Svuda slična borba žrtava ratnog silovanja

Rehabilitacija, kompenzacija, satisfakcija, garancija da se isto više neće ponoviti. Ovo bi trebalo biti u suštini programa reparacija za preživjele seksualnog nasilja u ratovima širom svijeta. Međutim, preživjeli rijetko dobiju sveobuhvatne reparacije, provode godine na sudovima da bi dobili barem neki oblik pravde, dok počinioci i države često izbjegnu odgovornosti.

‘Mogućnost da Rusija plati za reparacije je bliža nego što mislimo'

Nakon što je preživjela ratno seksualno nasilje, Ljudmila Huseinova danas je aktivistica i jedan od vodećih glasova u borbi za prava preživjelih u Ukrajini. Kada je počeo rat 2014. godine pomagala je siročadi u okrugu Novoazovsk, koji se tada nalazio blizu prve linije. No, 2019. godine su je oteli militanti iz takozvane “Donjecke Narodne Republike” koje podržava Rusija.

Dovedena je u zatvor “Izolacija” u Donjecku, koji je bio pod kontrolom ruske vojske i separatista, gdje je optužena za “špijunažu” i “ekstremizam.” U “Izolaciji” i drugim zatvorima je provela tri godine. Ona, kao i brojni drugi zatvorenici, kako je rekla u razgovoru za RSE, su bili podvrgnuti mučenju i seksualnom nasilju.

“Recimo, svi su prošli kroz prisilno skidanje u ‘Izolaciji'”, prisjeća se. “A onda, nemoguće je reći ko je imao sreće a ko nije, jer će zvučati cinično, bilo je mnogo žena koje su preživjele [seksualno nasilje]. Militanti su ucjenjivali neke žene s mogućnošću da vide ili čuju svoju djecu. To je tako cinično i tako odvratno.”

Pored psiholoških i fizičkih trauma nanesenih u zatvoru, Huseinova je zbog nehumanih uslova u pritvoru razvila i hronična oboljenja.

Oslobođena je 2022. u sklopu razmjene zatvorenica između Ukrajine i Rusije sa još 107 drugih žena. Sada se bori za reparacije i kaznu za silovatelje ne samo u svom slučaju, već i u slučajevima drugih koji su preživjeli seksualno nasilje. Nakon oslobađanja, podnijela je tužbu protiv Rusije kancelariji ukrajinskog tužitelja, ali i Evropskom sudu za ljudska prava (EHCR).

“Jedna od mojih želja je da budu kažnjeni. Bila sam veoma sretna kada sam dobila poruku da je sud prihvatio moju žalbu na razmatranje. I tamo piše ‘Huseinova protiv Rusije' i navela sam sve što se dogodilo: nezakonito pritvaranje, nehumani uvjeti, činjenice seksualnog nasilja i nemogućnost primanja bilo kakve medicinske pomoći, nemogućnost bilo kakve pravne zaštite”, kaže Huseinova.

Ukrajinski ombudsman Dmitro Lubinets najavio je u aprilu 2024. početak privremenog programa reparacija za preživjele ratnog seksualnog nasilja od ruske vojske. Kako je najavljeno do 500 preživjelih će dobiti jednokratnu kompenzaciju od 3.200 dolara i dodatnu psihološku pomoć koju će osigurati Globalni fond za preživjele (GSF), koji upravlja projektom.

“Reparacije za osobe koje su preživjele teška kršenja ljudskih prava, posebno žrtve seksualnog nasilja u sukobima, nisu ograničene samo na ekonomsku podršku. To je važan korak ka uspostavljanju pravde”, izjavila je početkom marta 2024. godine prva dama Ukrajine Olena Zelenska.

Svaka prijava će, kako su rekli u GSF-u, biti pojedinačno razmatrana prije isplate. Međutim, nisu naveli pojedinačne detalje procesa verifikacija.

Uz privremene reparacije, ukrajinske vlasti će tražiti isplatu reparacija od Rusije, rekla je Irina Didenko, šefica Odjela za istraživanje zločina vezanih za ratno seksualno nasilje pri Uredu glavnog tužioca.

