Koliko Rusija i Kina mogu pomoći Vučiću u kampanji protiv Rezolucije o Srebrenici?

Tema Mosta Radija Slobodna Evropa bila je Rezolucija o genocidu u Srebrenici o kojoj će Generalna skupština Ujedinjenih nacija raspravljati početkom maja.

Sagovornici su bili Neven Anđelić, profesor Regent’s Univerziteta u Londonu, i Vedran Džihić, predavač na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beču.

Bilo je riječi o tome zašto se, nakon ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici 2015. godine u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, čekalo devet godine da se ponovo pokrene njeno donošenje, kako Aleksandar Vučić i Milorad Dodik uporno tvrde da će, ako Rezolucija bude usvojena, cijeli srpski narod biti proglašen genocidnim iako se u nacrtu Rezolucije ne pominju ni Srbija, ni srpski narod i da li je liderima Srbije i Republike Srpske Rezolucija dobro došla da pričom o ugroženosti Srba skrenu pažnju sa činjenice da je Vučić izgubio bitku za Kosovo i da Dodik ima katastrofalnu ekonomsku situaciju u Republici Srpskoj.

Razgovaralo se i o međunarodnoj kampanji koju Vučić i diplomatija Srbije vode protiv Rezolucije, na koje zemlje Srbija može da računa, da li će se Rusija i Kina ozbiljno angažovati da pomognu Srbiji ili su suviše zauzete svojim problemima da bi pokretali veliku diplomatsku mašineriju koja je potrebna da bi se pokušalo spriječiti donošenje Rezolucije, kao i o tome koliko su ozbiljne Vučićeve i Dodikove prijetnje da bi mogli izbiti neredi u regionu ako bude usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici.

Omer Karabeg: Rusija je 2015. vetom spriječila da u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija bude usvojena Rezolucija o Srebrenici koju je predložila Velika Britanija. Od tada je prošlo devet godina i sada se ponovo pokreće donošenje te rezolucije. Zašto se toliko dugo čekalo?

Neven Anđelić: U međunarodnim odnosima došlo je do zaoštravanja pogleda na ugrožavanje ljudskih prava. Javljaju se zemlje koje reagiraju na kršenja ljudskih prava iako same nisu pogođene, pa je tako Gambija prošle godine podnijela tužbu Međunarodnom sudu pravde protiv Mjanmara zbog ugrožavanja Rohingya manjine, a Južna Afrika ove godine protiv Izraela zbog onoga što se događa u Gazi.

Neke zemlje poduzimaju takve akcije i u Ujedinjenim nacijama vjerujući da će se to pozitivno odraziti na njihov međunarodni ugled. U tom kontekstu ja vidim ovu akciju oko Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Vedran Džihić: Mislim da se nalazimo u potpuno novom geopolitičkom momentu gdje u Ujedinjenim nacijama postoji konkurencija između demokratskih zemalja i autoritarnog bloka. Demokratske zemlje – a među njima se nalaze i one koje predlažu i podržavaju Rezoluciju o genocidu u Srebrenici – stavljaju akcent na pitanje masovnog ugrožavanja ljudskih prava i genocida. U tome svakako igra ulogu i ruska agresija na Ukrajinu i pitanje moguće tužbe protiv Rusije zbog neke vrste pokušaja genocida u Ukrajini.

Važna je i simbolika jer bi se Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, koji je predviđen Rezolucijom, počeo obilježavati slijedeće godine kada je 30. godišnjica srebreničkog genocida. Ne smijemo zaboraviti da imamo paralelni proces između Ruande i Bosne i Hercegovine.

U Ruandi je genocid počinjen 1994, o tome je već usvojena Rezolucija, i sada treba usvojiti Rezoluciju o genocidu u Srebrenici koji je počinjen 1995. S ove dvije rezolucije zapadni demokratski blok bi mogao da zatvori crno poglavlje devedesetih kada su počinjena ta dva velika genocida.

Dva spin majstora

Omer Karabeg: Sudeći po nacrtu teksta Rezolucije ona je dosta blaga. Nigdje se ne pominju ni Srbija, ni Republika Srpska, govori se o tome da 11. juli treba da bude proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje se negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca koji su ga počinili i traži se da se završi proces identifikacije žrtava.

Međutim, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik podigli su pravu uzbunu i prijete nemirima tvrdeći da se tom rezolucijom cijeli srpski narod proglašava genocidnim – što je van svake pameti jer niko to ne pominje i nikome to nije namjera. Zašto su oni tako burno reaguju na najavu donošenja Rezolucije?

Neven Anđelić: Oni to rade u svrhu očuvanja vlasti. Glasačima se šalje poruka da se krivi cijeli narod, da je cijeli svijet u ofanzivi baš protiv njihove nacije, da iz nekih volšebnih razloga nije u ljubavi sa Vučićevom državom i srpskom nacijom.

