Šta se desilo s nestalim Rokfelerom: Tražili ga kod kanibala

Priča o tome kako jedan tragičan događaj može pokrenuti lavinu loših stvari u životu.

Nasljednik moćne kuće Rokfeler, Majkl Rokfeler nestao je tokom svog putovanja u Novu Gvineju 1961. godine, a onda se pojavljuju dokazi da su ga ubili i pojeli pripadnici jednog plemena.

Praunuk Džona D. Rokfelera, ambiciozni istraživač i etnograf Majkl Rokfeler, nije bio zainteresovan za upravljanje carstvom svoje porodice nakon što je diplomirao na Harvardu 1960. Umjesto toga, on je krenuo u zabačene divljine Holandske Nove Gvineje da sakuplja umjetnička djela Asmat plemena.

Ali prije nego što je usieo da završi svoje drugo putovanje u susret Asmatu u novembru 1961, Rokfelerov čamac se prevrnuo kod južne obale Nove Gvineje i on je bio primoran da pliva do obale. To je bilo posljednje što je porodica znala o njemu.

Uprkos ogromnim naporima potrage i medijskoj buri, Majkl Rokfeler nikada nije pronađen i vlasti su ga na kraju proglasile mrtvim 1964. godine. Mislili su da se udavio.

Ali u decenijama nakon toga, različiti istražitelji i pisci tvrde da su otkrili dokaze da su vlasti zapravo sakrile istinu o smrti Majkla Rokfelera jer je jednostavno bila previše užasna da bi se otkrila. Navodno, Rokfeler je stigao do obale, ali su ga Asmati ubili i pojeli.

Ko je bio Majkl Rokfeler?

Majkl Klark Rokfeler je rođen 1938. Bio je najmlađi sin guvernera Njujorka Nelsona Rokfelera i najnoviji član dinastije milionera koju je osnovao njegov slavni pradeda Džon D. Rokfeler — jedan od najbogatijih ljudi koji su ikada živjeli.

Iako je njegov otac očekivao da će krenuti njegovim stopama i pomoći u upravljanju ogromnom porodičnom poslovnom imperijom, Majkl Rokfeler je bio tiši, više umjetnički duh. Kada je diplomirao na Harvardu 1960. želio je da radi nešto uzbudljivije od sjedenja u salama za sastanke i održavanja sastanaka.

Njegov otac, plodan kolekcionar umjetničkih djela, nedavno je otvorio Muzej primitivne umjetnosti, a njegovi eksponati, uključujući nigerijske, astečke i majanske radove, oduševili su Majkla.

Odlučio je da traži sopstvenu „primitivnu umjetnost“ i zauzeo je mjesto u odboru muzeja svog oca.

Ovde je Majkl Rokfeler osjetio da može da ostavi svoj trag. Karl Hajder, diplomirani student antropologije na Harvardu koji je radio sa Majklom, prisjeća se: „Majkl je rekao da želi da uradi nešto što ranije nije urađeno i da donese veliku kolekciju u Njujork.”

Prije toga je već mnogo putovao, živio je mjesecima u Japanu i Venecueli, i žudio je za nečim novim: želio je da krene na antropološku ekspediciju na još neistražena mjesta.

Nakon razgovora sa predstavnicima Holandskog nacionalnog etnološkog muzeja, Majkl je odlučio da ode na izviđačko putovanje na ono što je tada bilo poznato kao Holandska Nova Gvineja, ogromno ostrvo na obali Australije, kako bi prikupio umjetnost naroda Asmat koji je tamo živio.

Do 1960-ih, holandske kolonijalne vlasti i misionari već su bili na ostrvu skoro deceniju, ali mnogi Asmati nikada nisu vidjeli bijelog čovjeka.

Sa ozbiljno ograničenim kontaktom sa spoljnim svijetom, Asmati su vejrovali da je zemlja iza njihovog ostrva naseljena duhovima, a kada su bijeli ljudi došli sa druge strane mora, vidjeli su ih kao neku vrstu natprirodnih bića.

