Tri decenije sporog građenja mostova pomirenja u poslijeratnoj BiH

Razdvojeni ratnom prošlošću, obrazovnim sistemima i huškačkim političkim narativima. Gotovo tri decenije nakon rata mladi u Bosni i Hercegovini nose teret stradanja i dubokih etničkih podjela koje su im nametnute.

“Sva naša prošlost osmišljena je podijeljeno, sadašnjost nam se tka odvojeno i kako onda očekujete da odjednom razmišljamo o budućnosti zajedno”, kaže 30-godišnja Dženita Hasečić iz Sarajeva za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Bosna i Hercegovina obilježava godišnjicu Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je 21. novembra 1995. okončan rat nakon gotovo četiri godine.

Tim sporazumom BiH je ustrojena kao zemlja s dva entiteta, Federacijom BiH i Republikom Srpskom, te Brčko Distriktom, kao zasebnom administrativnom jedinicom.

Gotovo 30 godina od završetka rata, brojna istraživanja pokazuju da generacije mladih odrastaju u etnički homogenim zajednicama, izolirani i s malo znanja o “drugima”.

No, i u takvom ambijentu prijateljstva se grade, a mladi s kojima je razgovarao RSE tvrde da ruše nametnute imaginarne granice.

Mladi žrtve narativa o ratu

Sarajka Dženita, studentica je međunarodnih odnosa i diplomatije, te se godinama se bavi hip hop plesom.

Zahvaljujući hobiju upoznala je 25-godišnjeg Aleksu Mijatovića iz Banje Luke. Njihovo poznanstvo i druženja, prerasli su u prijateljstvo koje traje gotovo osam godina.

“Tu se dogodi ono divno – predrasude se potpuno zaborave. Zamislite koliko su nebitne, kad je tako malo potrebno da se izbrišu. Ne moramo ići u druge države na razmjenu, možemo se ‘razmjenivati' u BiH iz različitih gradova”, kaže ona.

Mladi iz različitih gradova Bosne i Hercegovine u razgovoru za RSE kažu da su žrtve narativa o ratu i podjelama koji dolaze iz porodica, škola i medija, te da nose teret identiteta koji su im dani.

Rješenje vide u aktivizmu i zajedničkim interesima, tvrdeći da se mostovi, koji su srušeni prije njihovog rođenja, mogu graditi na individualnom nivou.

Za sistemski pomak najveću prepreku vide u nedostatku prilika za druženje, koja bi bila izdignuta iz političkih, nacionalnih i vjerskih narativa.

Dženita ističe da “pomirenje”, o kojem se u javnosti u BiH svakodnevno govori, nije moguće preko noći, s obzirom na to da su mladi decenijama izloženi propagadnoj mašini.

“Rekli ste im da su odvojeni, da su neprijatelji, da ne trebaju zajedno. I onda tražite da sami to riješe i da razmišljaju o budućnosti. Nemojte misliti da će se ti mladi tek-tako ‘pomiriti', nakon decenija laži”, ističe Dženita.

Dženitinin prijatelj, 25-godišnji Aleksa iz Banje Luke, kaže da je razdor prisutan među mladima još od vrtića, ali da moraju pronaći način da dođu do pravih vrijednosti.

“Dok god je neko zarobljen u nekom ultimatumu od društva, o tome kako treba razmišljati, bit će zarobljen i otići na stranu koja nije dobra”, kaže on.

Aleksa ističe da je njegova okolina odobravala prijateljstvo s Dženitom i ostalim mladima koji pripadaju drugim etničkim grupama, ali da je problem predstavljao odlazak u gradove poput Sarajeva, Zagreba i Splita.

“Nervira me ta činjenica. Bitno je da radimo skupa, ne možemo živjeti jedni bez drugih. Koliko god mi mislili o nekoj nezavisnosti, zavisimo jedni od drugih, da možemo ići dalje”, ističe Aleksa.

Dvadeset osam godina od Daytonskog mirovnog sporazuma, u Bosni i Hercegovini nisu nestali ni nacionalistički narativi koji dominantno dolaze iz pojednih političkih krugova.

Obrazovanje funkcionira na način da mladi u BiH nemaju priliku posjetiti i upoznati svoje vršnjake, upozoreno je u istraživanju o interkulturalnom dijalogu koji je 2021. objavio UNDP.

Educiraju se po različitim nastavnim programima, u odvojenim vrtićima i školama, dok im političari s televizijskih ekrana šalju poruke da su različiti, razdvojeni etničkim i enitetskim “granicama”.

Tako u gradovima u RS od septembra traje kampanja kojom se poručuje da postoji granica između dva bh. entiteta.

U okviru nje gotovo svake sedmice organizirani su mitinzi, na kojima su prisutni čelni ljudi Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, proruski orjentiranog lidera u tom bh. entitetu koji je pod američkim sankcijama zbog secesionističke politike.