Međutim, kod ratnih zločina odgovornost se individualizira upravo zbog toga da se prst ne bi mogao uperiti na cijelu naciju.

Omer Karabeg: Kažete da oni dižu buku oko Rezolucije da učvrste svoju vlast, da li to rade jer imaju unutrašnjih problema? Vučić je praktično izgubio Kosovo, a Dodikova Republika Srpska je ekonomski gotovo krahirala.

Neven Anđelić: Kada analiziramo način njihove vladavine i komunikacije sa biračima, vidimo da oni stalno ukazuju na opasnost po nacionalni opstanak da bi se ljudi nacionalno homogenizirali. Ernest Gellner je svojedobno pisao da je najbolji način za nacionalnu homogenizaciju ukazati na vanjskog neprijatelja. Ovdje se upravo to dešava.

Vedran Džihić: Kod Vučića i Dodika postoji jasan kontinuitet politike zasnovane na agresivnoj formi nacionalizma gdje se vlastita nacija veliča, a druge minoriziraju, gdje se konstantno proizvode neprijatelji. Sve je to praćeno otvorenim i kontinuiranim negiranjem genocida i zločina počinjenih tokom devedesetih godina, negiranjem istine i činjenica.

Revizionistički i nacionalistički narativ je modus operandi populističko-autoritarne vladavine i u Republici Srpskoj i u Srbiji. Te dimne granate proizvode oblake magle koji su paravan za realiziranje vlastitih interesa i interesa klijentelističkih grupacija. Jer Srpska napredna stranka u Srbiji i Savez nezavisnih socijaldemokrata u Republici Srpskoj nisu političke stranke u pravom smislu riječi, već služe za raspodjelu javnih dobara, radnih mjesta, bogaćenje elitnih krugova.

Dva spin majstora – Aleksandar Vučić i Milorad Dodik – koriste Rezoluciju da bi još jednom napravili oblak magle jer su Srbija i Republika Srpska satjerane u ćošak. Zapad je dugo išao niz dlaku Aleksandru Vučiću i pokušavao da pravi kompromise s Miloradom Dodikom.

Međutim, poslije ruske agresije na Ukrajinu, otvorenog proruskog stava Milorada Dodika i kooperacije Vučića sa Rusijom, Zapadu je jasno da mora da poveća pritisak. Mnogo stvari se dogodilo u posljednje vrijeme – od napada srpskih paravojnih formacija u Banjskoj, mobilizaranja srpske vojske na granici sa Kosovom do ponovljenih prijetnji secesijom u Republici Srpskoj.

Ne treba zaboraviti ni decembarske izbore u Srbiji gdje su Vučić i Dodik, da se figurativno izrazim, u zajedničkom lopovskom poduhvatu osigurali Vučićevu pobjedu. Tako da sve u svemu nakon trideset godina ponovo imamo matricu iz devedesetih koja ne sluti na dobro.

‘Prijateljske' zemlje

Omer Karabeg: Vučić kaže da je uputio pismo liderima 14 evropskih država i da će razgovarati sa predstavnicima 120 zemalja. Poslao je Vuka Jeremića, bivšeg ministra inostranih poslova Srbije, da odnese pismo Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija i da lobira protiv Rezolucije računajući da Jeremić ima dobre veze s obzirom da je 2012. bio predsjednik 67. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

Vučić je najavio da će uskoro i sam otići u Njujork da se sastane sa, kako je rekao, prijateljskim zemljama i da se bori protiv Rezolucije. Dodao je da će se mnogi iznenaditi koliki je otpor malih zemalja prema Rezoluciji i da je Srbija u svijetu popularna. Da li će lobiranje Srbije imati efekta?

Neven Anđelić: Mislim da će taj efekat biti minornog značaja. Vučić sebe želi prikazati kao lidera koje je sve učinio da, navodno, odbrani Srbe od toga da budu proglašeni genocidnim narodom iako se u predlogu teksta Rezolucije nigdje ne spominju ni Srbi, ni Srbija. Vučić računa na male zemlje vjerovatno imajući u vidu agitovanje Srbije da se povuče priznanje Kosova što je uspjelo kod manjeg broja zemalja. Treba još nešto imati u vidu.

Kada se prije dvije godine u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija glasalo o rezoluciji kojom se osuđuje ruska agresija na Ukrajinu samo četiri zemlje su bile protiv.

Međutim, nedavna analiza Economist Intelligence Unit pokazuje da raste broj država koje se stavljaju na rusku stranu. To je neka fronta koja se pojavljuje i na koju Vučić potencijalno računa. Ipak, to ni izdaleka nije dovoljno da bi se sakupio potreban broj zemalja koje bi glasale protiv Rezolucije o Srebrenici.

