Život na rubu siromaštva u romskoj mahali u Doboju

Na ulazu u romsko naselje, oko dva kilometra od centra Doboja, dočekuju nas dvije table.

Sa obje strane je uzbrdica i kuće, jedna do druge.

Neke još nisu obnovljene nakon što su porušene tokom rata u Bosni i Hercegovini, devedesetih godina prošlog vijeka.

Na području Doboja živi oko 350 Roma, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Nermin Osmanović, predstavnik romskog udruženja “Zlatni točak”.

Najviše ih živi u naselju iznad Starog grada, u tridesetak kuća.

Između kuća prolazi uski asfaltirani put na kojem se ne mogu mimoići dva automobila. Na većini kuća nema fasade, a na pojedinima su umjesto prozora postavljeni najloni.

U malim dvorištima su složena i drva za ogrjev, pretežno slabijeg kvaliteta.

Manji broj kuća ima fasadu i lijepo uređena dvorišta.

Većina Roma u Doboju živi na granici siromaštva. Uglavnom se bave prodajom starog željeza i otpada, zbog čega se ispred kuća u naselju nalaze veće i manje gomile ovih sirovina.

Mujo Osmanović ima 43 godine i živi sa četvero djece, tri kćerke i sinom. Za RSE kaže kako po kontejnerima prikuplja otpad.

“Ako danas zaradim deset maraka (pet eura), to i pojedemo i sutra opet tako. Prije rata sam završio tri razreda osnovne i dalje nisam išao”, kaže Mujo.

Mujina najstarija kćerka ima 17 godina i napustila je srednju školu. Njegov sin pohađa deveti razred osnovne škole i ne razmišlja o nastavku obrazovanja.

Djeca iz romskog naselja školovanje najčešće prekidaju nakon završene osnovne škole. Ne idu u vrtiće u Doboju.

Njihovi roditelji, uglavnom, kažu da to ne mogu priuštiti.

Izeta Osmanović je mama devetoro djece.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Najstarija kćerka ima 28, a najmlađe dijete osam godina. Živi sa dvoje djece. Ona je završila četiri razreda osnovne škole, a kaže da niko od njene djece nema srednjoškolsku diplomu.

“Samohrana sam majka i borim se kroz život. Primam dječiji doplatak, ukupno oko 300 maraka (150 eura) i oko 80 maraka (40 eura) za tuđu njegu i pomoć za jedno bolesno dijete. Dok se plate voda i struja, nama ništa ne ostane. Ne mogu djeci kupiti ni garderobu kako treba”, kaže Izeta.

Rasim Imširović popravlja stare šporete koje nakon toga prodaje. Ima 73 godine i to mu je jedini izvor prihoda.

“Kupim ih po selima i onda popravljam rerne, ložišta i ostalo. Slabo ima posla. Nekad bude više. Nisam, hvala Bogu, ni gladan ni žedan”, priča Rasim.

“Ko hoće raditi za njega uvijek ima posla”, kaže Senad Imširović, koji je ove godine sagradio novu kuću u kojoj živi sa suprugom, sinom i unukom.

“Skupljam sekundarne sirovine. Idem i do Bihaća, Cazina, Velike Kladuše, Sanskog Mosta, Banjaluke, gdje god mogu. Dok mnogi spavaju, ja odem u Bihać. Dođem kući u deset naveče. Ko bolje plati, njemu prodam. Iz temelja sam sa kolegom napravio kuću”, priča on.

Njegovi sinovi rade s njim.

“Izučili su zanate – zidarski i monter centralnog grijanja, ali ne rade te poslove. Što će to raditi kad mogu zaraditi 50-100 maraka dnevno (25 do 50 eura), dok se okrenu oko mene”, ističe Senad.

Među najstarijim stanovnicima u naselju je Ajka Mehić koja ima 70 godina. Njen suprug je preminuo prije dvije godine. Ima tri kćerke i sina, te 14 unučadi.

“Nek su živi i zdravi”, kaže ova starica koja nema nikakvih primanja.

“Hodam po kontejnerima. Nađem neke garderobe, bakra mesinga. Nekad idem po zgradama i tražim”, kaže Ajka.

Nermin Osmanović, predstavnik udruženja Roma “Zlatni točak”, vlasnik je otpada na kojem od svojih sunarodnjaka i drugih građana otkupljuje sekundarne sirovine.

“Imali smo pomoć Grada za školski pribor. Porodice su dobile po oko 200 maraka (100 eura) pomoći”, kaže Nermin Osmanović.

Prema podacima iz posljednjeg popisa stanovništva u BiH iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 13.000 Roma, od toga 150 u Doboju.

Romi su jedna od 17 nacionalnih manjina u BiH.