MFMS: Jesmo li sposobni gledati na svijet mimo egoizma?

Predstava naslovljena “Djeca” je melodrama, ali nalik na glavicu luka čije slojeve možeš guliti danima i, koliko god se suzdržavao, negdje će te putem ipak zapeći oči. Otvara pitanja: kako se nosimo s godinama, kako s tragedijama, kakvu odgovornost imamo prema sebi, kakvu prema djeci, a kakvu prema čovječanstvu?

Lucy Kirkwood, četrdesetogodišnja britanska dramatičarka, inspirirana tragedijom u Fukušimi, napisala je dramu u kojoj se, nakon nesreće u nuklearki, sreću tri lika. Svi su u drugoj polovini šezdesetih godina, nuklearni fizičari koji su gradili nuklearku. Bračni par ostao je živjeti blizu elektrane i poslije nesreće iselili su iz kuće što su je godinama gradili. Njihova kolegica vratila se iz Sjedinjenih Država i pokušava okupiti grupu starih radnika koji imaju znanje i iskustvo, odgovornost popraviti greške što ih nisu predvidjeli.

Sve to doznajemo postepeno, baš kako se postepeno raspliću i međusobni odnosi protagonista pa doznajemo da su one bile jedine dvije žene u timu, a on je – volio obje. Jednom davno je dijete koje su začeli Hazel i Robin bilo razlog što je Rose otišla. Vratila se zbog djece mladih ljudi koji sada rade u nuklearki. I zbog njihove buduće djece. 

Iako je riječ o klasičnom komadu, tu nema puno kazališnog eksperimetiranja, niti ima velike potrebe za tim, a ipak napeto, zanimljivo, odlični glumci, izvrsna režija. Bila je to predstava poslije kakvih se dugo razgovara i poslije okruglog stola.

Poslije predstave s nama je bila i redateljica Nina Šorak koja je sama birala tekst.

Tijekom rada na predstavi, objasnila je, obišli su jednu eksperimentalnu nuklearku u Ljubljani i doznali više o svakodnevici ljudi koji u njoj rade, o njihovoj odgovornosti. Sve drugo bilo je lako, obzirom da je u SNG-u dobila priliku raditi s odličnim glumcima, kaže.

Oni su Saša Pavček, Silva Čušin i Janez Škof, a njihovi likovi su sve samo ne crno-bijeli. 

Redateljici je bilo jako važno kako scena izgleda, pa je Branko Hojnik svih smjestio u hiperrealistični prostor, pred kontejner i pod šatorsko krilo, s vodom u kanisterima. Glumci gotovo čitavu predstavu igraju samo pod svjetlom svijeća i kamp svjetiljke. Pa su “zelena” predstava, i u smislu teme kojom se bave i u smislu da stvarno troše vrlo malo energije. 

Iako, zažulja uho kad Rose u jednom trenutku kaže: s obzirom na naše sve veće potrebe za energijom, nuklearke su najčišće rješenje. Ta je replika, doznali smo od Šorak, dopisana originalnom tekstu jer im je bila važna da bi naglasili i taj aspekt odgovornosti. 

Egoizam je bio jedan od spomenutih termina, a bio je i tema predstave “Hodnik” s kojom je Drama SNG Ljubljana gostovala na riječkom festivalu prije 18 godina, sjetio se član ocjenjivačkog suda Bojan Munjin.

I čekamo jednog stvarnog moralnog junaka, zaključio je.

Dok čekamo (Godoa?!) na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci putujemo dalje uz teatar apsurda. 

Trećeg festivalskog dana u 19:30 sati u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku gostuje Centar za kulturu Tivat iz Crne gore s predstavom “Ćelava pjevačica”. Riječkoj publici jako poznat Ioneskov naslov koji je HKD teatar igrao dva desetljeća. A znamo i potpis Jagoša Markovića, nedavno preminulog redatelja koji nije robovao kanonima. Ansambl tekst izvodi na bokeškom dijalektu. Sve skupa zvuči zanimljivo. 

Poslušajte kroniku druge festivalske večeri:

Radio Rijeka je uz Međunarodni festival malih scena u Rijeci već punih 29. godina. 29. festival traje od 6. do 12. svibnja, a festivalske kronike u kojima pratimo što se događalo večer prije emitiramo svakoga radnoga dana u 17:30 sati. U subotu ćete kroniku moći čuti u 19:30, a u nedjelju u 18:15 sati.