Lica djece opkoljenog Sarajeva u ‘Aleji snajpera’

Zaboravljeni negativ i nada da negdje neko na svijetu ima fotografiju. Tako je počelo. Potragom za fotografijom na kojoj su Džemil Hodžić i njegov striji brat Amel. Djeca u opkoljenom Sarajevu. Potraga je prerasla u projekat “Sniper Alley Photo” na kojem Džemil skuplja i objavljuje fotografije djece opkoljenog Sarajeva iz rata 1992-1995.

Za njega je na početku to bio dug prema bratu Amelu ubijenom 3. maja 1995. godine snajperskim hicem sa jednog sarajevskog brda. Amel je jedno od 1.601 djece ubijene tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine. Imao je 16 godina. Išao je u drugi razred umjetničke škole. A ratni fotograf iz Washingtona Thomas Hurst će na tavanu pronaći negativ star 30 godina na kojem je bila i slika Džemila sa bratom Amelom.

Kako je rat gledati očima djeteta? Kako se boriti protiv zaborava? Jesu li fotografije, kao materijalno opipljive uspomene, neophodne da bi se sjećanje očuvalo?

‘Jesam li ovo ja?'

RSE: Želja je bila naći fotografiju na kojoj je tvoj brat Amel. I tu želju si ispunio. Kako je to sve izgledalo? Koliko je trajala potraga? Kakav je bio osjećaj kad si ugledao fotografiju?

Hodžić: Kada se rodila ideja to je bilo nekad u 2018. Na početku sam se sam sa sobom borio na koji način da ja to prezentujem, na koji način da to objavim, na koji način da to napišem, da ne bude samo o meni, ali eto na neki način je to moralo biti o meni da bih pokrenuo kao Džemil Hodžić.

Ja to pokrećem, iako ne smatram da je projekat samo moj. Kada sam prvi put objavio svoju priču u augustu 2019. godine, ja sam sebi na neki način u podsvijesti dao tri godine da pronađem Amelovu sliku. Znači, ja sam vjerovao iako je pronađem za pet godina, smatrao sam da to nije dug period.

RSE: Kako i kada ti se pojavila ta iskra, nada da negdje neko na svijetu ima tu fotografiju iz rata i da ste baš vas dvojica na njoj. Da li se sjećaš jasno kad je nastala ta fotografija?

Hodžić: Jako puno prijatelja imam na Facebooku, Instagramu i Twitteru koji dolaze iz svijeta medija, puno stranih novinara koje pratim. Ili oni mene prate.Ako neki novinar umre ili mu se nešto desi ili dobije neku nagradu ili dolazi u Sarajevo ja sam na neki način obaviješten.

Jedan fotograf je odmah na početku korone umro, za njega nikad nisam čuo. Jedan od njegovih kolega je napisao posvetu njemu i u tom članku spominje se kako on bio u BiH u Kosovo.

Ima slika njegova iz Sarajeva, ima slika drugog fotografa iz Sarajeva za kojeg ja nikad nisam čuo. Taj fotograf koji je bio u Sarajevu John Downing koji je umro u 2020. godine je uslikao Thomasa Hursta koji je tada imao 21 godinu.

Kad smo stupli u kontakt na Facebooku i na početku nije čitao poruke. Čovjeka nije bilo sigurno nekih pet mjeseci. U novembru je njegov Facebook opet aktivan. Ja mu napišem komentar na jednu sliku, da odgovori na privatne poruke. Možda nije vidio. Malo smo razmijenili poruke, nije mu bilo sasvim jasno šta želim. Da bi on u februaru 2021. ponovo javio i pitao me šta tačno želim. Tako da smo intenzivno počeli slati jedan drugom e-mail.

Da bi u neka doba on rekao da nije živio u Holiday Innu i da mu pošaljem lokaciju gdje sam živio i gdje sam išao u školu. Ja sam u starom gradu u Safetbega Bašagića živio.

