‘Taj dječak je bio moj zaštitnik u Srebrenici’ 

Igračku u obliku gitare, kutijicu s papirićem Crvenog križa na kojem je ispisano ime i fotografiju dječaka Samira Mujanovića, nizozemski vojnik Ad van Alphen čuvao je trideset godina.

Dobio ih je u Srebrenici, u mjesecima prije nego će pripadnici tadašnje vojske Republike Srpske počiniti genocid nad više od 8.000 ljudi, u ovom bosanskom gradu koji je bio pod zaštitom Ujedinjenih naroda.

Danas 80-godišnji bivši pripadnik nizozemske vojske i bataljona Ujedinjenih naroda koji je bio raspoređen u Srebrenici Ad van Alphen traži Samira.

Za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da bi, kad bi ga pronašao, pitao jednostavno pitanje – kakav mu je život.

“On je stvarno brinuo za moj auto”

Ad van Alphen u Srebrenicu je došao u januaru 1995. godine kako bi bio pregovarač između Srba i Bošnjaka. S drugim pripadnicima nizozemskog bataljona UN-a bio je smješten u tvornici akumulatora, mjestu gdje je danas Memorijalni centar u Potočarima.

Svaki dan je automobilom išao u kancelarije UN-a u Srebrenici, a Samir je ispred zgrade čuvao njegov automobil.

“On je stvarno brinuo. Bio bi tamo više sati i pazio da se autu ništa ne desi. Davao sam mu voće ili neke slatkiše kad bih mogao”, prisjeća se Ad.

Bio je sretan jer je to mogao raditi, priča Ad i kaže da ga je zvao svojim osiguranjem.

“Tako se stvorila neka veza između nas. On je bio jako drago i dobro dijete”, kaže Ad.

“Pitao me da ga povedem u Nizozemsku”

Samir je bio jedno od hiljada djece u ratnoj Srebrenici. U Srebrenici su deseci hiljada ljudi iz okolnih područja potražili utočište, bježeći iz svojih gradova i sela od napada snaga bosanskih Srba.

Ad se prisjeća da ga je Samir više puta pitao može li ga povesti sa sobom u Nizozemsku.

“Morao sam mu reći – ne. Ne mogu to učiniti. Želio je ići iz Srebrenice. U februaru sam sedmicu dana bio na odmoru, a on me prije toga pitao da ga povedem”, kaže Ad.

Nizozemski vojnik ne zna odakle je tačno Samir. Sve što zna o njegovim ličnim podacima piše na papiriću Crvenog križa.

Na osnovu podataka o datumu rođenja i predmeta koje je Ad sačuvao, trideset godina kasnije Memorijalni centar je pokušao naći dječaka. Za RSE su rekli da dosad nisu imali konkretnih informacija.

I RSE je pokušao na više načina pronaći Samira Mujanovića, ali tragovi nisu odveli daleko.

“Nikakve informacije nemam. Iz Memorijalnog centra su rekli da će uraditi sve što mogu. Ništa ne znamo. Ni je li još živ”, kaže Ad u telefonskom razgovoru s RSE.

Trideset godina je Ad čuvao predmete od Samira, čuvajući tako uspomenu na veselog i dobrodušnog dječaka u gradu koji je, kaže veteran, djelovao očajno i bez budućnosti.

Nema jasno objašnjenje zašto je zadržao predmete, ali kaže da je o njima pričao i svojoj porodici, otkrivši im kako je Samir u zaštićenoj UN-ovoj enklavi čuvao njegov automobil.

“Dao mi je poklone. Rekao mi je da ne smijem odbiti jer sam i ja njemu poklanjao neke sitnice. Imao sam tada, i imam još uvijek, svoju djecu i jako me pogađalo sve što se dešavalo s djecom”, prisjeća se Ad i priča kako je jednog dana Samir išao u školu i neko drugi od djece je ostao čuvati automobil.

“Ja sam pitao – gdje je Samir, moj čuvar?”

Danas bi, kaže Ad, kad bi se sreo sa Samirom pitao – kako je, je li sretan, ima li porodicu, dobar posao.

“U to vrijeme u Srebrenici nije imao budućnost, tako je izgledalo. Niko nije mogao nigdje otići, bilo je jako teško, svi su bilo u nevolji. Pitao bih za njega i drugu djecu, druge ljude koje sam tamo upoznao. Volio bih da ima dobar život”, kaže Ad i dodaje da bi bio jako tužan ako se Samiru nešto loše desilo.

Nabraja scenarije koji su se mogli desiti Samiru, navodeći da su izbjeglice išle u Tuzlu, da je on bio dječak od 12 godina i imao šansu da preživi, “možda je otišao u Simin Han”, govori 80-godišnji veteran.

“Svi su nam govorili – vi ste krivi”

Adu van Alphenu pregovaračka misija u Srebrenici bila je prvo inozemno iskustvo. Došao je u u mali grad na istoku BiH sa stotinama drugih Nizozemaca kako bi posredovao u razgovorima predstavnika Srba i Bošnjaka.

Priznaje da mu je išlo jako loše i da je na samom početku vidio da neće postići ništa. Čak kaže da je uvidio da čini samo gore, da ih još više udaljava u stavovima.

“Poslije su nam svi govorili – niste učinili ništa. Vi ste krivi, vi ste jednako krivi za ono što se desilo kao i oni koji su počinili genocid. Bilo je jako teško”, kaže Ad. Sjeća se da su im u strogim uputama prije dolaska rekli da ne mogu učiniti mnogo, da mogu pucati samo ako na njih neko puca. Kaže i da je oružja koje su dobili bilo malo i bilo je slabo.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

U julu 1995. Ad, kad je započeo genocid, nije bio u Srebrenici, već u Zagrebu. Ispričao je da je sa stotinjak vojnika pokušao doći, ali dobivali su informacije da to neće biti dozvoljeno i da u Potočare i Srebrenicu neće moći ući.

