Koliko je nasilje postalo socijalna norma?

Istraživanje koje se izvodi na godišnjem nivou u Sjedinjenim Državama pokazalo je da je u proteklih pet godina maltretiranje i uznemiravanje u školama poraslo, a da je procent djece i tinejdžera koji su rekli da su bili izloženi takvoj vrsti ponašanja 2023. bio 40 posto od ukupno ispitanih 130.000.

Ispitanici su bili djeca i tinejdžeri od 9 do 18 godina starosti od kojih je 18 posto reklo da je imalo iskustvo digitalnog nasilja i maltretiranja na internetu.

Nasilje u društvu prisutno je u javnom prostoru od jezika, politike, medija i reflektuje se u ponašanju učenika u školama, rekla je za Radio Slobodna Evropa psihološkinja Armina Čerkić.

“Mi ne živimo u izolaciji od okruženja već živimo u kontekstima i proje svega vrijednosti koje se održavaju u jednom društvu utiču na ponašanje djece, ali i na percepciju koju djeca imaju o društvu”, navela je Čerkić dodajući da je možda značajnije od onoga šta djeca misle o društvu u kojem žive ono što vide da je “poželjno i dozvoljeno”.

Šta je maltretiranje?

Maltretiranje se javlja kada pojedinac (ili grupa) ponavlja i namjerno čini štetu drugoj osobi ili grupi ljudi koja ne može da izbjegne targetiranje.

Maltretiranje može da bude fizičko, verbalno, socijalno u šta spada laganje, širenje glasina, isključivanje, nanošenje štete nečijoj reputaciji. Maltretiranje se takođe može odigravati u digitalnom prostoru plasiranjem uvredljivih poruka, postova, fotografija ili video sadržaja ili se ispoljava kroz oponašanje drugih na mrežama.

Čerkić kaže kako nasilje može biti fizičko, emotivno i seksualno, ali naglašava i da zanemarivanje takođe spada u oblik nasilja.

Posljedice kod onih koji trpe nasilje se mogu ispoljiti i kroz promjene u ponašanju i na nivou emocija, a kada se govori o nasilju u specifičnom školskom kontekstu onda je to “nivo akademskog uspjeha”, ukazala je Čerkić.

“Djeca koja su izložena nekom obliku nasilnog ponašanja, ili ponašanja koje nije pozitivno, imaće poteškoće da se skoncentrišu, ali će prije svega imati manje vjere u svoje sposobnosti i manje samopouzdanja da mogu nešto samostalno da urade”, rekla je Čerkić pojašnjavajući kako se manifestuje iskustvo nasilja u školi.

Kako razgovarati o iskustvu nasilja?

Tajnovitost, stid i krivnja vezuju se uz definiciju nasilja, jer su to osjećanja sa kojima se suočava osoba koja prolazi takvo iskustvo i teško progovara o proživljenom.

“Da bi se moglo razgovarati o tome potrebno je sigurno okruženje unutar kojeg će dijete moći da kaže, a roditelji da bez krivnje i bez okrivljavanja drugog, čiju. Naravno u sve mora biti uključeno školsko osoblje koje treba osigurati jedan takav siguran prostor. Za tako nešto je potrebno i prostora i vremena i nisam sigurna koliko sistem to omogućava.”

Čerkić navodi kompleksnost stvaranja sigurnog okruženja kroz slučaj seksualnog zlostavljanja djevojčice 8. razreda koju su zlostavljala dva dječaka.

Intervencija koja je uslijedila nakon seksualnog zlostavljanja podrazumijevala je da se prvo razgovaralo sa nastavnicom koja je rekla da se “ništa strašno nije desilo” jer se o tome nije otvoreno govorilo, navela je Čerkić, dodajući da je upravo nedostatak otvorenosti razlog zašto je nastavnica to interpretirala na način koji nije davao potrebnu ozbiljnost slučaju.

U slučaj su se nakon toga uključili psiholog i pedagog, ali ni to nije bilo dovoljno. Na kraju su bili uključeni roditelji pred nastavnice, školskog pedagoga i psihologa što je dovelo do promjene plana ponašanja i zaštite djevojčice.

“Slučaj je u školi otvorio razgovore o seksualnom obrazovanju, seksualnom identitetu, različitosti, netoleranciji”, rekla je Čerkić ukazavši kako je to bio dobar rezultat na nivou škole.

“Poenta je u tome da nasilje samo po sebi, bilo da je emotivno, seksualno ili fizičko, donosi tajnu sa sobom, a da biste govorili o tajni morate postepeno kreirati sigurno okruženje. Ne postoje brza rješenja kada se govori o nasilju.”