Majkl Rokfeler i njegov tim istraživača i dokumentarista su stoga bili kuriozitet za selo Otsjanep, ​​dom jedne od najvećih zajednica Asmata na ostrvu, i nisu bili sasvim dobrodošli.

Mještani su trpjeli fotografisanje, ali bjelcima nisu dozvolili da im uzmu artefekte koji su bili dio rituala i vjerskih obreda.

Majkl nije bio uznemiren. U Asmatima je otkrio ono što je smatrao fascinantnim kršenjem normi zapadnog društva – i bio je više nego ikad nestrpljiv da njihov svijet vrati svom.

U to vrijeme, ratovi između sela bili su uobičajeni, a Majkl Rokfeler je saznao da su Asmatski ratnici često uzimali glave svojih neprijatelja i jeli njihovo meso. U određenim regionima, muškarci Asmati su se bavili ritualnim homoseksualnim seksom, a u obredima vezivanja ponekad bi pili mokraću jedni drugima.

„Ovo je sada divlja i nekako udaljenija zemlja od onoga što sam ikada ranije videi“, napisao je Majkl u svom dnevniku.

Kada je početna izviđačka misija završena, Majkl Rokfeler je bio pun energije. Napisao je svoje planove da napravi detaljnu antropološku studiju Asmata i prikaže zbirku njihove umjetnosti u muzeju svog oca.

Majkl Rokfeler je ponovo krenuo u Novu Gvineju 1961. godine, ovog puta u pratnji Renea Vasinga, vladinog antropologa.

19. novembra 1961, iznenadna oluja je uzburkala vodu, čamac se prevrnuo, ostavljajući Majkla i Vasinga da se drže za prevrnuti trup.

Iako su bili 12 milja od obale, Majkl je navodno rekao antropologu: “Mislim da mogu da uspijem da doplivam do obale” – i skočio je u vodu.

Od tog momenta mu se gubi svaki trag.

Bogata i politički povezana, Majklova porodica nije štedjela u potrazi za mladim Rokfelerom. Brodovi, avioni i helikopteri su pretraživali region, tražeći Majkla ili neki znak njegove sudbine.

Nelson Rokfeler i njegova supruga odletjeli su u Novu Gvineju da pomognu u potrazi za sinom.

Uprkos njihovim naporima, nisu uspjeli da pronađu Majklovo tijelo. Poslije devet dana, holandski ministar unutrašnjih poslova je izjavio: „Nema više nade da ćemo Majkla Rokfelera pronaći živog.”

Iako su Rokfeleri i dalje mislili da postoji šansa da se Majkl još pojavi, napustili su ostrvo. Dvije nedjelje kasnije, Holanđani su prekinuli potragu. Zvanični uzrok smrti Majkla Rokfelera označen je kao utapanje.

Misteriozni nestanak Majkla Rokfelera bio je medijska senzacija. Glasine su se munjevito širile po tabloidima i novinama.

Neki su rekli da su ga sigurno pojele ajkule dok je plivao do ostrva. Drugi su tvrdili da živi negdje u džungli Nove Gvineje, bežeći iz pozlaćenog kaveza svog bogatstva.

Holanđani su demantovali sve ove glasine, rekavši da ne mogu da otkriju šta mu se dogodilo. Jednostavno je nestao bez traga.

Godine 2014, Karl Hofman, izvještač National Geographica, otkrio je u svojoj knjizi Divlja žetva: Priča o kanibalima, kolonijalizmu i Tragična potraga za primitivnom umjetnošću Majkla Rokfelera da su mnoga holandska istraživanja o ovom pitanju dovela do dokaza da su Asmati ubili Majkla.

Dva holandska misionara na ostrvu, od kojih su obojica godinama živjeli među Asmatima i govorili njihov jezik, rekli su lokalnim vlastima da su od Asmata čuli da su neki od njih ubili Majkla Rokfelera.

Policajac poslat da istraži zločin sljedeće godine, Vim van de Val, došao je do istog zaključka i čak je pokazao lobanju za koju je Asmat tvrdio da pripada Majklu Rokfeleru.

Svi ovi izvještaji su po kratkom postupku skriveni u povjerljivim dosijeima i nisu dalje istraženi. Rokfelerovima je rečeno da nema ništa od glasina da su njihovog sina ubili domoroci.

