Najhrabrije žene Ajna Jusić i Volha Harbunova: Naš glas je važan

I prije nego su se našle na listi 12 najhrabrijih žena na svijetu Sjedinjenih Američkih Država, Ajna Jusić iz Bosne i Hercegovine i Volha Harbunova iz Bjelorusije bile su junakinje u svojim zajednicama i onima za čija se prava svojim radom bore.

Jusić je psihologinja i feministica koja je osnovala Udruženje “Zaboravljena djeca rata”, prvu organizaciju na Zapadnom Balkanu koja se zalaže za društvenu i pravnu vidljivost djece rođene nakon silovanja tokom rata.

Harbunova je braniteljica ljudskih prava koja je svoj život posvetila zalaganju za prava žena, djece, LGBTQI+ zajednice i drugih marginaliziranih grupa, zbog čega je bila i u zatvoru.

Jusić i Harbunovoj, i još deset žena širom svijeta, američki državni tajnik Antony Blinken i prva dama SAD-a Jill Biden dodijelili su Međunarodno priznanje za žensku hrabrost za 2024. godinu, u ponedjeljak, 4. marta.

Priznanje se dodjeljuje od 2007. godine ženama širom svijeta koje su pokazale iznimnu hrabrost, snagu i vodstvo kako bi dovele do pozitivnih promjena u svojim zajednicama, često uz veliki osobni rizik i žrtvu.

Nakon dodjele priznanja, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE), aktivistice kažu da im ova potvrda otvara još veći prostor da se njihov glas čuje.

A njihov glas je hrabrost, kaže Ajna.

“Za mene lično je važno što sam dobila priliku da budem ambasadorica Bosne i Hercegovine. Nekako mi je najvažnije poslati tu poruku da su u BiH moguće pozitivne promjene i BiH može isporučiti mnogo bolje”, kaže Jusić.

Priznanje SAD-a smatra važnom platformom za još veću vidljivost teme – o djeci rođenoj zbog rata.

“Ne smijemo zaboraviti da tamo negdje, čak, i u našoj državi (BiH), ali u drugim konfliktnim i post konfliktnim državama postoje djeca čiji se glasovi još uvijek nisu čuli. Ja se nadam da će naš istup u Bijeloj kući biti motivacija za drugu djecu, ne nužno da javno progovore, ali da se okupe i da nekako zajedničkim snagama počnu da grade sigurnije bolje društva u svojim zajednicama”, rekla je Jusić za RSE.

Ajna je i na dan dodjele nagrada još jednom pozvala donosioce odluka u BiH da se pridruže njihovoj borbi – “iz jednog prostog razloga, a to je što smo zajednički učinili Bosnu i Hercegovinu prvom državom u cijelom svijetu koja ima zakona koji tretira djecu rođenu iz čina ratnog seksualnog nasilja”.

Bosanskohercegovački entitet Federacija BiH i Brčko distrikt su usvojili zakon kojim djeca rođena nakon ratnog silovanja imaju status civilne žrtve rata. Jusić, ipak, upozorava da je implementacija zakona uvijek teži posao.

“Učili su nas da ne možemo ništa”

Volha Harbunova cijeli život, do egzila, živjela je u, uglavnom, diktatorskoj Bjelorusiji, autoritarnom režimu koji je nju i skoro sve druge uvjeravao da su niko, da nemaju glas i da ne utječu ni na šta.

“Učili su nas da ne možemo ništa promijeniti, da nismo vrijedni ničega. I vjerovatno za mene lično ova nagrada govori – ne, to nije tako, ja sam važna osoba. I moj glas je važan”, kaže za RSE Harbunova.

Ona, međutim, priznanje smatra važnim i da druge “hrabre žene” u njenoj domovini Bjelorusiji.

“Ovo je priznanje našem višegodišnjem, desetogodišnjem nevidljivom radu. Kada su se mnoge od nas posvetile borbi protiv nasilja u porodici. I sa bilo kojim drugim rodno uslovljenim nasiljem. Kada smo se borile za jednaka prava.

Kada smo kritizirale vladine institucije i mehanizme koji su diskriminirali žene. I mislim da je ovo veoma važan signal za bjeloruske žene. Da svaka od nas zaslužuje takvu nagradu”, kaže Harbunova.

Nakon izbora 2020. u Bjelorusiji, Harbunovu je zatvorio režim predsjednika Aleksandra Lukašenka nakon što je organizirala marševe žena i, dok je bila u zatvoru, pretrpjela je psihičku torturu vlasti i prijetnje smrću zbog pomaganja zlostavljanim ženama.

Nakon puštanja na slobodu, Harbunova je pobjegla iz Bjelorusije, sigurna u nastavak represije, a u egzilu u Litvaniji pridružila se kabinetu Sviatlane Tsikhanouskaya, liderice bjeloruskog demokratskog pokreta.

Kao predstavnica za socijalna pitanja, njen mandat uključuje zalaganje za oslobađanje političkih zatvorenika, pružanje podrške bivšim političkim zatvorenicima i njihovim porodicama i promociju psihosocijalne podrške bjeloruskoj zajednici u egzilu.

