Srebrenički kung-fu majstor u američkoj kući slavnih

Isak Džanić je prvi Bosanac koji je kao majstor kung-fua ušao u američku Kuću slavnih u borilačkim vještinama u Houstonu.

“Čuo sam da sam nominovan, ali se nisam nadao da ću biti i izabran i uvršten u Kuću slavnih u Sjedinjenim Američkim Državama. To se teško ostvaruje, ali je žiri bio jedinstven i uvrstili su me među slavne iz svijeta borilačkih sportova. Rijetko se dešava da jedan mali čovjek, posebno iz Srebrenice, bude na tom mjestu”, kaže Džanić za Radio Slobodna Evropa.

U selu Budak u blizini Srebrenici živi sa suprugom Rahimom. Nakon posjete SAD-u, vratio se u svoje selo, kako kaže, u vlastitu kuću slavnih. Čuva ovce i bavi se poljoprivredom.

“Poslije boravka u Kući slavnih u Americi vratio sam se na livadu i čuvam ovce. Imam dvadesetak ovaca i tri koze. Imam suprugu sa kojom se bavim i poljoprivredom. Mora se raditi jer imam primanja od 240 KM (oko 120 eura). To što primim i što privrijedimo na svom imanju nam je dovoljno. Bio sam u kući slavnih, ali je i ovo moje selo za mene kuća slavnih, posebno sada kad sam izabran među velikane svijeta”, kaže Isak.

Njega su za Kuću slavnih predložili članovi Međunarodnog saveza borilačkih vještina iz više od 120 zemalja svijeta. Izabran je prema posebnom sistemu vrednovanja na osnovu rezultata koje ostvaruje samostalno, a i sa svojim klubom iz Potočara.

Kako je sve počelo?

Šezdesetdvogodišnji Džanić je majstor je kung-fua, sedam dana ili levela, kako se to oslovljava u borilačkom sportu. On je i selektor reprezentacije BiH u ovom sportu.

Isak se ovim sportom bavi već 40 godina, a sve je počelo slučajno.

Kaže, ušlo mu je u krv i traje sve do današnjeg dana.

“Kung-fuom sam se počeo baviti 1984. godine. Nije tada bilo ni jednog kluba, pa sam čitao literaturu, vježbao, a onda sam otišao u Zagreb i počeo aktivno trenirati, ali i obučavati mlađe sportiste. Imao sam dosta uspjeha u tome i napredovao sam do majstora sedmog dana”, ispričao je za RSE.

Svoje iskustvo prenosi na mlade iz Potočara i Srebrenice u klubu koji je osnovao prije šest godina.

“Na početku je bilo oko 100 članova, a sada ih je oko 60. Od tog broja je dvadesetak takmičara koji na velikim svjetskim i evropskim takmičenjima osvajaju medalje. Djeca iz ovog kraja su veoma talentovana za ovaj sport, brzo napreduju i to pokazuju na takmičenjima. Treniramo u Potočarima, na terenu školskog igrališta, naravno, kad je lijepo vrijeme, a kad je kiša i hladno, onda to radimo u sali”, ističe Isak.

Iako takmičari njegovog kluba osvajaju medalje, klub ove godine nije dobio nikakva sredstva iz opštinskog budžeta.

“Jedno vrijeme smo dobijali po 3-4 hiljade KM (1.500 – 2.000 eura) od opštine, ali ove godine nismo uvršteni u budžet. Izgovor je bio da nismo dostavili kompletnu dokumentaciju i ostali smo bez para. Za odlazak i nastupe na takmičenje se snalazimo, a najveći dio sredstava izdvajaju roditelji djece”, kaže Džanić.

Put u SAD platili prijatelji

Isak je dobio poziv da i iduće godine dođe u Kuću slavnih u Sjedinjene Američke Države.

“Ali, rekao sam da ja nemam pare da ponovo dođem. Ovog puta sam imao sreću da su mi troškove putovanja platili prijatelji iz nekoliko zemalja, ali ne mnogu se stalno oslanjati na pomoć.”

“U Kući slavnih su me pitali imam li finansijsku pomoć (platu ili penziju) od države BiH i kad sam rekao da nemam podršku ni od koga, bili su u čudu. Nezamislivo im je bilo da jedan cijenjeni sportista koji je sada i u Kući slavnih u Americi, nema podršku za svoj rad. Ipak, pozvali su me iduće godine da držim seminar za mlade kandidate iz kung-fua”, kaže Isak za RSE.

Gubitak članova porodice i povratak u rodni kraj

I Ragima i Isak su u genocidu u Srebrenici izgubili najbliže članove porodice. Na kolektivnoj dženazi 11. jula 2023. u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari oboje su kupali braću.

Nakon 28 godina, Esad Džanić i Bekir Musić napokon su našli svoj smiraj pored drugih članova njihovih porodica sa kojima su u ljeto 1995. godine pokušali preko šume doći do slobodne teritorije, Tuzle ili Kladnja.

Godinama su porodice pokušavale doći do nekih informacijama o njihovim sudbinama. Nada da su možda preživjeli ugasila se onog trenutka kada su dobili poziv iz Tuzle da dođu na identifikaciju.

Rahima je ukopala brata Bekira.

“Posljednji put smo se vidjeli 11. jula. Ja sam u Tuzlu prebačena autobusima, zajedno s ostalim ženama, a on je krenuo šumama. Nije uspio da se probije na slobodnu teritoriju. Ubijen je i nakon 28 godina sam obavila kolektivnu dženazu i ukopan je u Memorijalnom centru pored ostalih članova porodice. Ubijen mi je još jedan brat i članovi uže porodice. Mati i otac su protjerani u Makedoniju i tamo su umrli”, priča Rahima.

A Isakov brat Esad imao je 27 godina kada je u julu 1995. godine ubijen u genocidu.

“Rastali smo se u na jednoj planini na putu prema Tuzli. Rekao sam mu da se pazi, da se ne odvaja od drugih. Nije se uspio probiti. Ja sam poslije toga pet dana lutao šumama i spasio sam se. Ovog 11. jula njegovi posmrtni ostaci su ukopani u Memorijalni centar Potočari. Nije kompletno tijelo, ali znam gdje mu je mezar i znam gdje mogu otići da mu proučim fatihu. Moja majka je umrla 2010. i nije doživjela da sazna istinu o sinu”, kaže Isak.

Prije rata Isak je radio kao mašinbravar u Fabrici akumulatora. Kad se vratio 2003. godine nije mogao dobiti posao, pa je radio sezonske poslove.

“Nije bilo posla, ali sam za dnevnice radio poslove na obnovi kuća. To je trajalo tri-četiri godine i kad je nestalo donacija za obnovu kuća, nestalo je i posla. Sada se bavim poljoprivredom. Mora se raditi. Supruga i ja sijemo sve za naše potrebe, imamo nešto stoke i obrađujemo zemlju. Teško je, ali snalazimo se”, priča Isak

I pored teškog života i bolnih uspomena, ne kaje se što se vratio, dijelom i jer ima priliku podučavati mlade.

“Volim ja Srebrenicu i ovaj kraj i zato sam ovdje”, kaže Isak.