“Prikupljamo uglavnom dokaze za međunarodne sudove. Naše žrtve su spremne da idu i svjedoče u drugoj zemlji. To pokušavamo postići na sve moguće načine”, rekla je Didenko.

Oni koji su doživjeli ratne zločine u Ukrajini mogu dobiti reparacije od Rusije mnogo brže u poređenju sa žrtvama iz drugih zemalja u kojima su bili ratovi, smatra Igor Cvetkovski, viši savjetnik za reparacije i tranzicijsku pravdu pri Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM) koji trenutno radi u Ukrajini.

“Duži put je čekanje na sudski proces pred Međunarodnim sudom pravde i da Ukrajina dobije slučaj, što takođe zahtijeva trud. Kraći način je da grupa voljnih država zaplijeni ili kamate ili punu vrijednost imovine”, pojašnjava Cvetkovski. Također dodaje da postoji i treća, eksperimentalna opcija da se ova sredstva koriste bez konfiskacije tako da služe kao zalog, pokriće za kupovinu obveznica od čijih prihoda bi se plaćala odšteta i obnova Ukrajine.

“Zbog toga je mogućnost da Rusija plati reparaciju za štetu nanesenu Ukrajini, uključujući žrtve seksualnog nasilja u sukobu, bliža nego što se čini. I vjerovatnija nego na drugim mjestima.”

Međutim, novčane isplate iz Rusije nisu jedini oblik reparacija koje organizacije za zaštitu ljudskih prava traže za preživjele žrtve seksualnog nasilja, kaže Khrystyna Kit, direktorica “JurFem” organizacije žena pravnica.

“To je, prije svega, cijeli sistem rehabilitacije za žrtve seksualnog nasilja, čak i ako ta rehabilitacija mora da traje tokom cijelog njihovog života. Također govorimo o satisfakciji, koja je izuzetno važna, a to je također oblik reparacija. Za ljude nije toliko važno kažnjavanje kriminalca, koliko je važna garancija da će biti sigurni u budućnosti, kao i garancija da će moći dobiti odgovarajuće usluge za oporavak i podršku u zajednici u kojoj žive.”

I Cvetkovski kaže da je potrebno razgovarati i o psihološkim aspektima i uticaju na njihovu dobrobit.

“Sposobnost osobe da se uključi u društveni i ekonomski život se smanji. I to treba popraviti čak 20, 30, pa i 40 godina nakon [napada]”, dodaje on.

Do sada je Ukrajini poznato oko 300 slučajeva seksualnog nasilja koje je počinila ruska vojska od početka invazije u februaru 2022. Radi se o slučajevima koje trenutno istražuje Ured za istragu ratnog seksualnog nasilja pri Uredu glavnog tužioca.

Aktivisti za ljudska prava iz organizacije “SEMA Ukrajina” i Ured glavnog tužioca kažu za RSE da se seksualno nasilje i dalje dešava na teritorijama koje je okupirala Rusija. Zbog toga preživjeli fizički nisu u mogućnosti da svjedoče. Također, nepoznato je broj ljudi koji su moguće izloženi seksualnom nasilju na teritorijama Donjecka i Luganska koje se nalaze pod ruskom okupacijom od 2014. godine.

Istraživači i organizacije za ljudska prava kažu da je stvarni broj slučajeva značajno veći, ali nisu uključeni u zvanične statistike jer preživjeli ili nisu spremni da prolaze kroz pravni proces ili uopće ne prijavljuju slučajeve. Međutim, važno je da preživjeli seksualnog nasilja imaju priliku da traže pomoć čak i decenijama kasnije, kaže Igor Cvetkovski iz IOM-a.

“Ratni zločini ne zastarjevaju. Ni reparacije nemaju rok. Ali bih preporučio Ukrajincima da proces drže proces otvorenim što je duže moguće. Posebno zbog žrtava seksualnog nasilja. U Bosni je bilo mnogo žrtava i kasno su se javljali. U Ukrajini ih također ima dosta i već se javljaju, vrlo brzo – što je zanimljivo, što se ne dešava u mnogim drugim sukobima. Ali [preživjeli] se obično javljaju kasno, jer postoji određena stigma.”

Nejednak tretman žrtava u BiH

Skoro 30 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini osobe koje su preživjele seksualno nasilje u ratu nisu dobile puni pristup potrebnim sistemima pomoći i zaštite.