Tako da sam mu ja nacrtao gdje sam živio. Nacrtao sam svoju školu. Nacrtao sam njegovu ulicu gdje je u ratu živio. Njegov odgovor je bio: “Ja sam dolazio u tvoju ulicu”. Još uvijek nisam ni vjerovao ni nadao se. Bilo je sasvim nevjerovatno. Pogotovo zato što se ja ne sjećam da nas je ikad iko slikao.

Kaže “moram kupiti skener pa ću početi skenirati ove slike. Pa ti se kaže javim”. Našao je skener. I skenirao je možda deset slika. I šalje meni deset slika. I među tim slikama ja prepoznajem djecu iz svoje škole. Ne znam im imena, ali znam da sam ih viđao.

I ja to objavim na Facebooku. Odmah se svi prepoznaju. Kako on meni šalje, ja objavljujem.

Bio sam na poslu. Krenuo sam kući i piše “batch five”. I ja kako idem prema autu otvorim email. I stoji slika mene kako držim macu. Ali sada postoji taj moment sreće, tuge, iznenađenja. Nevjerice. Ja sam sebi ne vjerujem da sam to ja.

Ja se te mace ne sjećam, ne sjećam se majice. Šaljem mami. Šaljem svojoj ženi. Jesam li ovo ja? Počeo sam se tresti. Ušao sam u auto i počeo sam plakati.

I kako ja vozim u saobraćaju meni same suze idu niz lice, stao sam na semaforu. Pored mene su ljudi isto u autima, morao sam pokriti lice. Jer ne mogu kontrolisati sreću. To se jednostavno ne može opisati.

Dolazim kući. Supruga kaže “daj da i vidim ostale slike”. Tu je moj prijatelj, tu je moja ulica. I dolazi šesti mail sa slikama. I prva slika smo mi u ulici i Amel je u sredini. U tom momentu prvo što sam pomislio je da javim Tomasu. Prvo sam Tomasu javio pa sam mami.

Dok pišem mail ruke mi se tresu. Nekontrolisano plačem i iznutra se smijem. U tom momentu meni je Tomas dao dio mog djetinjstva. Dao mi je dio djetinjstva kada je Amel živ.

Imaju dvije ili tri slike od Amela. Grupna fotografija. Ja se sjećam te njegove majice, a svoje se ne sjećam. Ne sjećam se cipela. Ali sjećam se te ulice gdje smo se igrali. Sjećam se njega, njegove frizure. To je moment gdje ja opet imam brata. Koliko god ovo nekome možda zvučalo nevjerovatno, danas u svijetu gdje mi imamo hiljade slika na svom mobitelu ne vidimo važnosti fotografije. Ali mi imamo hiljadu. I da čak izgubimo mobitel naša mama ili sestra ili prijatelj ima stotine drugih slika. Ja nemam u tom nekom periodu možda od 1991. do 1995. nijednu sliku Amela kada je živ.

Pogotovo što sam ja na fotografiji. I ja javljam Tomasu. On odmah odgovara. “Brate, ja sam hiljadama milja udaljen od tebe, a ovdje sjedim i plačem kao da sam pored tebe”. I mislim da u toj jednoj rečenici cijeli ovaj projekat se može sažeti. Ono što sam htio učiniti za sebe učinio sam i za druge.

Mnogo toga će se izgubiti vremenom

RSE: Koliko je važno to dokumentovanje rata?

Hodžić: Fotografija kao fotografija je ne samo dokument, ali u biti najviše je dokument. Ona je ujedno i dokaz šta se sve nama dešavalo. Sada možemo vidjeti koliko je u stvari digitalna tehnologija i tehnika koju danas imamo, koliko je to, da kažem, pomoglo nekom drugom ratu. Ukrajini evo i sada Gazi. Ne morate čekati da fotografija dođe ili da bude izrađena. U Sarajevu je postojao faks sa kojim se slale fotografije, često to je bilo crno-bijelo. Često se najbolje fotografije ili najjače fotografije nisu nikad vidjele svjetlo, zato što nisu bile poslane.