Dinamika moći i nerazumijevanje je suština ideje nasilja. Princip nasilja je jači-slabiji, naglasila je Čerkić, objašnjavajući da se u društvima Zapadnog Balkana kontinuirano održavaju prijetnje dinamike moći, a da je izlaz iz tog kruga podržavanje različitosti. “Razumijevanje i sigurno okruženje nasuprot tome znače da postoje različita mišljenja i da svako ima prostor da iznese to različito mišljenje.”

Kako se odnositi prema djeci zlostavljačima?

Faktori rizika za raširene oblike agresivnog ponašanja su siromaštvo i ekonomije u tranziciji.

Čerkić kaže kako “ono što ne ide u prilog društvima Zapadnog Balkana je to što su ta društva “bila izložena kriznim, ratnim situacijama”, jer “djeca koja čine nasilje prema drugoj djeci to rade u određenom kontekstu, pošto svako ponašanje ima kontekst”.

Prva reakcija na nasilnika i zlostavljača je osuđivanje i etiketiranje, kaže Čerkić, međutim, navodi da su se takve metode pokazale kao neefikasne u radu sa vršnjačkim nasiljem u školi. Jer, kako pojašnjava, “ako je jedno dijete etiketirano jako je teško vidjeti drugu stranu, ono što je pozitivno kod djeteta i koje vrijednosti bi takvo dijete moglo da unese koje bi napravile razliku”.

Proširenje sistema je nešto na šta ukazuje praksa sistemske i porodične psihoterapije. Proširivanje sistema znači i razmišljanje izvan etiketa prikačenih osobama koje čine nasilje ili, s druge strane osobi nad kojoj je vršeno nasilje.

“To je prvi korak, gledanje preko nemilog događaja i pokušati se fokusirati na to kako i samo dijete može da preuzme odgovornost. Drugi korak, je da takva osoba postane koristan član male zajednice u školi u nadi da bi mogla postati koristan član i šire zajednice”, istakla je Čerkić.

Šta sa digitalnim nasiljem?

Dok je maltretiranje u školi postojalo davno prije pojave interneta, sveprisutni pametni telefoni i društvene mreže otvorile su novu arenu za agresivno ponašanje koje može da vidi mnogo više ljudi.

Digitalno nasilje, za razliku od maltretiranja koje se dešava za vrijeme škole, ne prestaje, što žrtvama takvog ponašanje produbljuje emocionalne traume.

U prosjeku, prema nekim ispitivanjima, svaku četvrti tinejdžer u Americi bio je izložen digitalnom nasilju i maltretiranju na internetu.

Kako navode zagovarači sigurnosti na internetu najbolji način prevencije ili zaustavljanja je da roditelji budu intenzivno uključeni i nadgledaju društvene mreže djeteta.

Čerkić ističe da svako ko je bio izložen nekom traumatskom iskustvu ne razvija neumitno neke smetnje.

Teorijski je dokazan fenomen posttraumatskog rasta koji označava pozitivnu promjenu koja može nastupiti nakon traumatskog događaja ili životne krize. “Postoji nešto iz traume, koliko god paradoksalno zvučalo, što može biti dobro”, naglasila je Čerkić.

Međutim masovnost vršnjačkog nasilja bilo u školi ili na internetu može se posmatrati i kao poziv da se radi na dekonstrukciji socijalnih uvjerenja koja određuju kakav je ko.

Na primjer, prema istraživanju Istraživačkog centra Pew, gotovo polovina tinejdžera u Sjedinjenim Država prošla je kroz digitalno nasilje, dok se fizički izgled smatra relativno uobičajenom razlogom zašto dolazi do maltretiranja na internetu.

“Ako se govori o specifičnom slučaju tinejdžerki koje su fokusirane na svoj izgled i to je povezano sa vrijednostima u društvu, patrijarhatom i tome kakve trebaju da budu žene a kakvi muškarci”, kaže Čerkić.

Nasuprot tome virtualni svijet je donio fantastične stvari, rekla je Čerkić, navodeći promociju i toleranciju za manjinske grupe, koje su konačno dobile svoj glas i bez cenzure mogla su se podijeliti iskustva o tome kako je teško biti drugačiji.

Regulacija digitalnog prostora, ukazala je Čerkić, svakako bi značila i pretapanje u regulaciju svakodnevnih odnosa u kojima bi se trebalo raditi na postavljanju okvira koji će pozivati ljude na odgovornost i refleksiju prije komentara ili djelovanja koje može da ode u negativnom pravcu.