Godinu dana od tragedije u Beogradu: Nedostatak empatije najviše pogađa

– Imam osjećaj da mi je svakoga dana sve teže. I tek sada kada se približava ta godina, shvaćam da se uopće nisam pomirila s Aninim odlaskom. Da vi ustvari svo vrijeme ne živite u realnosti, i stalno lažete sebe, i stalno zamišljate. Ja i dalje čekam da mi se ona vrati, kaže Ninela Radičević, majka tragično preminule učenice Ane. 

– Jedino što je konstantno je bol i stalna prisutnost svijesti da Ane više nema, dodaje Anin otac Ivan Božović. 

Anina majka rekla je kako misli da bi dan-danas određenim grupacijama najviše odgovaralo da ih nema jer “uzburkavaju” njihovu mirnu vodu.

– Kažu, naša djeca su ubijena. Nisu oni ubijena, oni su streljani. Moja Ana je sjedila s telefonom. Ona je bespomoćno sjedila, naglašava Anin tata.

– Važno je nazivati stvari pravim imenom. Kažu: Oni su nastradali. Ne, nisu oni nastradali. Oni su streljani, dodaje Anina mama.

Stravičan događaj u beogradskoj osnovnoj školi, kada je trinaestogodišnjak iz očevog vatrenog oružja usmrtio devet učenika i čovjeka iz osiguranja potresao je sve građane. 

Počeli su protesti od prvog trenutka. Od prvog vikenda ljudi su izašli na ulicu. 

– Bilo je reakcije ljudi, ali bojim se da je i to nekako otišlo u pogrešnom pravcu i u neka površna politička pitanja i da se ni tu nismo dovoljno vratili na pitanje što nam se u stvari desilo, ističe  prof. dr. sc. Dubravka Stojanović.

“Nedostatak empatije najviše pogađa”

– Od 3. maja do danas sve se propustilo. Počevši od početka nastave tako rano, od toga da se zločin negira, pa do psihološke pomoći koja je izostala. Psihološka pomoć je stigla u neke razrede prije nekih mjesec dana. Kako nam je rečeno – došli smo na red. Mislim da ovaj događaj nema apsolutno nikakav red. Jer da je sve po redu, ta djeca bi bila živa, naglašava majka učenika OŠ “Vladislav Ribnikar” Bojana Nedeljković.

Odvjetnik obitelji žrtava Ognjen Božović ističe da su bili brojni propusti škole.

– Hoće li se dokazati odgovornost škole, to ćemo vidjeti, ali bilo bi dobro da se dokaže odgovornost roditelja ubojice. Važno je kroz sudski postupak doći do toga kako je bilo moguće da dijete izvrši tako strašan zločin za koji je bilo dobro pripremljeno, a da nitko to ne primijeti, rekla je prof. dr. sc. Dubravka Stojanović.

To dijete očigledno je imalo problem, a roditelji se nisu bavili tim problemom, naglašava Ivan Božović.

Odvjetnik obitelji žrtava Ognjen Božović naveo je da odgovornost roditelja maloljetnog ubojice vidi po nekoliko osnova.

– Oni ne prihvaćaju odgovornost i interesira me da čujem kako to da nitko nije kriv za ubojstvo deset ljudi i za ranjavanje ostale djece i nastavnice, ali po zakonu Republike Srbije roditelji odgovaraju za svoju maloljetnu djecu na osnovi objektivne odgovornosti. To je jedan aspekt odgovornosti. Drugi aspekt odgovornosti je odgovornost koja se odnosi na odgoj koje pružate svom djetetu, navodi. 

Zabrinutost da zločin neće biti adekvatno sankcioniran

– On se liječi (počinitelj op. a.), ima terapijski protokol, zato što je hospitaliziran jer je potencijalno opasan i nadalje. Tako su procijenili i liječnici, navodi psihijatrica Ivana Stašević Karličić, dr. med.

– Uvjerena sam da postoji mogućnost da on bude oslobođen, naglasila je Anina mama.

– Mi smo uvjeravani da nikad neće izaći, ali to je sve. A to ne može nitko garantirati, ističu Anini roditelji.

– Moje mišljenje je da njegov izlazak iz bolnice roditelji i obitelji oštećenih ne bi preživjeli. A isto tako, to je otkočeno oružje koje puštate da radi što god, kaže odvjetnica obitelji žrtava Zora Dobričanin Nikodinović.

– Očekujem detaljnu, stručnu, kvalitetnu evaluaciju od strane stručnjaka u bolnici u kojoj se to dijete-zločinac trenutačno nalazi i mišljenja sam da nakon te kvalitetne evaluacije će rezultat biti takav da će on zauvijek biti zadržan u bolnici, smatra odvjetnica.

U parku gdje su se igrali kao djeca, sada je zasađeno deset stabala u znak sjećanja.

 – Mjesto tragedije ostalo je potpuno nesređeno gotovo od samog zločina. Ono što je uređeno, napravili su sami roditelji. Ni to nije smjelo biti tako. To je morala napraviti škola, općina, odnosno grad. To je bilo prepušteno samim roditeljima i građanima koji neprekidno donose cvijeće ili ostavljaju poruke. I vidite iz toga koliko nitko nije imao snage da se s tom traumom uzme u koštac, navodi Dubravka Stojanović.

– Nama je bilo važno da od prvog trenutka država jasno kaže da će tu biti memorijalni centar. I da je država od prvog trenutka eksplicitno rekla da će tu biti – mnogo toga bi bilo spriječeno i konflikt između roditelja. Mislimo da će tako naša djeca i njihova žrtva nekako imati svrhu. I da će biti neka poruka da se to više nikad ne dogodi, ističe Ivan Božović.

Emisije Labirint možete pogledati na platformi HRTi.