevske države trenutno djeluju kao privredne žile kucavice, privredni učinak država koje primaju zaljevska ulaganja nije uvijek obećavajući. Na primjer, ulaganja Zaljeva u Sudanu i Etiopiji od 2018. malo su učinila u promicanju mira i stabilnosti ili daljnjoj ekonomskoj liberalizaciji, umjesto toga učvrstila su elite koje pokazuju više apetita za nasilje nego za izgradnju države i razvoj svojih privreda.

ČINITI DOBRO KOPANJEM BUNARA

Ulažući u čistu energiju u zemlji i inostrnstvu, zaljevske države potvrđuju da nastoje činiti dobro čineći dobro. Ali njihov primarni cilj je povrat ulaganja, bilo financijski ili u smislu političkog pristupa i utjecaja. U svim slučajevima na prvom su mjestu njihova vlastita sigurnost i ekonomski interesi. Kada se ti interesi sukobe s globalnim ciljevima koji se odnose na klimatske promjene ili potrebe drugih zemalja, Zaljevske države, kao i države svugdje, nastojat će se zaštititi.

Novootkriveni pragmatizam zaljevskih država o čistoj energiji je dobrodošao. Ali nosi i stvarne opasnosti. Te države riskiraju da budu pozvane da djeluju kao razvojne financijske institucije ili čak humanitarne agencije, ali one nisu ni jedno ni drugo. Na njih se ne može gledati kao na brodove za spašavanje zemalja u razvoju jer nije u njihovom vlastitom ekonomskom ili strateškom interesu da interveniraju posvuda ili pod svaku cijenu.

Kako širi Bliski istok postaje sve više i više ovisan o ulaganjima i financijskim intervencijama iz zaljevskih država, može doći do iskrivljene energetske tranzicije. Kontrola proizvodnje električne energije u zemlji moćan je — i izdržljiv — politički alat, budući da se tipični energetski projekti financiraju čak 30 godina. Prelaz na obnovljivu energiju može sniziti cijenu pouzdane električne energije, omogućujući ljudima i trgovini da napreduju sve dok investitori osiguravaju da projekti koje podržavaju ispunjavaju standarde transparentnosti i odgovornosti. No osiguranje toga pouzdano nije bio glavni prioritet za zaljevske države.

Potezi zaljevskih država da se etabliraju kao glavni akteri u čistoj energiji, posebno njihovi napori da uhvate i pohrane emisije ugljika, razlog su za oprezni optimizam. Stručnost u opskrbi energijom je u izobilju u tim državama. Kao i duboko razumijevanje globalne potražnje za energijom. Možda će sve više biti voljni ulagati i politički se angažirati tamo gdje zapadne zemlje neće.

Ali zagovornici čiste energije uvijek su se nadali da će prijelaz na obnovljive izvore energije ublažiti, ili barem ne pogoršati, političku i ekonomsku nestabilnost u privredama u razvoju. Ovo nije samo humanitarna želja. Jedan od temeljnih motiva za tranziciju na čistu energiju je želja za ublažavanjem buduće ekonomske i globalne nestabilnosti. Važno je ne izgubiti iz vida ovaj cilj kada razmatrate kako najbolje uspostaviti partnerstvo sa zaljevskim državama za infrastrukturu čiste energije koju svijet treba.

(TBT, FOREIGN AFFAIRS)