Vedran Džihić: Vučićeva priča o velikom otporu malog naroda, o ponosnoj srpskoj zastavi koja je popularna u svijetu mora se dekonstruirati. Sve balkanske nacije, a u tome prednjači Srbija, pate od megalomanije malih naroda. Srbija ima 6,5 miliona stanovnika, Bosna i Hercegovina možda 2,5 do 3, sve su to državice. Čitava regija, kada se sabere, manja je od Rumunije.

Ali svi mi sebe preuveličavamo – možda je to proizvod devedesetih godina, možda i neka reminiscencija na Titovo vrijeme kada je Jugoslavija zaista imala globalni značaj.

Kad čovjek sluša Vučića, rekao bi da se cijeli svijet okreće oko Srbije. Sve je to priča za domaću publiku. Nema nikakve veze sa Ujedinjenim nacijama. Uz intenzivno lobiranje Vučić može da pridobije par zemlja iz Afrike i Latinske Amerike koje nisu priznale Kosovo i koje imaju neki afinitet prema srpskim pozicijama još iz vremena nesvrstanih. To neće biti dovoljno i to Vučić dobro zna.

Sve svodi na nastojanje da se on prikaže kao veliki srpski sin koji će da spasi ugled Srbije koju niko ne napada. Pa će, kada Rezolucija bude usvojena, par dana sve da grmi od antizapadne retorike i priče o ugroženosti Srbije.

Ali već se vidi da on na neki način pravi odstupnicu znajući da će najvjerovatnije ta rezolucija proći. Pominje kandidaturu Srbije za nestalnu članicu Vijeće sigurnosti što je potpuno nerealno. To se priprema godinama kao što to rade, recimo, Belgija i Norveška. To je veliki, mukotrpan proces lobiranja, pravljenja koalicija i alijansi. Ne radi se to od danas do sutra.

Ruska i kineska karta

Omer Karabeg: Vučić sigurno najviše računa na Rusiju i Kinu mada o tome previše javno ne govori. Koliko Rusija i Kina mogu da pomognu Vučiću, prije svega Rusija?

Neven Anđelić: Mislim da je ta pomoć ograničenog karaktera. Rusija je preokupirana sopstvenim problemima, ona koristi instrumente u međunarodnim organizacijama da koliko je moguće zaštiti sebe i svoje pozicije i da otupi oštricu kritike koja dolazi od drugih zemalja.

Što se tiče Afrike, vidimo da tamo u kontekstu rata u Ukrajini raste utjecaj Rusije. Rusija želi da tamo otvori nove frontove prema Zapadu. Posljednjih godina bila su tri državna udara u Zapadnoj Africi nakon kojih su bivši kolonizatori Francuzi bili zamoljeni da odu. Američkim trupama u Nigeru takođe je rečeno da treba da napuste tu zemlju. Ruski utjecaj raste i zahvaljujući ekonomskoj pomoći nedovoljno razvijenim zemljama u Africi.

Međutim, pitanje je da li Rusija zaista ima volju da se danas ozbiljnije bavi Rezolucijom o Srebrenici. Prije devet godina, kada je stavila veto na tu rezoluciju, situacija je bila drugačija. Rusija sada ima značajnije probleme kod kuće i na frontu u Ukrajini. Što se tiče Kine, ona pušta Rusiju da uradi posao za nju kada je to u njenom interesu.

Vedran Džihić: Mislim da za Rusiju i Kinu u ovom momentu Rezolucija o Srebrenici nije toliki prioritet da bi pokrenule čitavu diplomatsku mašineriju kako bi izvojevali pobjedu za Aleksandra Vučića. On im ipak nije toliko važan.

S druge strane, Rusija je izolovana i ne može da računa na veliku podršku – tako da ne očekujem da će se Rusija previše angažovati. Ona će to raditi formalno i deklarativno, ali nije to za Rusiju neka bitna epska bitka koju bi desničari u Srbiji priželjkivali.

Što se tiče Kine, potvrđeno je da će se kineski predsednik Xi Jinping uskoro susresti sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu povodom godišnjice rušenja kineske ambasade u Beogradu tokom bombardovanja 1999. godine. Biće otvorena nova zgrada ambasade i kulturni centar. Vučić pokušava da igra na kinesku kartu.

Srbija je relevantna Kinezima pošto otvara put njenoj privredi ka Evropi, ali ne vjerujem da će Kina pokrenuti čitavu mašineriju da bi pomogla Srbiju kad je riječ o Rezoluciji. Tako da, kada se podvuče crta, ne vjerujem da će Vučić i Dodik od Rusije i Kine dobiti ono što očekuju.

Omer Karabeg: Realno je da Rusija u Africi prikupi nešto glasova protiv Rezolucije jer tamo ima dosta veliki uticaj. Međutim, s druge strane, imamo činjenicu da je Ruanda, u kojoj je takođe izvršen genocid, predlagač Rezolucije zajedno sa Njemačkom. Koliko to može uticati na afričke zemlje da podrže Rezoluciju?

