Mladim obiteljima vlastiti stambeni kvadrati daleki san

– Mladi čovjek u Splitu može doći do svog vlastitog stana jedino ako ga naslijedi od nekoga starijeg. Ako ima sreću da mu je neka teta, ujak ili baka, djed umrli i imaju samo njega kao nasljednika, rekao je Ivica Žuro, ekonomski konzultant.

Zdravka sanja vlastite kvadrate svaki dan. Selila se dosta puta, samo u trudnoći tri.

– To je bilo strašno. Brinete se za budućnost, pitate se jel da uopće donesem dijete na ovakav svijet u ovakvim okolnostima, što je zapravo jako tužno. Podstanarstvo u Splitu… za jednosoban stan traže preko 600 eura plus režije, a to onda izađe i preko 1000 eura. To je prestrašno. Ostatak mjeseca najbolje je da se ni ne hranite, a da ne govorimo hoćete si kupiti cipele ili neki komad odjeće ili nešto. Sustav od obitelji radi socijalne slučajeve, istaknula je.

Gdje su nestale splitske obitelji, svaki dan se pita Danijela Čaleta, agentica za nekretnine.

– Nema ih. Ne mogu si priuštiti da zovu agencije za nekretnine. Prije dok su stanovi imali nekakve pristojne normalne cijene, onda nikome nije bilo problem platiti agencijsku uslugu, posredovanje. Ljudi su bili sretni jer su se osjećali sigurnije kad idu preko agencije za nekretnine. Mi bi posredovali, napravili bi sve što treba, znači organizirali, napravili ugovore, smjestili ljude… Ljudi bi osjetili neko zadovoljstvo i neki mir i to je bio nekakav pristojan novac koji su oni mogli sebi izdvojiti. To su bili dvosobni stanovi u prosjeku za iznajmiti od 350 do 500, 550 eura, a sad je to strašna promjena. Dvosobni stanovi se kreću od 700-800 eura, pa sve do 1200-1500 eura, rekla je i dodala da je sve te obitelji pojeo turizam.

– To je postalo grebanje za svaki euro. Kad vidite što se prodaje i po kojim cijenama, to je strašno. To jednostavno, ne možete zamisliti. Nedavno smo imali priliku vidjeti samo slike stana, za koji ne znam koga bi trebalo angažirati da ga dovede u neko stanje da izgleda normalno. A kvadrat je bio oko 5.500 eura. To je smiješno, ispričala je Sonja Šumić.

Ivica Žuro, kaže da je izračunao da osoba s prosječnim hrvatskim primanjima u Splitu može kupiti nekretninu površine 20 metara kvadratnih kreditom do 81.000 eura koji će se otplaćivati na 30 godina.

– U Zagrebu je situacija nešto povoljnija. Tu mladi čovjek može uzeti čak 27 metara kvadratnih, dodaje.

Zdravka je s nevjenčanim suprugom pokušala predati i papire za POS-ove stanove koji su izgrađeni u naselju Kile. Ali kaže, nisu uspjeli ni sa njegovom braniteljskom potvrdom. 

Sonja smatra da bi država trebala reagirati.

– Kad smo mi kupovali prvi stan prije jako puno godina postojala je mjera da se mladim obiteljima koje nemaju nekretninu ne naplaćuje taj takozvani porez, da te obitelji budu oslobođene, kaže.

– Nas je sad četvero i tražimo nešto veće. Trenutno smo u podstanarstvu. Došli smo u situaciju da je podstanarstvo jednako nekoj rati kredita. Kad vam netko iznajmi stan koji je fenomenalno sređen, koji je renoviran ili nov, pa za to traži 700 eura, onda znate zašto plaćate. Ali kada imate situaciju da vam netko, iznajmljuje stan čija je gradnja zgrade bila 1968. godine i u WC-u još imate pločice iz 1968. godine, i za to traži 650 eura, pa to graniči s ludilom, kaže Sonja.

– Imam osjećaj da radim samo da bi vratila novac državi. Plati struju, vodu, ratu kredit… radiš samo da pokriješ to. Ne možeš zapravo živjeti. To nije život. Nama je oduzeto pravo na slobodu. Pretvoreni smo u roblje, kaže Zdravka, koja smatra da mladi trebaju imati priliku za živjeti odvojeno od svojih roditelja, za zasnovati svoju vlastitu obitelj i dobiti priliku, a ne se seliti svakih par mjeseci.

– Nisam došla tu da bih izigravala žrtvu, iako smo svi mahom žrtve ovog sustava koji je apsolutno neodrživ. Nikakve reforme nama neće pomoći bez neke konkretne rekonstrukcije, ali uvjerena sam da ću uspjeti jer sam borac. Ali nemamo svi isti mentalni sklop, nemamo svi iste mogućnosti, nemamo svi priliku da nam obitelj koliko toliko drži leđa. Žao mi je što je ova država uistinu anemična, poručuje Zdravka.