Farma ribe iz budućnosti, na daljinsko upravljanje

Norvežani su bili ovo ljeto u Hrvatskoj i ponovno nam stižu u veljači. Cilj ovoga projekta suradnje koji je započeo u svibnju je, učeći iz zajedničkih iskustava, povezati i znanstvenike, ali i poduzetnike. I Norveško i Jadransko more, ipak imaju sličnosti.

U šali će studenti – putovanje na daleki Sjever bilo je za njih zapravo putovanje u budućnost. A Norvežanima je pak posjet Jadranu ovoga ljeta bilo putovanje kroz povijest, kada govorimo o tehnologiji u akvakulturi. 

Kod nas se je još “lopataju” srdele, a na dalekom Arktičkom krugu iz Tromsa mogu ribu hraniti na farmama smještenima gotovo blizu Grenlanda. Dakle, na daljinsko upravljanje – bez ljudi – ondje se lososi hrane i na udaljenosti od tisuću kilometara.

– U proizvodnji lososa Norveška je vodeća. A i svakako je prva po tehnologiji proizvodnje. Njihova tehnologija ima veliki stupanj automatizacije, brigu za okoliš i za dobrobit životinja. Oni s jednog mjesta hrane sve ribe u okruženju u nekoliko uzgajališta bez da imaju uopće tamo ljude, kaže Tomislav Šarić, izvanredni profesor Odjela za akvakulturu, Zadar.

Norveška proizvodi tri puta više ribe nego cijela EU

Valja nešto i naučiti od Norvežana, kada se zna da proizvode tri puta više ribe nego cijela Europska unija zajedno. Ali i oni žele razmijeniti iskustva s nama Mediterancima. S obzirom na to da živimo u dobu izraženih klimatskih promjena, Norvežani su itekako svjesni da će im zagrijavanje mora izazvati probleme i donijeti nove bolesti ribama u budućnosti. Stoga svoja uzgajališta, kaže Šarić – pomiču sjevernije, na mjesta na kojima se led otopio. 

Imamo i mi laboratorij za istraživanje mora. Nisu to bazeni kao oni u Norveškoj, gdje senzori losose smještaju točno po gramaži. Ista kilaža u isti bazen. U našima se izvode pokusi na jakobovim kapicama i kamenicama.

– Hranimo ih s jednom mikroalgom koju sami proizvodimo. Pokušavamo povećati njihovu ishranu i na taj način ih pripremiti za eventualni mrijest. Njihove gonade razviju se, da se poveća količina mesa unutar ljušture, objašnjava Ivan Župan, izvanredni profesor za akvakulturu, Zadar.

Studentica Marija Jurica nije samo pod dojmom polarne svjetlosti, sobova i ranoga snijega, nego je prije svega oduševljena norveškim pristupom znanosti. Zanimljivo kod njih je, kaže – da industrija ulaže u znanost da bi se akvakultura razvijala što bže i kvalitetnije. Razmišljaju na način da se što manje novaca troši na pogreške.

No, i mi smo svjesni da je akvakultura jedna od najbrže rastućih prehrambenih industrija u svijetu, a potražnja za morskom hranom na tržištu ubrzano raste. Na globalnoj razini, čak tri do četiri puta ova prehrambena grana raste brže u odnosu na, primjerice, uzgoj peradi. Kako Norvežani od invazivne vrste u svojem moru naprave profit – zna ova Kornelija Badurina, studentica s Paga.

– Crveni kraljevski rak, njega su ruski istraživači pustili u Baltik. Počeli su ga loviti i strategijom da ga se ukloni – su ga zapravo počeli uzgajati. Odrasle jedinke znaju imati i do 7 kg. Vrlo je skup u restoranima u kojima se prodaje, kaže Kornelija.

Suradnja Arktičkog kruga i Mediterana

Norvežani, za koje se zna reći – iako ne piše tako u udžbenicima, da su otkrili Ameriku 500 godina prije Kolumba, zasigurno se razumiju u more i sve u njemu. A i priroda se pobrinula da Arktički krug i Mediteran i ne budu više tako različiti. Stoga je suradnja u akvakulturi sjevera i juga Europe ne samo zajamčena nego i nužna.