Velika subota – dan tišine i molitve

– Uskrs je događaj koji govori o našem sadašnjem životu, govori o tome što se s nama zbilo zahvaljujući Kristovu uskrsnuću. A upravo to zaboravljamo, da nas Uskrs neizostalno poziva da vidimo sebe u Kristu i Krista živoga među nama, kako bismo i mi Kristovski živjeli u odnosu prema drugima, poručio je Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup.

U Rijeci Vazmeno bdjenje predvodi nadbiskup Mate Uzinić.

Poruke vjernicima idu u smjeru nade, ne smijemo odustati jedni od drugih, moramo se zalagati za mir unatoč svemu ružnome što se dopgađa oko nas. Toga se dotaknuo i nadbiskup Uzinić u propovijedi.

– Za nas vjernike u Hrvatskom primorju vrlo je bitan taj događaj koji se sada odvija u crkvi u smislu jednog obreda, bdijenja, iščekivanja tog prelijepog dana koji dolazi pred nas, a to je Uskrs, rekao je naš sugovornik. 

– Najveća poruka mir, zadovoljstvo, pomoći jedan drugom, biti dobri ljudi, rekla je jedna gospođa.

– Svjedočimo Kristovo uskrsnuće, jer je to i uskrsnuće u naš život. Želim sretan Uskrs. Želim mir u svijetu jer ima jako puno ljudi koji pati u ovo vreme. Mi se možda veselimo, ali ima gladnih ljudi, gladne djece, molitvama smo u mislima s njima, rekla je jedna vjernica.

Kutleša pozvao na povratak kreposnom životu, umjesto bijega u virtualne veze

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša uputio je na Veliku subotu uskrsnu čestitku, pozvavši vjernike na povratak dosljednom i kreposnom životu, umjesto bijega u privremene utjehe i virtualne “veze” zbog kojih stvarne ljudske veze slabe ili čak nestaju.

Nadbiskup je istaknuo da već gotovo 2000 godina odzvanjaju riječi koje je anđeo izgovorio na uskrsno jutro: “Nije ovdje! Uskrsnu kako je rekao!” te da središnja poruka uskrsnuća nije prazan grob, nego živi Krist koji učenike poziva dalje od groba, na mjesta prvih susreta s njim.

– Krist je živ! To je istina na koju se možemo pouzdano osloniti, kazao je Kutleša, poručivši da je od dana Gospodinova uskrsnuća svjetska povijest nalik praznome grobu pred kojim su na ispitu naša vjera i sve naše odluke.

Naglasivši kako se moramo vratiti dosljednu i kreposnu životu kako bismo bili sposobni prepoznati Uskrsloga među nama, nadbiskup Kutleša kazao je kako se čini da “danas više ne znamo što je grijeh, a što vrlina”.

– Ovo stanje duha odražava se u našem svakodnevnom životu gdje, preopterećeni brigama i iscrpljenošću, težimo bijegu u privremene utjehe. Televizijski ekrani i virtualne veze postaju naša utočišta, mjesta gdje tražimo odmor od stvarnosti. Ironično, dok nam tehnologija nudi bijeg od realnih problema, naše stvarne, ljudske veze koje nas najviše određuju i obogaćuju – postupno slabe ili čak nestaju, rekao je.

Poručio je da je u borbi protiv grijeha potrebno pokajanje i božanska milost, u čemu tehnologija ne može pomoći. Da bismo bili ljudi vrlina, a ne poroka, moramo znati što je vrlina ili krepost, a što porok ili grijeh. Zadatak je Crkve da nas vrati starim jednostavnim vrlinama koje svi lako zaboravljamo, kao dijete lekciju koju želi izbjeći, rekao je nadbiskup Kutleša.

Dodao je da to nije samo pitanje individualne odgovornosti, već se radi “o zajedničkom problemu koji zahtijeva zajedničko rješenje”.

Potrebno je, naglasio je, probuditi se iz stanja duhovne tromosti i prepoznati da svatko od nas ima važnu ulogu u sadašnjem trenutku u kojemu su ljudski život i narav čovjeka dovedeni u pitanje pod utjecajima raznih ideologija. “Nije dovoljno samo osjećati težinu borbe između dobra i zla; potrebno je aktivno se uključiti, koristeći sve izvore vjere, molitve i djelovanja”, rekao je.

Nadbiskup je istaknuo da je Kristovo uskrsnuće jamstvo našega uspjeha.

– Kao što Isus uživa u trajnoj pobjedi nad grobom, tako i vjernik može uživati u pobjedi nad grijehom i smrću! Važno je prihvatiti Božje obećanje o pobjedi kao našu stvarnost i truditi se živjeti u skladu s tim, poručio je nadbiskup.

Naglasio je da samo vjera u Božju moć može probuditi nadu i pravu radost u nama, a ona je vidljiva u Isusu koji je umro da bi u svom tijelu pokazao koliko je Zlo razorno i uskrsnuo snagom Božje ljubavi, kako bi pokazao konačnu pobjedu Božje moći u svijetu.