Vedran Džihić: Naravno da je veoma važno što je Ruanda uz Njemačku predlagač Rezolucije, pa bi neke afričke zemlje mogle glasati za Rezoluciju iz solidarnosti sa Ruandom. Ali ne treba potcijeniti uticaj Rusije i Kine u Africi koje bukvalno kupuju tamošnje autoritarne lidere.

Mislim da će, što se tiče podrške Rezoluciji, u Africi biti neka mješovita slika, možda djelomično i u Latinskoj Americi gdje Rusija i Kina takođe imaju određeni utjecaj, ali to neće utjecati na sudbinu Rezolucije jer će je podržati velika većina.

Političko samoubistvo

Omer Karabeg: Vučić i Dodik prijete da bi usvajanje rezolucije moglo izazvati nemire i destabilizaciju regiona? Koliko su ozbiljne te njihove prijetnje?

Neven Anđelić: Mislim da je to potpuno neozbiljno. Ko bi izašao na ulicu osim ako to ne bi bilo organizirano od strane režima u čemu i jedan i drugi imaju vrlo dobra iskustva. Možda će biti poneki miting i protest, ali u bezbjednosnom smislu ništa bitno se neće desiti.

Podsjetio bih da se neposredno nakon završetka rata u Bosni u Hercegovini, tokom kojeg se desio genocid i koji je donio strahovite žrtve i razaranja, nije desio niti jedan slučaj osvete preko etničkih crta – tako da ne vidim mogućnost bilo kakvog ozbiljnijeg pogoršanja bezbjednosne situacije u Bosni i Hercegovini i u regiji.

Mislim da su nacionalistički političari u krajnjoj liniji svjesni dokle seže njihova moć i unutar tih okvira nastoje da ostvare maksimum. A maksimum je nacionalistička retorika – dobiti još jedan argument koji će iskoristiti u svrhu očuvanja vlasti.

Vedran Džihić: Ne vjerujem da može doći do izbijanja nekih velikih nemira neposredno nakon donošenja Rezolucije. Ali bojim se dugoročnih trendova pošto se zadnjih godinu, godinu i po dana sigurnosno-politička situacija u cijeloj regiji promijenila i postala lošija.

U Bosni i Hercegovini imamo konstantne prijetnje secesijom od Milorada Dodika. Naravno, secesija nije realna opcija. To bi bilo političko samoubistvo i za Milorada Dodika i za njegovu kliku, ali stalno insistiranje na tome može dovesti do sigurnosnih problema.

Imamo prijetnju upotrebe vojne sile Srbije protiv Kosova. Imamo masovno naoružavanje Srbije i regije. Imamo i paradigmu srpskog svijeta koja je ideološki okvir za sve to.

Podsjetio bih i na izjave Aleksandra Vučića koji je više puta rekao da Srbija čeka povoljan geopolitički momenat da ostvari svoje interese. Pa je spominjao Azerbejdžan koji je iskoristio geopolitički momenat i zauzeo dijelove Nagorno-Karabaha kao i mogućnost da se nakon eventualnog dolaska Donalda Trumpa na vlast otvore neke nove šanse za prekrajanje regije.

Imamo mnoštvo veoma negativnih, opasnih scenarija. Indikativno je da su SAD i NATO svjesni te opasnosti i potrebe da se preduprede takvi scenariji i smanji mogućnost otvaranja novog geopolitičkog fronta na području Zapadnog Balkana, doduše manjeg nego u Ukrajini, ali opasnog.

Ovih dana je general Christopher Cavoli, komandant NATO snaga za Evropu, u svjedočenju pred američkim Kongresom najavio da će NATO trupe biti ozbiljnije povećane i pojačane teškim naoružanjem na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Znači, ne vjerujete da bi usvajanje Rezolucije moglo da izazove neke nemire?

Vedran Džihić: Ne vjerujem da bi to moglo da dovede do velike erupcije, niti je geopolitički momenat takav da bi se Vučić ili Dodik odlučili na tako agresivan korak. Mogli bi samo da izgube.

Neven Anđelić: Podsjetio bih kakva je bila reakcija u Srbiji na proglašenje nezavisnosti Kosova 2008. Bio je jedan masovniji miting i huligani su napali nekoliko zgrada ambasada.

Od tada, uz povremene kriminalne akcije, ništa ozbiljnije se nije desilo. Možda naivno gledam na sve to, ali ne vidim da bi usvajanje Rezolucije moglo da dovede do nasilja.

Uostalom, to je i pitanje kapaciteta. Nisam siguran da Milorad Dodik, odnosno institucije Republike Srpske, imaju kapacitet da bezbjednosno ugroze Bosnu i Hercegovinu, a pogotovo ne regiju.