Negiranje Srebrenice kao ‘medijsko oruđe’ Rusije 

Negiranje genocida u Srebrenici intenzivirano je od početka ruske agresije na Ukrajinu, s ciljem relativiziranja zločina za koje su optužene ruske snage. Ovo za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže Marina Maier, autorica izvještaja o negiranju genocida u Srebrenici u ruskim medijima.

U izvještaju koji je objavio Memorijalni centar u Srebrenici, ova austrijska istraživačica ukazuje da je negiranje genocida u medijima u Rusiji povezano sa određenim događajima, kao što je veto koji je 2015. Rusija uložila u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija na prijedlog rezolucije o osudi genocida u Srebrenici.

Istraživanje je urađeno u suradnji sa organizacijom Austrijska služba u inostranstvu i prati ruske narative koji su se, u protekle 23 godine, koristili u kontekstu genocida u Srebrenici.

Slučajeva negiranja genocida u medijima u Rusiji bilo je i tokom 2021. godine, nakon objavljivanja izvještaja komisije koju je formirala Vlada Republike Srpske, kojim je umanjen broj žrtava srebreničkog genocida.

Najviše ih je, pak, zabilježeno u aprilu 2022, kada su otkriveni zločini u ukrajinskom gradu Buča za koje je optužena Rusija.

“Glavni cilj je bio da se za sve probleme okrivi Zapad i u tom pogledu genocid u Srebrenici etiketira kao falsifikat, koji bi se usporedio sa dešavanjima u Buči”, kazala je Maier za RSE.

Vojska Republike Srpske je u julu 1995. godine u genocidu Srebrenici ubila više od 8.000 Bošnjaka, za što je osuđeno oko 50 osoba na više od 700 godina zatvora.

RSE: Memorijalni centar Srebrenica objavio je nedavno analizu “Negiranje genocida u Srebrenici u ruskom medijskom prostoru”. Na koji način ruski mediji izvještavaju o genocidu u Srebrenici?

Maier: Cilj nam je bio da u ovom izvještaju prepoznamo dinamiku negiranja genocida i odlučili smo da prikupimo sve dostupne slučajeve od 2000. do 2023. godine.

Generalni zaključak je da je do prošle godine bilo prisutno umjereno poricanje i to uglavnom u marginalnim ruskim medijima. Ponekad su objavljivali članske sa sajtova iz zemalja bivše Jugoslavije, a mogle su se primijetiti i takve objave na društvenim mrežama i internetskim forumima.

Događaj koji je Srebrenicu vratio u ruski medijski prostor su dešavanja u Buči, u aprilu 2022., kada je ruska vojska napustila grad koji je prethodno zauzela, nakon čega su pronađena tijela žrtava na ulicama i u kućama.

Tada se mogla vidjeti sasvim drugačija slika, a negiranju genocida pridružili su se i “veliki” mediji, koji imaju mnogo čitatelja širom ruskog govornog područja.

RSE: Možete li navesti konkretne primjere i kako objašnjavate činjenicu da je negiranje intezivirano nakon stradanja u Buči?

Maier: U brojnim slučajevima radi se o direktnom negiranju genocida. Neki od primjera su članci koji genocid u Srebrenici nazivaju “montiranim i falsificiranim muslimanskim lažima”, teatrom, a često se koristi riječ “mit”.

Najupečatljiviji primjer je izjava Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova: “Treba da pronađemo direktore produkcije u Srebrenici”. Otprilike, ista poruka bila je emitirana na televiziji početkom aprila 2022.

U ovom trenutku vjeruje se da zločin u Buči možda počinila ruska vojska. No, ruska strana to negira i odmah je počela da širi informacije da žrtve nisu stvarne i da je sve to falsifikat i da je sve namješteno s ciljem diskreditacije ruske vojske.

U tom kontekstu, počela je da se spominje Srebrenica radi poređenja s događajima u Buči. Cilj je bio označiti sve provokacijom i insceniranjem istog tipa kao što je, kako su prenijeli ruski mediji, bila Srebrenica.

U tom poređenju jasno se vidi želja ruske strane da upotrijebi sva sredstva kako bi dokazala da nije umiješana u događaj u Buči i negiranje genocida zapravo koristi za vođenje informativnog rata.

Sve to je povezano sa teorijama zavjere, kako bi se javnost ubijedila da su i događaji u Buči i genocid u Srebrenici bili falsifikat.

RSE: Da li je ovakav narativ u ruskim medijima odraz političke retorike u Rusiji, ali i navodno bliskih odnosa koje Rusija ima sa vlastima u Republici Srpskoj i Srbiji, koje također ne priznaju da se u Srebrenici dogodio genocid?

Meier: Nisam ekspert za politiku Balkana, no želim ukazati na jedna trend. Čini mi se da je Srebrenica prilično zaboravljena tema koja se rijetko pojavljuje u retorici ruskih političara.

Osim posta koji je na Telegramu objavila Zaharova nismo primijetili da su to govorili političari, a članci u medijima većinom su bili napisani na temelju izjava političkih analitičara i slično.

Nažalost, nisu svi u Rusiji i drugim zemljama bivšeg Sovjetskog saveza, infomirani o ratu u bivšoj Jugoslaviji i onome što se dešavalo, recimo, u Srebrenici, Višegradu, Prijedoru.

Negiranje genocida u Srebrenici, ukoliko govorimo o prošloj godini, predstavlja oruđe u medijskoj stratategiji Ruske Federacije u ratu protiv Ukrajine.