Gospođa A silovana je u blizini Sarajeva 1993. godine na teritoriji pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS). Imala je 32 godine i skoro isto toliko godina čeka na odštetu. Počinitelj je osuđen 2015. na osam godina za ratno silovanje i naređeno mu je da žrtvi isplati malo više od petnaest hiljada eura. Taj novac gospođa A nikad nije dobila. Pripadnik VRS koji ju je silovao nije imao sredstava za isplatu, gospođa A žalila se Komitetu Ujedinjenih nacija protiv torture koji je odlučio da država Bosna i Hercegovina treba da isplati odštetu i izvini se žrtvi. To se do danas nije dogodilo.

“Već od 2019. godine nakon donošenja same odluke do danas vidno se pokazalo da je radna grupa koja je imenovana za implementaciju odluke i kreiranje strateškog plana mjera za implementaciju zaista bila nefunkcionalna”, kaže Ajna Mahmić, iz Trial Internationala, organizacije koja je žrtvu silovanja zastupala pred UN-om.

Pet godina kasnije odluka i dalje stoji na formiranju radne grupe.

“Odluka se nekoliko puta našla i pred Vijećem ministara koje nije pokazalo politički konsenzus kako za potpunu tako i djelimičnu implementaciju preporuka Komiteta. Navedeno predstavlja i realističnu sliku trenutne političke spremnosti za procese suočavanja s našom ratnom prošlošću”, pojašnjava Mahmić iz Triala, organizacije koja se bori protiv nekažnjivosti za zločine i podrškom za žrtve, naročito preživjele seksualnog nasilja.

Osim odluke o isplati odštete za žrtvu silovanja, Komitet UN-a je naložio i kreiranje fonda za sve žrtve ratnog seksualnog nasilja, javno izvinjenje i proces psihološke podrške.

Gospođa A je jedna od najmanje 20.000 žena silovanih u ratu u Bosni i Hercegovini devedesetih godina. Za ovaj zločin pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđeno je manje od 40 osoba, dok je pred lokalnim sudovima nakon zatvaranja Haškog tribunala doneseno oko 96 presuda. U pojedinim slučajevima počinioci su bili dužni da plate kompenzaciju od 8.200 do 33.000 dolara.

Napori u zemljama bivše Jugoslavije bili su usmjereni na krivična suđenja, kaže Igor Cvetkovski iz IOM-a.

“Nije postojao regionalni program reparacije, niti odgovarajući nacionalni program reparacija. Osim zakona u Hrvatskoj i na Kosovu i nekih napora u Bosni i Hercegovini. No, nije postojao sveobuhvatan pristup reparacijama za žrtve seksualnog nasilja ili bilo koju drugu vrstu žrtava.”

Kako kaže Jasna Zečević, predsjednica udruženje Viva Žene koje radi na podršci preživjelim žrtvama ratnog silovanja, postoje osnovni principi liječenja traume i zlostavljanih osoba.

“Rehabilitacija, pravo na pravdu, pravo na liječenje, reparacija i garancija da se ne ponovi. To su nekih pet osnovnih principa koje je UN utvrdio”, pojašnjava Zečević.

No, sistem nije ujednačen kako navodi Zečević. Neke žene su ostvarile pravdu, neke su imale rehabilitaciju, međutim ne postoji reparacija niti garancija da se isto neće ponoviti.

“To samo može biti zakon o žrtvama torture, da država garantira da vam se to više nikada neće desiti”, dodaje direktorica Viva Žene.

Komplikovan administrativni sistem zemlje znači i tri posebna zakona na osnovu kojih žrtve mogu ostvariti prava zavisnosti da li žive u Federaciji BiH, Republici Srpskoj ili Brčko Distriktu.

U entitetu Federacija BiH, žrtve ratnog silovanja obuhvaćene su Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom. U drugom entitetu, Republici Srpskoj, na snazi je Zakon o zaštiti žrtava ratne torture. U Brčko distriktu, kao zasebnoj administrativnoj jedinici u BiH, postoji Odluka o zaštiti civilnih žrtava rata.