Mnogi filmovi su izgubljeni u transportu ili sa skenerima na aerodromima. Tako da možemo porediti evo trenutno nam se dešava Gaza, koliko je ustvari fotografija bitna.

RSE: Da li bi možda i u Ukrajini i Gazi bila potreba za nečim poput SniperAlley?

Hodžić: Kada ja gledam ili Ukrajinu ili Gazu ono što ja vidim problematično je da će se mnogo toga izgubiti s vremenom. Zato što će mnogi ti fotografi ili djeca i civili sa ovih fotografija ili umrijeti ili nestati ili otići negdje.

Kada bi ja imao tu mogućnost da nekom pomognem ili posavjetujem šta kako da radi, ja bi imao posebno odjeljenje na kojem bi na neki način sve to objedinili na jedno mjesto. Kao što pokušavam ja samo sa Sarajevom i sa djecom. Ja ne radim sada sa civilima, vojskom ili građevinama. I ne radim Bosnu i Hercegovinu, ovo je na veoma mikro nivou.

Ali opet je jako teško sve to obuhvatiti. Jako teško je to sve voditi.

Ovo sada što vi vidite u Gazi ili Ukrajini ili u Sudanu ne možemo ni spomenuti zato što tamo novinarima nije dozvoljen ulaz. Tako da on će ostati u nekom mraku kao što je možda bila Ruanda 1993. godine.

RSE: Sada SniperAlley ima dobru bazu fotografija. Koliko si ti naučio toga, saznao, osvjestio na osnovu tih fotografija u odnosu na period tokom rata ili odmah nakon rata? Je li bilo nepoznatih stvari s obzirom da si bio u opkoljenom Sarajevu živio za tebe šta se tada dešavalo?

Hodžić: Prije me je bilo možda i stid spominjati period nakon 1996. pa do sigurno 2017. kad se ideja javila. Ja mnoge stvari nisam znao, ali ne zato što me nije ciljano interesovalo Sarajevo. Jednostavno kao da sam imao neku rupu i kao da je to bio moj odbrambeni mehanizam. Jednostavno nisam se bavio detaljima.

Ne znam kako, ne znam zašto i možda je ovo prvi put da ovako malo otvorenije govorim o tome. Kada je projekat krenuo, onda sam morao neke stvari da ponovo iščitam, da vidim.

I onda sam došao do saznanja, mislim ovo je i dan danas meni samom nevjerovatno. Ja nisam tačno znao kada su prve Markale, kada su druge.

I onda sam, kako sam odgovarao na ovakva pitanja kao što i vi postavljate, naučite puno o sebi. Naučite puno o svojoj porodci, pitanja iziskuju neke odgovore kojih možda niste bili prije svjesni i možda niste bili spremni odgovoriti.

Tako da ja sam sebe analizirao i shvatio sam da je rat za mene završen bio kada je Amel ubijen. Ja se apsolutno ne sjećam Kapije, Srebrenice, drugih Markala. Dejton je, sasvim, to je bila magla.

I ja sada sklapam neki timeline, nekomu sekvencu kako se šta dešavalo. Sada moram biti ipak i pažljiv da ne objavim nešto što je ili pogrešno ili, pod navodnicima što oni vole reći, lažno.

Tako da, projekat me je jako puno toga naučio. Ne samo o fotografiji, nego o historiji Bosne i Hercegovine, opsadi grada Sarajeva, ratu u Bosni i Hercegovini. Puno me je naučio o meni.

Sjećanja su ključna

RSE: Kako je tebi rat izgledao, promatran očima djeteta? Kako sada gladaš na rat?

Hodžić: Možda sam imao sreću što sam bio jako mlad. Od devet do 12 godina tu možemo reći da sam bio jako mlad. I da nije rat ostavio neke traume na meni kao što bi ostavio da sam možda bio 16-godišnjak ili da sam imao 18 godina.

Ja znam i sjećam se jako puno stvari iz rata i sjećam se da nismo imali čokolade, ali se ne sjećam da sam bio gladan.