Cilj, dakle, nije samo negiranje genocida, nego dati primjer za navodno falsifikovanje od zapadnih obavještajnih agencija.

RSE: Od početka ruske invazije na Ukrajinu, mediji u RS su u izvještavanju, ili neutralni, ili nerijetko zauzimaju rusku stranu. Da li je i takav narativ povezan sa načinom na koji ruski mediji izvještajavaju o genocidu u Srebrenici?

Maier: Moguće je da cilj negiranja genocida u Srebrenici nije bio samo da se on iskoristi kao sredstvo za argumentaciju ruske verzije događaja u Buči.

Možemo pretpostaviti, također, da se na ovaj način održavaju veze Rusije i RS, a osobito imajući u vidu činjenicu da se Rusija sada nalazi u nekoj diplomatskoj izolaciji. Strateški joj je neophodno održavati kontakt s partnerima koji se još nisu potpuno od nje okrenuli.

No, smatram da je ipak glavni cilj da se za sve probleme okrivi Zapad, odnosno da se genocid u Srebrenici etiketira kao falsifikat koji bi se uporedio sa Bučom.

RSE: To podsjeća na matricu iz rata u BiH, 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su se, uz srebrenički genocid, na sličan način kvalificirali ratni zločini poput onog na sarajevskoj pijaci Markale.

Maier: Čini mi se da je to sličan šablon. Srebrenicu je u tom pogledu lako upotrijebiti jer, kao što sam već rekla, ona je već pomalo zaboravljena u Rusiji.

Kada kažeš novim generacijama: “To je isto kao što se desilo u Srebrenici”, one ne znaju šta se tamo zapravo desilo i zato im je lako staviti je u rang sa, recimo, Bučom.

RSE: Genocid u Srebrenici godinama negiraju i političari iz entiteta RS, iako je on potvrđen međunarodnim presudama. Istovremeno, do danas nije podignuta nijedna optužnicu za negiranje, unatoč tome što je procesuiranje omogućeno zakonom koji je nametnuo bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. Kako to objašnjavate?

Maier: Koliko znam već je bilo istraga i Tužilaštvo radi na prijavama, ali do sada nije bilo sudskih procesa. U različitim državama tužioci imaju različita diskreciona prava i ne znam kakva je procedura te koje faktore Tužilaštvo BiH uzima za pokretanje postupka.

No, osim političkih, postoje i faktori u pravnom radu koji se često ignorišu. Generalno, možemo vidjeti da postoje određena kašnjenja u primjeni zakona i da je potrebno neko vrijeme da počne provedba.

RSE: Vjerujete li da je međunarodna zajednica odgovorna što nije odlučnije djelovala na okončanju takve retorike negiranja u BiH?

Maier: Ukoliko genocid u Srebrenici usporedimo s holokaustom, mora se reći da je u nekim evropskim državama zabrana njegovog negiranja uvedena tek tokom devedesetih.

U Austriji je to bilo 1992. godine, kada je dopunjen zakon o denacifikaciji Austrije iz 1947. U Belgiji je zabrana uvedena, čini mi se, 1995, u Bugarskoj 2011. godine. U tom kontekstu, veliku uspjeh je što BiH već sada ima zakon koji zabranjuje negiranje genocida.

Primjetno je da je, nakon donošenja zakona, došlo do blagog pada u negiranju genocida u medijima u BiH. Već postoji pozitivan trend i čini mi se da će broj negatora dodatno padati nakon prvog sudskog procesa.

Ne bih okrivljavala međunarodnu zajednicu da nije aktivna, jer smatram da, prije svega, građani ove zemlje moraju da preuzmu stvari u svoje ruke i da grade svoju državu.

RSE: U dosadašnjem znanstvenom radu bavili ste se i pitanjima rehabilitacije osuđenih za ratne zločine. Uz negiranje genocidam u BiH je tri decenije nakon okončanja rata prisutno veličanje ratnih zločinaca.

Tako je jedan od njih, kojeg je osudio Haški tribunal, nedavno izjavio da bi opet učinio sve isto. Kako se ovakva situacija odražava na bh. društvo i proces pomirenja?

Maier: To je veliko i složeno pitanje. Uradila sam istraživanje u ovoj oblasti koje se bavilo osobama koje su bili osuđene pred Haškim tribunalom, odnosno njihovim izjavama nakon puštanja na slobodu.

Treba napomenuti da se sudska praksa za prijevremeno puštanje iz zatvora značajno promijenila u posljednjih nekoliko godina. Pitanje priznavanja krivice i kajanja sada se ocjenjuju kao faktor rehabilitacije, a prije to nije bio slučaj.

Nastojala sam da uspostavim vezu između rehabilitacije osuđenika i procesa pomirenja u region. Rezultat je bio razočaravajući. Postavlja se pitanje da li kazna ima smisla ukoliko nije dovela do pokajanja osuđenika, pogotovo u slučajevima kad se on može vratiti u društvo i u javnosti iznijeti svoju verziju događaja.

Praksa pokazuje da rezultat rada Haškog tribunala na rehabilitaciji zatvorenika nije zadovoljavajući -ni za zatvorenika ni za postkonfliktna društva. Pesimistična sam što se tiče efikasnosti kazni u međunarodnom krivičnom pravu i takve izjave, kao i negiranje krivice, negativno utječu na pomirenje u regionu.