Neujednačen zakonski okvir doveo je i do neujednačenog pristupa pravima kažu iz Triala, ali i nejednakih mjesečnih iznosa. Zavisno od mjesta u kojem žive, žrtve ratnog silovanja dobiju od 137 KM do 680 KM mjesečne naknade.

No, potreba je mnogo više. Svi oni koji imaju status civilnih žrtava rata imaju i zdravstveno osiguranje. No, kako navodi Zečević, to nije u skladu sa njihovim potrebama. Danas su to žene u svojim 50-im, 60-im ili 70-im godinama.

“Imaju potrebu za banjskim liječenjem. Imaju potrebu za takvom vrstom medicinske njege, a to ne mogu da dobiju. Nisu one baš bez zdravstvenog, većina njih ima zdravstveno po raznim zakonima, socijalnoj zaštiti, ali nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Nemaju adekvatnu brigu države uopšte”, navodi Zečević iz Viva Žene.

Razlog zbog kojeg u zemlji nije uspostavljen adekvatan sistem reparacije za Cvetkovskog nije u novcu već u bosanskohercegovačkoj politici koja sprječava da stvari krenu naprijed. Ali i u tome što su reparacije stavljene po strani.

“Kada posmatrate Federaciju BiH ili Republiku Srpsku, oni imaju svojih problema i svojih prioriteta”, kaže Cvetkovski. “I potrebe osoba koje su preživjele seksualno nasilje nisu visoko na listi prioriteta. Radio sam tamo sa brojnim organizacijama. Oni su vrlo glasni i vrlo su glasni sa svojim zahtjevima. Ali, jednostavno, nedostaje politička volja.”

No, još uvijek nije kasno smatra. Jer, dodaje, “trauma ostaje.”

“Mogu postojati programi koji bi bili specijalno napravljeni na osnovu onoga šta je žrtvama u Bosni sada potrebno. Ne šta im je bilo potrebno prije 15 ili 20 godina”, pojašnjava Cvetkovski.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

U međuvremenu gospođa A i dalje čeka na implementaciju odluke kojom bi dobila 15.000 eura. Skoro 30 godina nakon što je silovana.

Iako veoma značajna, odluka Komiteta Ujedinjenih nacija protiv torture nije pravno obavezujuća. No, sa sobom nosi niz preporuka koje bi zemlja trebala usvojiti kako bi riješila problem reparacije za žrtve silovanja. Također, radi se o prvoj ovakvoj odluci na svijetu.

“Ovaj proces pokazuje da je pravda ostvariva i onda kada domaća sudska tijela nisu uspjela istu omogućiti žrtvama. U tom kontekstu, začetak prakse na međunarodnom nivou, iako pred hibridnim međunarodnim tijelom, može služiti kao pozitivan primjer i za druge pravne sisteme”, kaže Mahmić o odluci UN-ovog tijela koji je donio odluku o isplati odštete za gospođu A.

‘Gledajte u Kolumbiju, ne gledajte u bivšu Jugoslaviju'

Reparacija ne znači samo novčanu kompenzaciju, kaže Igor Cvetkovski iz IOM-a. Niti postoji savršen model za kompenzaciju žrtava. Ali, najbolji su oni koji u fokus stavljaju na to šta žrtvama treba. Među onima koji su imali donekle uspješne sisteme reparacije Cvetkovski navodi Kosovo, Siera Leone, Irak, ali posebno Kolumbiju. Jer zemlja, kako pojašnjava, ima inkluzivan pristup i proces tranzicijske pravde u Kolumbiji je proizašao od žrtava i od potrebe za reparacijama.

“Gledajte Kolumbiju, nemojte gledati bivšu Jugoslaviju. Pitanje krivične odgovornosti stavilo je, u ranoj fazi, pitanje reparacija u bivšoj Jugoslaviji u potpunosti u drugi plan, dok je u Kolumbiji bilo polazna tačka za izgradnju cjelokupnog ekosistema tranzicione pravde”, pojašnjava Cvetkovski. Dodaje da je ljudima i dalje potrebno da vide počinoce na suđenju ili da otkriju istinu o onome šta se događa.

“Ali u mnogim slučajevima, prioritet za žrtve ili preživjele seksualnog nasilja su zapravo reparacije. Kolumbija je u ranoj fazi shvatila da je to očigledno problem i da ga treba riješiti.”