Bili smo mi gladni, morali smo jesti makarone ili rižu, ali ne sjećam se patnje.

Sjećam se da je bilo zima, nekad nije bilo drva, često smo znali izaći vani da se igramo zato što je bilo vani toplije nego u kući, jer vani bar trčimo, igramo se i zaboravimo. Ali takve stvari nisu ostavile, bar ja mislim, nekog traga na meni ili neke ožiljke. Nisam željan nečega, nemam neke frustracije.

Ali kada je Amel u pitanju, Amelova pogibija, mislim da je to mene obilježilo.

Možda ja to nisam shvatao 1997, 1998, možda nisam shvatao kad sam imao 30 godina, možda dan danas ne shvatam svaki aspekt toga. Ali kroz projekat i kroz svoju porodicu sam uvidio u stvari koliko je meni Amel falio godinama poslije rata. I opet moram reći, nemam traume, ne proganja me ništa. Ali mi nije svejedno kad gledam te slike.

I mislim da u zadnjih pet godina, kad sve uzmem godine poslije rata, da sam više plakao od kad sam pokrenuo projekat nego od 1995. do 2019. godine.

I to puno govori kako ja ovo doživljavam. Ne želim se apsolutno žaliti. Meni je ovo prije svega dužnost. I osjećam se počašćenim da sam baš ja neko ko ovo radi. Možda neko bude nekad još u timu. Ali vidim da ima uticaja na meni, a još uvijek ne mogu da to jasno definišem i objasnim.

RSE: Koliko su važna sjećanja, je li neophodna fotografija kao materijalno opipljiva uspomena da bi se ona očuvala?

Hodžić: Mislim da su krucijalna. Ne mora biti fotografija, može biti predmet, sat. Ja od Amela imam sat koji je nosio kada je ubijen. Šta je zanimljivo, ja sam sa 12 godina taj sat odmah njemu skinuo sa ruke u hitnoj, u autu. Znači nismo ni došli do bolnice, ja sam taj sat imao na ruci.

Kao da sam ja znao da bi ga neko mogao uzeti, oštetiti. Kao da sam ja znao da je Amel ubijen, da je to kraj. Ja imam Amelov zadnji omot čokolade, čokolade koju smo podijelili tog jutra. Taj omot meni nešto znači, ja se sjećam okusa te čokolade.

Kad su sjećanje u pitanju, jako su, jako su bitna i ona meni daju neku vrstu prošlog života za kojim ja, hajmo reći, žudim, ali isto tako znam da je postojao.

Niko mi ne može to oduzeti, zamislite ima ljudi koji ništa nemaju, zapale mu kuću, zapale mu fotografiju, oduzmu mu sve, diplome, rodni list. Ja tih problema nemam. Ja imam fotografije nas dvojice od prije rata, ali to je to što sam htio da imam iz rata i da na neki način to obilježim.

Nismo svi isti, ne doživljavamo rat, smo svi na isti način.

Ja najčešće imam lijepa i pozitivna sjećanja i uspomene iz rata. Možda moj mozak tako želi da percipira. Ja znam kada bi čuli sirenu da je to nama bilo super jer ne moramo ići u školu. A vjerujem da neko ko je bio granatiran ili bombardovan kada je čuo tu sirenu da ga podsjeća na smrt.

Cijeli razgovor poslušajte ovdje.

O podcastu ‘Glasom mladih'

U “Glasom mladih” razgovaramo s mladima u zemljama Zapadnog Balkana, njihovim željama, težnjama i problemima.

Svake sedmice pričamo s uspješnim ljudima, onima kojima se još nije pružila prilika da svoje talente pokažu na pravi način, ali i onima koji su spremni mijenjati svijet u kojem žive.

Epizode pronađite na našem sajtu, na društvenim mrežama, na Apple Podcastima, Spotify i Google Podcastima. Vikendom smo s vama kroz naše radijske programe.

Detaljnije informacije kako slušati ovaj i naše druge podcaste pronađite ovdje.