ROGATICA – Iako se mnogi stanovnici širom cijele Srpske žale na krizu i težak život jedan od najstarijih Rogatičana Velemir Despetović prisjeća se i gorih vremena, kada je još kao dijete cijeli dan radio za kilogram brašna od kukuruza.
Velemir, koji je rođen kao drugo po redu od osmoro djece od oca Rada i majke Jovanke, zemljoradnika iz sela Bukrići između Rogatice i Gučeva, ovih dana ušao je u 96-tu godinu, prilično mukotrpnog, ali i zanimljivog seljačko-radničkog života.
“Sama činjenica da su moji roditelji imali osmoro djece, a prihode ostvarivali od obrađivanja malog grunta zemlje i nešto stoke, dokaz je da se živjelo teško i od danas do sutra”, počeo je svoju životnu priču čika Velemir.
Ipak, kako kaže, zahvaljujući marljivom radu roditelja, koji su bili vrijedni, jaki i snalažljivi porodica nije oskudijevala ni u čemu.
“Imali smo svoju kuću, krave, volove i uvijek nešto ovaca, ali da bi se preživjelo radilo se i danju i noću”, prisjeća se za “Glas” starina koga zdravlje i pamet još uvijek dobro služe.
Miran život prekinuo je Drugi svjetski rat iz koga su uz mnogo peripetija i dosta sreće svi preživjeli.
“Izašli smo goli i bosi, bez kuće i ostalog potrebnog za iole normalan život, posebno naše brojne porodice. To je bio i razlog da smo i mi iako još djeca, morali rano početi nešto privređivati. Sjećam se, moj mlađi brat Budimir i ja smo u izbjeglištvu, na području Rudog, radili po cijeli dan za po kilogram brašna od kukuruza. Otac i majka radili su za po dva kilograma ovog brašna samo da bi nas prehranili”, priča Velemir.
Kada su se poslije oslobođenja vratili u Bukriće zatekli su devastirano imanje pa se kao najstariji sin morao negdje zaposliti iako je imao tek 17 godina.
“Bilo je to 1946. godine. Primili su me u tadašnji “Rasadnik” u Rogatici koji je pripremao teren i nove sadnice za dizanje voćnjaka na području tadašnjeg rogatičkog sreza i šire. Tu sam ostao do odlaska na odsluženje vojnog roka u JNA. Služio sam tri godine u Sloveniji i iz vojske došao kao rezervni vodnik”, veli ovaj Rogatičanin.
Po dolasku kući, sa reputacijom dobrog vojnika vrata su mu bila širom otvorena pa je ubrzo nakon višemjesečnog kursa stekao diplomu kvalifikovanog zidara i odmah dobio posao u tadašnjoj Komunalnoj upravi u Rogatici.
“Prvo moje vatreno krštenje kao majstora zidara bilo je na izgradnji zadružnog doma u Gučevu. Gradio sam i put do zadružnog doma u Gučevu, put do Zakoma, Pašić kula – Kozići i drugih objekata u Rogatici. Vremenom moja grupa građevinara pri Komunalnoj upravi ojačala je dotle da je od nje formirano posebno preduzeće kome je dato ime “Standard”. Došli su novi radnici, uprava, tehničari i inženjeri, ali i novi poslovi. Građena je Rogatica uzduž, poprijeko i u visinu, jer je dobila i prve višespratnice”, prisjeća se Velemir.
Prešli su i granicu opštine. Gradili su u Han Pijesku od prve pijace do višespratnica i nekih drugih komunalnih objekata.
Jedno vrijeme radio je na poslovima održavanja puta Rogatica – Zakomo da bi se ponovo vratio u “Standard” u kome je, kao invalid rada 1984, nakon 39 godina radnog staža i penzionisan.
Po tom osnovu danas, kaže, “uživa” penziju od 563 marke.
“Bilo bi bolje da imam više, jer bi na taj način pomogao mom sinu Mići i njegovoj porodici koja se o meni danonoćno brine u ovim poznim godinama. Nije to ni lako. Jer ja sam star i bolešljiv, noge me jako bole i teško koračam”, kaže Velemir, koji je sa suprugom Jovankom, koja je preminula 2000. godine, osim sina Miće stekao i dvije kćerke Milanku i Milenku.
Ono što mu teško pada jeste činjenica da je sve manje ljudi njegove generacije sa kojima bi, kako kaže, mogao da ljudski i sa razumijevanjem popriča.
Omladinski rad
Ono čime se Velemir Despetović posebno diči jeste njegov dobrovoljni omladinski rad. Bio je učesnik na ORA na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo i autoputa Beograd – Zagreb, u Lipovici kod Šida, i sa obje akcije dolazio sa značkom “udarnik”. Gradio je i brodogradilište u Splitu, odakle je uz udarničku značku donio i prelaznu zastavicu.
(Glas Srpske)
Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.