Upalim TV i vidim dijete isto kao moje

Kada se ispostavilo da će dijete koje je posvojila imati višestruke teškoće, Centar joj je rekao – vrati ga! Od šoka je kaže, zanijemjela. Jer, kako vratiti dijete koje je tvoje? Naravno da to nije učinila.

Osamnaest godina od usvajanja ova je majka upoznala ženu koja je prošla identičnu priču.

Ispostavilo se da mladići ne dijele samo dijagnoze, već su – biološka braća. Sasvim slučajno otkrile su da im je Centar preko kojeg su usvojile djecu lagao.

Činjenicu da su znali kako članovi biološke porodice njihove djece imaju teške psihičke i fizičke bolesti odlučili su im jednostavno prešutjeti. Premda, kažu, nikada nisu požalile, pitaju se zašto im nisu rekli istinu. Priču donosi reporterka Provjerenog Jelena Rastočić.

“Kad su liječnici potvrdili da dijete uistinu ima problem u razvoju, onda sam nazvala Centar za socijalnu skrb Varaždin i obavijestila ih o tome, a oni su rekli da mogu dijete vratiti. Shvatite nakon 20 godina da je tim ljudi koji je radio u postupku posvojenja iz Centra za socijalnu skrb znao sve prije nego što su se naša djeca rodila”, ispričala je Vlatka Ozimec, čiji sin Marko danas ima 21 godinu, ali i brojne fizičke i psihičke poteškoće.

Druga majka koja je željela ostati anonimna pred kamerama navodi da su se nakon pet mjeseci počeli javljati problemi kod njenog usvojenog sina.

“Prognoze su bile strašno loše”

“Završili smo u bolnici. Prognoze su bile strašno loše. Rekli su da neće hodati, govoriti, da će biti biljka. Nisam toliko bila ljuta, koliko sam bila jadna. Jadna jer su mogli takvu stvar prešutjeti”, govori majka usvojenog dječaka.

Prst iste sudbine spojio je ove dvije žene prije nepunih godinu dana, a dokumenti koji su se slučajno našli među nalazima iz bolnice razotkrili su stravičnu istinu – Centar preko kojeg su usvojili dječake znao je da dolaze iz porodice u kojoj su svi srodnici teško fizički i psihički bolesni, no tu su im informaciju odlučili prešutjeti.

Vlatka Ozimec svog je Marka prvi put uzela u naručje kad je imao mjesec dana. Centar za socijalnu skrb Varaždin obavijestio ih je da za njih ima novorođenče kojeg se biološka majka odrekla.

“Medicinska dokumentacija koju smo dobili prilikom posvojenja ukazivala je da je dijete u potpunosti zdravo, što je bio i naš uvjet posvojenja, pisalo je da su apgari 10/10. Dijete je došlo k nama s mjesec i pol dana i kad smo ga smjestili u naš prostor, vrlo sam brzo shvatila da nešto s tim djetetom nešto neće biti u redu”, kaže Vlatka Ozimec.

Njene sumnje uskoro su potvrdili i ljekari.

“Onda sam nazvala CZS i obavijestila ih o tome, a oni su rekli da mogu dijete vratiti. Ja nisam vjerovala što sam čula svojim ušima. Bila sam strašno iznenađena, kao da sam kupila pokvarenu salamu u dućanu pa ćemo sad nešto vratiti. Ja sam se, naravno, za to dijete, to biće vezala u tih mjesec-dva. Koliko god bilo teško i ne znajući što me sve čeka u budućnosti s njim, rekla sam – ako je tako trebalo biti suđeno, onda će tako biti. Ja ću tu zadaću i tu misiju života prihvatiti i borit ću se za to dijete jer vjerujem da mi zajedno možemo puno toga napraviti”, poručuje hrabra majka.

Svog rođenog brata, koji će ostati anoniman, kao i njegova majka, Marko je upoznao prije nepunih godinu dana. Njihovo povezivanje dogodilo se sasvim slučajno.

“Slučajno sam upalila TV i vidim na televiziji dijete slično mojem djetetu. Ne slično, nego isto. I ja ne mogu vjerovati i slušam ženu što priča”, kaže anonimna majka, koja je čekala dvije godine nakon toga da njezin sin napuni 18 godina kako bi mogla nazvati majku djeteta koje je vidjela na televiziji.

“Okretao mi se film, Bože moj, tu je još četvero djece prije njega”.

Svi segmenti njihovih životnih priča u tom su trenutku sjeli na mjesto i objema je postalo jasno da im je Centar preko kojeg su usvojile djecu prešutio životno važnu informaciju – da će djeca vjerojatno biti teško bolesna.

U Centru su drugoj majci rekli kada je došla potpisivati papire o usvajanju da tek kad njen usvojeni sin navrši 18 godina može saznati imali li braću ili sestre.

Već u dobi od pet mjeseci počeli su veliki zdravstveni problemi.

“Kad smo prvi put došli u bolnicu, Rebro je poslalo službenu notu Centru Varaždin i Varaždin je sve papire poslao. Međutim, ti su papiri završili meni u rukama. Ja nisam znala što je u kuverti, ja sam mislila to su svi nalazi koje su oni pravili u bolnici. Dok nije nakon tri mjeseca dijete opet završilo u bolnici, idem vidjeti te papire i tek sam tad shvatila kakvi se papiri nalaze u toj kuverti”, kaže majka.