Prema Daytonskom sporazumu granica između dva entiteta u Bosni i Hercegovini ne postoji, nego je riječ o administrativnoj liniji.

‘Granice samo u glavama'

Priče o “granicama” nisu utjecale na druženje 31-godišnjeg Nikole Kandića iz Bileće i 24-godišnjeg Seje Ivkovića iz Jablanice. Ti mladići žive u gradovima koji su međusobno udaljeni oko 140 kilometara i pripadaju različitim entitetima.

Nikola, koji je aktivista u nevladinom sektoru, kaže za RSE da je Bileća od ratnih 90-ih u BiH etnički homogena zajednica u kojoj ne postoji “međuetnička suradnja”.

U toj općini je, prema popisu stanovništva iz 2013, većinsko stanovništvo srpske nacionalnosti.

“Zajednica u Bileći prikazuje jednu stranu istorije i bitnih književnika i sve je prilično etnički obojeno. Ukoliko tu živiš i radiš, rijetko ćeš imati priliku da upoznaš nekoga ko je drugačiji. Ukoliko se pomjeriš negdje drugo, onda je prirodno da se to desi”, kaže on.

Mladi, kako kaže, prijateljske veze stvaraju odlaskom na fakultete, te kroz aktivizam i neformalne programe obrazovanja.

Na taj način je prije pet godina upoznao Seju iz Jablanice, gradića na jugu BiH, gdje živi većinom bošnjačko stanovništvo.

“Druženje je započelo spontano. Našli smo zajedničke interese, i jedan i drugi volimo Hercegovinu. Iako smo geografski udaljeni poznanstvo je počelo prerastati u prijateljstvo”, ističe Nikola.

Objašnjava da su političari u BiH nametnuli vještačku krizu kako bi mogli ostati na vlasti, a sve to se održava i na život mladih.

“Unutar entiteta imamo izgradnju tih jednonacionalnih entiteta, koji su jako čudni. Nada su evropske integracije i da će se s njima izgubiti mišljenje ‘moram da branim svoje'. To je prirodan proces brisanja granica”, ističe on.

Nikolin prijatelj, 24-godišnji inženjer elektrotehnike Sejo iz Jablanice, prisjeća se, također, da je odrastao u homogenoj zajednici u kojoj nije imao priliku upoznati vršnjake različite etničke pripadnosti.

Ističe i kako je tokom njegovog odrastanja bila osjetna averzija prema “drugima”.

“I ja sam to osjećao. Bio sam pod utjecajem okoline, iako su moji roditelji jako liberalni i širokih vidika. No, kako sam sazrijevao, gradio sam drugačiji stav i nije bilo moguće utjecati na mene”, kazao je.

Sejo je kroz aktivizam i putovanje shvatio da je “kolektivno mišljenje” bilo zabluda, te da su dominantni narativi u njegovom rodnom gradu pod utjecajem politike. Uzroke njihovog utjecaja na mlade vidi i u “ratnim ožiljcima” koje su im prenijeli stariji, kao i u tome što ne izlaze iz zone komfora.

“Mislim da mladi nisu svjesni svog potencijala. Kad bi više sarađivali, postali bi svjesni da nema entitetskih granica, da su one u glavama i da smo svi isti narod”, kaže on.

Socijalna distanca među mladima različite etničke pripadnosti produbljena je u posljedjih pet godina, pokazalo je istraživanje Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

U tom istraživanju sudjelovalo je 700 mladih iz manjih zajednica, koje su dominantno jednonacionalne.

“Pokazalo se da ti mladi nemaju želju da se druže sa onima koji su druge etničke pripadnosti”, kazao je za RSE Amer Osmić, sociolog i profesor na FPN Sarajevo.

Uzrok vidi u neodostatku političke i medijske pismenosti, koja bi onemogućila manipulaciju mladima koji, kako ističe, većinom “imaju problem s kritičkim razmišljanjem”.

Također su, kako kaže, pod utjecajem različitih obrazovnih sistema u kojima “svaka strana ima svoju istinu”.

“Retorika straha koja se gotovo neprestano širi 30 godina, a osobito pred izbore, prelijeva se na mlade. Bojažljivi su, strah ih je upoznati drugog i drugačije, dok istovremeno smatraju da nemaju kapacitet da mijenjaju situaciju”, istaknuo je Osmić.

Izuzetak su mladi koji se povezuju kroz programe neformalnog obrazovanja, putem kojih razbijaju barijere.

Prema podacima Ministarstva civilnih poslova, BiH ima 777.000 mladih u dobi od 15 do 30 godina. To je za 315.000 manje nego što ih je bilo 1991. godine.

Više od 60 posto mladih je nezaposleno. Iako nema preciznih podataka koliko ih je napustilo zemlju u proteklim godinama, istraživanja pokazuju da o privremenom ili trajnom odlasku razmišlja svaka druga mlada osoba, a među razlozima su politička i ekonomska nestabilnost.