Kako nas usamljenost ubija

Usamljenost se tiho širi našim društvom. Istraživanja kažu da se 60 odsto ljudi osjeća otuđeno. Robert Valdinger, profesor psihijatrije na Harvardovom medicinskom fakultetu, istražuje korijene ove rastuće epidemije usamljenosti čovječanstva i predlaže načine za njeno rješavanje.

Usamljenost je apsolutno epidemija u savremenom društvu, i iz deceniju u deceniju sve više raste. Usamljenost je osjećaj da smo „manje povezani sa drugim ljudima nego što želimo da budemo“. To je veoma subjektivno iskustvo, i po tome se razlikuje od izolacije, prenosi rts.rs.

Tako neko može namjerno da se izoluje i da se osjeća sjajno, navodi profesor Robert Valdinger, ali usamljenost je sasvim subjektivan doživljaj, jer činjenica je da se može biti usamljen i u gomili. Može se biti usamljen u braku, kao što možemo biti veoma zadovoljni i ne osjećati se usamljeno na vrhu planine.

Počevši od 1950-ih pa sve do danas, napominje profesor, ljudi sve manje ulagali u druge ljude. U nekim studijama, čak 60 odsto ljudi će reći da se osjećaju usamljeno većinu vremena. A najniže procjene su da 30-40 odsto ljudi kaže da se osjeća usamljeno.

Mladi odrasli od 16 do 24 godine su najusamljenija starosna grupa, a opet, među starijim osobama, postoji porast usamljenosti, posebno kada ljudi gube prijatelje, gube partnere. Ali usamljenost je rasprostranjena širom svijeta, u svim starosnim grupama, svim društvenim slojevima, svim demografskim kategorijama.

Postoji toliko mnogo faktora koji su odgovorni za ovu epidemiju usamljenosti, smatra profesor Valdinger. Oni nisu počeli sa digitalnom revolucijom. Usamljenost je bila u porastu, kao što znamo, barem od 1950-ih, djelimično zbog toga što smo postali mnogo mobilnije društvo u kome se porodične i prijateljske mreže prekidaju jer se ljudi sele radi posla i drugih vrsta mogućnosti poput obrazovanja.

S jedne strane to je donijelo određene prednosti, ali nas je odvojilo od tkiva pripadnosti sredini u kojoj smo rođeni i u kojoj smo proveli veći dio života.

Takođe, kada je televizija ušla u naše domove, došlo je do opadanja angažovanja u društvenim kontaktima. Ljudi su manje izlazili, ređe su izlazili u restorane, na zabave, zajedničke skupove. Ređe su pozivali prijatelje i rodbinu u goste.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Čini se da je sve to doprinijelo našoj sve većoj nepovezanosti i našem rastućem osjećaju usamljenosti. Dolaskom digitalne revolucije situacija se dodatno pogoršala, jer nas sve duže druži prikovane za ekrane, zahvaljujući softverima koji su posebno dizajnirani da privuku i što duže zadrže našu pažnju i drže nas podalje od ljudi do kojih nam je stalo.

Profesor Valdinger navodi rad Džulijane Holt-Lanstad koja je proučavala usamljenost i otkrila da je ona podjednako opasna po naše zdravlje kao i pušenje pola kutije cigareta dnevno. Smatra se da je stres jedan od glavnih uzroka narušavanja fizičkog zdravlja koji dolazi od usamljenosti, ali vjerovatno postoje i drugi uzroci.

I pored toga, istraživanje pokazuje da ljudi koji su usamljeni u kasnijem životnom dobu imaju brži pad kognitivnih sposobnosti, tako da ovaj isti proces povećanog ili smanjenog stresa utiče na starenje našeg mozga. I mnoge druge studije pokazuju da je jedini izbor koji možemo da napravimo i koji će nas najvjerovatnije održati na dobrom putu blagostanja da ulažemo u naše odnose sa drugim ljudima.

Profesor naglašava da sve vrste odnosa, a ne samo sa najbližima čine da se osjećamo povezanima. To može biti i poštar, kasirka, komšija i brojni slučajni susreti. Svi ovi kontakti se mogu učiniti ličnijim i mnogo doprinijeti da se drugi ljudi osjećaju kao da pripadaju, a ujedno se i mi sami osjećamo povezanije.

Mnogi ljudi koji su usamljeni osjećaju da drugi ne žele da budu sa njima, a ono što znamo je da usamljeni ljudi ponekad mogu da odaju poruku da ne žele da im se priđe jer se plaše drugih; boje se svijeta, ističe profesor.

Zato bi usamljeni ljudi mogli da nauče više o gestovima koji će drugima poslati poruku: „Želio bih da se povežem“, čak i kada se pomalo plaše da to urade. Tako se zapravo razvija oblik kognitivne terapije ponašanja gdje se ljudi podučavaju ovim društvenim vještinama i uče kako da revidiraju svoje pretpostavke o tome da ih drugi ljudi ne žele.

Profesor Robert Valdinger preporučuje da ako se osjećate usamljeno i pomalo uplašeno da nađete društvo, uključite se u aktivnosti oko drugih ljudi gdje se osjećate prijatno i vidite kako će da se razvija situacija. Vi pripadate. Ti si važan. Povezani ste, poručuje profesor.

Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.