Prvi put u Memorijalnom centru

Trideset godina kasnije, početkom juna 2024. godine, s nekoliko nekadašnjih kolega ušao je prvi put u Memorijalni centar u Potočarima i ponovno posjetio Srebrenicu.

Na mjestu gdje je nekad boravio u Potočarima sada je Muzej koji čuva uspomene na ubijene i ono što su preživjeli prošli.

“Imam 80 godina. Došao sam za zatvorim to poglavlje i sve što se desilo. Ali došao sam i da razjasnim i sebi i drugima neke stvari. Mnogo je nerazumijevanja i krivih informacija. Želio sam ispričati ono što sam ja prošao”, kaže Ad.

Žali zbog negiranja genocida koje je danas sveprisutno u entitetu Republika Srpska i među većinom političkih lidera u RS-u.

“Otišao sam na mjesto gdje sam spavao pet mjeseci. I vidio sam da su jako kvalitetno uredili objekt. Impresioniran sam onim što sam vidio, sve one fotografije, videa, uspomene.”

Memorijalni centar Srebrenica s nizozemskim Institutom za veterane organizira posjete Potočarima. Svaki posjet uključuje obilazak spomenika, razgovore s članicama udruženja Majke Srebrenice. Vojnici dobrovoljno daju informacije i doniraju fotografije i artefakte o svom vremenu u Srebrenici i ljudima koje su upoznali.

Teret genocida na Nizozemskoj

“Svi u Nizozemskoj su u ljeto 1995. mislili da smo krivi”, ponavlja Ad u razgovoru. Sve to, kaže, bilo je previše nekim od njegovih kolega koji su, za razliku od njega, bili u julu u Potočarima.

Mnogi danas pate od posttraumatskog stresnog poremećaja, a neki od njih su počinili samoubistva.

Ad kaže da je njemu bilo nešto lakše jer nije bio u julu na mjestu gdje je počinjen genocid.

Dolaske u Potočare vidi kao šansu da se njegovi bivši kolege suoče s onim što se desilo na tom mjestu.

“Bilo je jako mnogo emotivnih trenutaka sad kad smo bili u Potočarima. Jedan vojnik se prepoznao s čovjekom koji je tad bio dječak u Potočarima. Bilo je motivno, zagrlili su se, jednostavnu su pogledali jedan u drugog i prepoznali se”, ispričao je Ad, danas penzioner, pomalo ljut na nizozemsku vojsku zbog onog što su on i njegovi prijatelji prošli u BiH, ali i drugim mjestima širom svijeta.

“Slali su nas, obećavali, a kad krene loše – onda kažu – lekcija naučena. Ništa nisu naučili”, kaže Ad.

Na pitanje što bi uradio drukčije da se može vratiti u 1995., najprije šuti, a onda ponavlja šta su mu bili zadaci u Srebrenici i na čemu je radio. Ponavlja i kako je teško išlo pregovaranje i da se uvijek neko žalio.

“Ništa nisam mogao uraditi”, kaže Ad.

Prije dvije godine nizozemska vlada se izvinila vojnicima koji su poslani u sastav mirovnih snaga UN-a da štite Srebrenicu s nedovoljno oružja i ljudstva da očuvaju mir.

Tada je iz vlade saopćeno da su vojnici suočeni s mnogo teže naoružanim snagama bosanskih Srba predvođenim generalom Ratkom Mladićem.

Holandski premijer Mark Rutte tada se obratio stotinama veterana bataljona Dutchbat III i izvinio se u ime Vlade njima i porodicama. Rekao je da zahvalan zbog načinu na koji je Dutchbat III pod teškim okolnostima pokušavao da čini dobro, čak i kada to više nije bilo moguće.

Ranije je bivši premijer Wim Kok 2002. podnio ostavku kada su u izvještaju kritizirane nizozemske vlasti jer su slale vojnike u opasne zone bez odgovarajućih vještina ili oružja.

Vrhovni sud Nizozemske 19. jula 2019. godine presudio da je ta zemlja imala “vrlo ograničenu” odgovornost za genocid koji je počinila Vojska Republike Srpske 1995. godine u Srebrenici. Sud je odlučio da je vjerovatnoća u okviru koje bi likvidirani muškarci mogli preživjeti da ih je nizozemski bataljon zaštitio nakon pada Srebrenice deset posto.

Nekoliko hiljada Bošnjaka iz Srebrenice i drugih gradova je utočište potražilo u zaštićenoj bazi UN-a u Potočarima, nakon ulaska Vojske Republike Srpske u Srebrenicu.

Muškarci su razdvojeni od žena i djece, a nakon toga likvidirani u sklopu masovnog ubijanja, koje je Međunarodni sud kvalificirao kao genocid.

Za genocid i zločine u Srebrenici do sada je osuđeno više od 50 osoba, na više od 700 godina zatvora. U Haagu je zbog genocida u Srebrenici osuđeno 14 bivših pripadnika Vojske i policije RS-a.

Na najveće kazne, doživotni zatvor, osuđeni su Radovan Karadžić, nekadašnji predsjednik RS-a, te Ratko Mladić, bivši komandant Vojske RS-a.

U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada su ukopane 6.652 žrtve genocida. Još uvijek se traga za više od 1.000 nestalih.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 11. jula Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, u maju 2024. godine.