Dokumenti koji su pripadali Centru za socijalnu skrb, a koji su joj stavljeni s kuvertu s nalazima iz bolnice, otkrili su joj istinu. Biološka majka ovih mladića vještačena je netom prije petog poroda 2005. godine.

“Liječnici su utvrdili da žena ima laku mentalnu retardaciju, da je podvojena osobnost, socijalni radnici dali su isto tako svoje mišljenje, imamo i njihove papire u kojima navode da je žena lutalica, nema svog krova nad glavom, nije svjesna svojih postupaka. To je za nas bio šok, veliki šok. Okretao mi se film, Bože moj, tu je još četvero djece prije njega, koliko ih je još sad iza njega?! Ne mogu vam to opisati”, priča majka.

Dokumenti koji su slučajno završili u rukama tih mama pokazuju da su informacije koje su njima dvjema uskraćene stručnom timu bile itekako poznate.

“Osjećate se prevareno, diskriminirano, tužno, bez obzira na to što ste prihvatili život kakav ste prihvatili, znajući nakon toliko godina koju smo težinu života prošli ja i moje dijete, moja obitelj, bake i djedovi, prijatelji. To nije samo težina mene i mog djeteta”, kaže Vlatka Ozimec.

Svu dokumentaciju koju imaju dale su advokatu.

“Tu postoji moralna i zakonska obveza obavijestiti nekog o zdravstvenom stanju, pogotovo u ovakvim slučajevima kada imaš relevantnu medicinsku dokumentaciju da postoje ozbiljne poteškoće i zdravstveni problemi”, objašnjava advokat Nino Ćosić i dodaje kako se radi o velikom propustu CZS-a Varaždin.

Usvojitelji su trebali biti upoznati…

Od Hrvatskog zavoda za socijalni rad i resornog Ministarstva zatražili su izjašnjenje i odštetu. O ovom slučaju i Provjereno se obratilo pomenutim institucijama, kao i područnom uredu Centra za socijalni rad Varaždin.

Ministarstvo ističe:

“U postupku posvojenja vrši se odabir potencijalnih posvojitelja u odnosu na osobine djeteta, prilikom čega su stručni radnici dužni upoznati potencijalne posvojitelje koji su najprikladniji za posvojenje pojedinog djeteta sa svim podacima o obiteljskoj povijesti, zdravstvenom stanju i medicinskoj povijesti djeteta, zdravstvenom stanju i medicinskoj povijesti roditelja i drugim osobinama, specifičnim obilježjima i potrebama djeteta, kojima u tom trenutku raspolažu i o kojima imaju saznanja.”

Hrvatski zavod za socijalni rad nije želio govoriti o konkretnom slučaju, no iz Ministarstva otkrivaju kako su u očitovanju napisali da su ova usvajanja provedena u skladu s tada važećim propisima.

Uprkos upozorenju advokata o dokumentaciji koja potvrđuje suprotno.

Ove mame odštetu traže zbog sigurnosti da će njihova djeca, ali i oni koji su im posvetili svoje živote, dobiti svu njegu kada im jednom zatreba.

“Ovo nije iz nekakve potrebe da mi sad financijski procvjetamo jer nema tog novca koji vam može platiti vlastiti život koji ste faktički izgubili. Djeca nam rastu, mi starimo, obolijevamo”, ističe Vlatka Ozimec.

Upornost tih dviju majki, koje od njih nisu dizale ruke, isplatila se, koliko je to bilo moguće. Marko razumije gotovo sve što mu se govori. Komunicira pomoću piktograma, iako nikada neće govoriti, a emocije itekako pokazuje.

“Ja sam ustvari sretna što sam imala priliku brinuti se o takvoj osobi zato što sam dobila jako puno pozitivnih stvari od njega. Ja sam shvatila kroz ovo dijete što je najbitnije u životu, znači zdravlje, sreća i ljubav”, ističe mama Vlatka.

“Želim istinu, želim pravdu”

Iako sisem sve ove godine nikada nije pitao kako im je i kako se nose sa svim, telefonski poziv koji ih je prije nepunih godinu dana povezao dao im je dodatnu snagu.

“Recimo, da se Vlatki nešto dogodi, pomoći ću Marku”, kaže druga majka.

Smještaji koji se trenutno nude nemaju, kažu, sve ono što je osobama s višestrukim oštećenjima potrebno.

“Dobijete to dijete i mislite si, eto, hvala Bogu, danas-sutra kad ostarim, imat ću nekoga tko će mi dati čašu vode, komu ću dati sve jer nemam nikoga. I na kraju ne da će on tebi dati čašu vode nego ti moliš Boga da umre samo dan prije tebe da ne znaš kako se muči i pati”, priča majka usvojenog dječaka.

Budući da već tri mjeseca nisu dobili nikakav odgovor od institucija kojima se njihov advokat obratio, spremne su ići i u tužbu.

“Želim istinu i želim pravdu. Mislim da netko mora biti odgovoran za ovo što se radilo, ne samo meni i mom djetetu nego i svim obiteljima koje su na takav način prošle. Želim da netko bude odgovoran”, poručuje Vlatka Ozimec.

Vlatki je bešćutno ponuđeno da Marka vrati, ali ni jedna od ovih žena nikad nije ni pomislila na tu opciju. Umjesto toga cijeli su život podredile upravo njihovim potrebama.

Možda bi, i da su mogle birati, svjesno odabrale tu djecu. No ostaviti ih u neznanju, ne pripremiti ih na to što ih čeka, skrivati istinu, kažu, u najmanju je ruku nepravedno.

Video pogledajte ovde.

 

 

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.