– To nam daje nadu koja ne postiđuje!, poručio je zagrebački nadbiskup, pozvavši vjernike da se odmaknu od praznih grobova boli, razočaranja, osamljenosti i sebičnosti i otvore srca životu, bezuvjetnom praštanju i ljubavi kojoj je stalo do drugoga.

Mlada teologinja: Danas je teško biti mlad, a kamoli religiozan

Marijeta Martić, teologinja i stručnjakinja za marketing, odlučila je vjeru koju živi na suvremen način približiti upravo mladima. 

Govoreći o tome koliko je teško danas mladima živjeti vjeru, teologinja i stručnjakinja za marketing Marijeta Martić ustvrdila je kako je mladima teško i ako nisu vjernici.

– Mislim da je danas teško biti mlad, bez ovog religiozan. Ovo suvremeno doba nosi svoje težine s kojima se mladi teško suočavaju, pogotovo ako dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, rekla je.

– Uz sve to, još ako si religiozan – imamo jednu suprotnost. Nude nam se razni materijali i videozapisi. Žene moraju biti poput određenih žena u svijetu, a moramo biti i poduzetne. Ako, s druge strane, ne želimo biti poduzetne, ostati doma s djecom, može nam se i to prigovoriti, rekla je.

Uz sve to, kako kaže, mora se uklopiti i religioznost.

Prisjetila se svojeg iskustva s religioznosti dok je živjela u SAD-u. Ustvrdila je da je mladi bolje prihvaćaju u Hrvatskoj.

– Mladi danas u Zagrebu religioznost vrlo dobro prihvaćaju. Jedno vrijeme sam živjela u New Yorku, gdje religioznost nije prhivaćena, ali u Hrvatskoj vidim da jest, rekla je.

– Mladi se u zadnje vrijeme sve više i više bude. Možda prije desetak godina ne bih bila toliko prihvaćena, bila bih dosadna, ona koja sjedi na klupicama s bakicama i moli krunice, ali danas već nije tako, dodala je.

Kako se nositi s depresijom i anksioznosti?

Govoreći o tome kada je odlučila snimati motivacijske videopriloge na društvenim mrežama te povećanju interesa mladih za vjeru, otkrila je kako je i sama obraćenica te da je u vjeri našla lijek za životne nedaće. 

– Moram reći da sam ja obraćenica i da prije nisam vjerovala u Boga. Bila sam jako depresivna, tražila sam načine kako se podići, zaboraviti patnju koju sam proživjela, kako ne osuđivati druge, no nisam se dobro snalazila. To vidimo danas i kod mladih. Sve češće koriste opijate, izlaze i koriste medije da zaborave svoju tugu, rekla je.

– Bila sam u New Yorku i tamo je život totalno drugačiji. Mislila sam da sam skroz otvorenog uma, da mogu prihvaćati drugačije, a to mi je bila škola da naučim ne osuđivati druge, izjavila je.

– Vratila sam se u Zagreb i upoznala svoju prijateljicu Eminu, s kojojm sam počela pričati o tim društvenim problemima. Što nas žene muči, koji su problemi među mladim djevojkama i s čime se suočavamo, rekla je.

– Vidjele smo da žene daju slične odgovore, da su depresivne i anksiozne. Dogovorile smo se da mi kažemo kako smo mi to postigle i samo smo počele govoriti kako bismo doprle do nekog srca, dodala je.

Velika subota – dan tišine i molitve

Velika je subota. Vjernici u tišini, uz molitvu, u crkvama posjećuju posebno uređen grob Gospodnji. Navečer počinje vazmeno bdjenje – liturgijski najbogatije slavlje u crkvenoj godini kojim se iščekuje Kristovo uskrsnuće.

Dan je tišine i molitve, dan koji najavljuje dolazak najvećeg kršćanskog blagdana – Uskrsa.

Zajedno s Velikim četvrtkom i Velikim petkom čini vazmeno trodnevlje.

Velika subota dan je Kristova počinka u grobu. Prema starom običaju, iako više nije propisano, Velika subota je i dan posta.

Crkva u molitvi kod groba čeka Gospodina; vjernici pojedinačno ili roditelji s djecom dolaze posjetiti Isusov grob. Oltar ostaje simbolično nepokriven, misa se ne slavi niti se pričešćuje. U obiteljima se mirno sprema za uskrsnu svetkovinu i svaki vjernik nađe vremena da tijekom dana pohodi svečano urešen Isusov grob u crkvi.

Tako Crkva ulazi u vazmeno bdjenje koje počinje oko 21 sat, a završava oko 6 sati u nedjelju. To je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt te njegovo uskrsnuće.

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj paljenja uskrsnog krijesa – vuzmenke. U mnogim krajevima ljudi slažu ispred crkve gomilu drva koju pale kresanjem kamena o kamen, a ne upaljačem ili šibicom.