Zašto je ta priča zataškana?

Do 1962. Holanđani su već izgubili polovinu ostrva od nove države Indonezije. Plašili su se da će, ako se vejruje da ne mogu da kontrolišu starosjedioce, brzo biti protjerani.

Kada je Karl Hofman odlučio da istraži ove 50-godišnje tvrdnje o smrti Majkla Rokfelera, počeo je tako što je otputovao u Otsjanep. Tamo, predstavljajući se kao novinar koji dokumentuje kulturu naroda Asmat, njegov prevodilac je čuo čovjeka kako govori drugom članu plemena da ne razgovara o američkom turistu koji je tamo poginuo.

Kada je prevodilac, na Hofmanov nagovor, pitao ko je taj čovjek, rečeno mu je da je to Majkl Rokfeler. Saznao je da je na ostrvu opšte poznato da su Asmati iz Otsjanepa ubili bjelca i da to ne treba spominjati iz straha od odmazde.

Prema riječima holandskog misionara koji je prvi čuo priču, pripadnici plemena su u početku mislili da je Majkl krokodil – ali kako se približavao, prepoznali su ga kao tuana, bjelca poput holandskih kolonizatora.

Na nesreću po Majkla, ljudi koje je sreo bili su i sami jeusi i sinovi onih koji su ubili Holanđani.

Jedan od njih je navodno rekao: „Ljudi iz Otsjanepa, uvijek govorite o tuanima za lov na glave. Pa, evo ti prilike.”

Iako su oklijevali, uglavnom iz straha, na kraju su ubili Majkla Rokfelera.

U skladu sa svojom teologijom, ljudi iz Otsjanepa su vjerovali da vraćaju ravnotežu u svijet. „Pleme bijelog čovjeka” ih je ubilo, a sada su izvršili odmazdu. Konzumiranjem tijela Majkla Rokfelera, mogli su da apsorbuju energiju i moć koja im je oduzeta.

Nije prošlo mnogo vremena prije nego što je selo Otsjanep požalilo zbog odluke. Potraga koja je uslijedila nakon ubistva Majkla Rokfelera bila je zastrašujuća za narod Asmata, od kojih većina nikada ranije nije vidjela avion ili helikopter.

Neposredno nakon ovog događaja, region je takođe zahvatila užasna epidemija kolere koju su mnogi vidjeli kao osvetu za ubistvo.

Iako su mnogi Asmati ispričali ovu priču Hofmanu, niko ko je učestvovao u smrti nije se javio; svi su jednostavno rekli da je to priča koju su čuli.

Onda, jednog dana kada je Hofman bio u selu, neposredno prije nego što se vratio u SAD, vidio je čovjeka koji oponaša ubistvo kao dio priče koju je pričao drugom čovjeku. Saplemenik se pretvarao da nekoga ubada kopljem, ispali strijelu i odsiječe glavu. Čuvši riječi u vezi sa ubistvom Majkla Rokfelera, Hofman je počeo da snima — ali priča je već bila završena.

Hofman je, međutim, uspio da uhvati njegov epilog na filmu:

„Nemoj da pričaš ovu priču nikom drugom čovjeku ili bilo kom drugom selu, jer je ova priča samo za nas – ne govori. Ne govori i pričaj priču. Nadam se da se sjećate i da ovo morate sačuvati za nas. Nadam se, nadam se, ovo je samo za vas i za vas. Ne razgovaraj ni sa kim, zauvijek, sa drugim ljudima ili drugim selom. Ako vas ljudi pitaju, ne odgovarajte. Ne razgovarajte sa njima, jer je ova priča samo za vas. Ako im to kažeš, umrijećeš. Bojim se da ćeš umrijeti. Ti ćeš biti mrtav, tvoj narod će biti mrtav, ako ispričaš ovu priču. Ovu priču čuvate u svojoj kući, za sebe, zauvijek. Zauvijek…”

Uz te jezive riječi, ostaje nam samo uvid u užasnu sudbinu koja je zadesila Majkla Rokfelera 1961. Godine, prenosi Stil.

Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.