“U ovom trenutku samo Minsk i drugi predstavnici režima znaju tačan broj političkih zatvorenika u Bjelorusiji. To znaju samo oni koji hvataju ljude u njihovim kućama, na poslovima, van Bjelorusije. I hapse ih bez razloga. Aktivisti za ljudska prava procjenjuju ili znaju da u Bjelorusiji ima oko 1.600 ljudi koji su politički zatvorenici”, kaže Harbunova.

Ovaj broj je samo vrh ledenog brijega, ocjenjuje, jer se hapšenja dešavaju svakodnevno, ponekad bude uhapšeno i do 20 ili 30 ljudi u jednom danu.

“I represije se nastavljaju, i one su sve jače. I mislim da će proći dosta vremena prije nego što zaista saznamo koliko je ljudi pretrpjelo progon i uznemiravanje u Bjelorusiji”, kaže Harbunova.

U zatvoru u Bjelorusiji je i veliki broj novinara, među njima i dva novinara Radija Slobodna Evropa iz Bjeloruskog servisa. Brojni od njih mjesecima nisu u kontaktu s porodicama ili bilo kim drugim. Harbunova to opisuje kao “prisilne nestanke”.

Jedan pravac njenog djelovanja jeste da se o tim ljudima govori, da se ne zaboravi da oni postoje, da se lobira i pokušava osloboditi te ljude. Drugi pravac jeste pomoć porodicama zatvorenih osoba.

“Uprkos režimu, postoji više od 20 organizacija za provođenje zakona i fondova solidarnosti koji podržavaju porodice političkih zatvorenika. No, važno je reći da se situacija s uvjetima zadržavanja političkih zatvorenika pogoršava, i to ekstremno”, kaže Harbunova i izgovora imena onih koji su “nestali”: Marija Kolesnikova, Sergej Tihonovski, Viktor Babariko, Maksim Znak, Mikolaj Statkevič, Igor Losik. To su ljudi o kojima se ne zna ništa više od godinu dana.

Jusić: Nismo sami, ima nas mnogo

Iako ističe da su imali razumijevanje zastupnika unutar kompleksnog sistema kakve je u BiH, Ajna kaže da su na putu ka zakonima koji prepoznaju djecu rođenu zbog rata bile brojne prepreke.

Neke i danas ostaju i sprečavaju da osobe na koje se zakoni odnose uživaju ljudska prava, besplatnu pravnu i psihološku pomoć, stambeno zbrinjavanje, zdravstveno osiguranje i sl.

“Ono što je ovdje problematika jeste da recimo Brčko distrikt već 19 mjeseci od usvajanja zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, nije donio pravilnik o tom zakonu što je izuzetno diskriminatorno i problematično i nadamo se u skoroj reakciji na ovu pitanje.

U FBiH ovaj zakon i pravilnik su usvojeni i mi imamo mogućnost apliciranja za ovaj status, ali ono što trenutno čekamo je se usklađivanje kantonalnih propisa, kako bi djeca mogla zaista da pristupi onim pravima koja su dodijeljena kroz ove zakone”, kaže Jusić.

Jusić i njena organizacija “Zaboravljena djeca rata” pomaže i žrtvama drugih sukoba, uključujući Ruandu i Ukrajinu. Emotivno iscrpan rad, ipak, za nagradu ima partnerstva i umrežavanje, za koja Ajna kaže da su joj jako važna.

“Mi u udruženju shvatamo da su naši identiteti dio naslijeđa naše države, dio historije naše države i naprosto krenuli smo s ovom pričom i guramo u skladu sa svojim kapacitetima, ali umrežavanja i kontakti sa drugim konfliktnim i postkonfliktnim državama, organizacijama, pojedincima su izuzetno značajni, jer naprosto onda iz onog osjećaja da ste potpuno sami na svijetu dođete do osjećaja da, ipak, niste, da nas ima mnogo”, kaže Ajna.

Edukacija i neodustajanje

Za Ajnu borba protiv stigme o žrtvama seksualnog ratnog nasilja i o djeci rođenoj zbog rata podrazumijeva edukaciju.

“To je naša zadaća, ustvari, edukacija. Moramo shvatiti šta znači kad imamo društvo koje nije suočeno s prošlošću. Moramo znati kako nastaju predrasude, na koji način diskriminiramo ljude.

I nekako bez edukacije na te teme, mi ne možemo dalje”, kaže i naglašava da su u udruženju temi pristupili iz perspektive ljudskih prava i transgeneracijske traume, a “nikad iz perspektive interetničkih podjela koje su nametnute u našoj državi”.

“Edukacija… Znanje nam ne može nikad uzeti, to je ono što moramo graditi kod sebe i kod budućih generacija.”

Harbunova o svojoj borbi kaže da je hrabrost “sposobnost da se svakodnevno djeluje na velike i male načine, uprkos strahu i boli, i da ostanete suosjećajni pred licem zla. Hrabrost je kada ti je stalo”.

Ona još jednom u razgovoru za RSE naglašava u kako teškim uvjetima borave politički zatvorenici u Bjelorusiji i upozorava:

“Nemamo vremena. Ljudi umiru. Moramo tražiti načine za oslobađanje. Pisma ne dolaze do nas. Ne dobivaju naša pisma. Ne dobivaju ništa od nas.”

Ne odustaje, kaže, od borbe da pomogne porodicama zatvorenih i traži načine da zatvorenike dovede do slobode.