Kolumbijski sistem se fokusira na preživjele i prilagođava individualni pristup na osnovu vrste zločina, objašnjava Cvetkovski.

“Najbolja forma za stvaranje reparacija: jednokratne isplate, više isplata, plus psihološka i socijalna podrška, možda i stručna obuka, plus podrška za djecu rođenu iz silovanja”, zaključuje Cvetkovski.

Oružani sukob između vlade i različitih paravojnih grupa u Kolumbiji trajao je nekoliko decenija do 2018. godine. Prema podacima Državne komisije za istinu, više od 450.660 ljudi je ubijeno. Prema podacima Human Rights Watcha, više od 8,1 milion ljudi je prisilno raseljeno.

‘Odgođena pravda je uskraćena pravda'

Decenije su prošle i od završetka rata na Kosovu. Još uvijek se ne zna broj žrtava seksualnog nasilja iz rata 1999. godine. Prema izvještaju američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, ova brojka dostiže i do 20.000 slučajeva.

Sistem reparacije u zemlji postoji od 2018. godine i to na nivou mjesečnih isplata za sve osobe kojima se priznaje status žrtve seksualnog nasilja u ratu. Do sada pravo na mjesečnu naknadu od 230 eura ima 1.650 osoba. No, ne i pravo na starosnu penziju.

“Iako osobe preživjele seksualno nasilje imaju pravo da dobiju ovaj iznos kao formu satisfakcije i priznanja njihove patnje tokom rata, starosna penzija nije bila dozvoljena”, kaže Feride Rušiti (Rushiti), izvršna direktorica Kosovskog centra za rehabilitaciju žrtava torture (KRCT), organizacije koja podržava žrtve seksualnog nasilja.

Međutim, nedavno je Osnovni sud na Kosovu donio odluku u korist tri preživjele osobe koje sada imaju pravo na duplu penziju.

“Ova odluka nam je stvorila temelj; radi se o uspjehu u predstavljanju preživjelih koji su tražili priznavanje duplih penzija”, navodi Rušiti.

Fitorja, čiji je identitet poznat Kosovskom servisu Radija Slobodna Evropa, 2019. godine je dobila status žrtve seksualnog nasilja tokom rata i s tim penziju od 230 eura. U to vrijeme već je primala starosnu penziju. Ali, samo mjesec dana, nakon čega je vlada tražila da izabere koju od dvije penziju će zadržati. Odabrala je onu za preživjele, jer je bila viša. No, uz pomoć KRCT-a, 2021. godine počinje njena borba za duplu penziju.

“Stres i čekanje vas uništavaju. [Prekid jedne penzije] nije se trebao dogoditi”, kaže 71-godišnja Fitorja.

Ona je sada jedna od tri osobe koje su dobile pravo na duplu penziju. Pored ovih, još sedam slučajeva nalazi se na čekanju.

Iako sistem reparacija donekle funkcioniše, pravda je spora. Kako kaže Rušiti, “odgođena pravda je uskraćena pravda.”

Do sada je preko 1.000 osoba registrovano kao žrtve seksualnog nasilja, a samo jedna osoba osuđena je za ovaj zločin. Krivični procesi se odužuju zbog brojnih faktora, kaže Rušiti.

“Ali važno je, prije svega, pružiti adekvatnu podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje, uspostaviti interne reparacije na državnom nivou, kako bi se osnažili i priznali preživjeli. Oni nekada ne vjeruju institucijama i često se suočavaju sa izazovima i stigmom unutar svojih porodica. Stoga, priznanje državne institucije postaje pripremni proces za ulazak u krivični postupak.”

Rok za podnošenje zahtjeva za dobivanje ovog statusa kojeg dodjeljuje državna komisija produžen je do 2025. godine. Od 2023. godine, 14. april se na Kosovu obilježava kao Dan žrtava seksualnog nasilja iz posljednjeg rata. Zvaničnici kažu da ovaj dan služi za “priznavanje bola” svih koji su preživjeli seksualno nasilje tokom rata i za doprinos kolektivnom sjećanju.

Gotovo nemoguće prijavljivanje slučajeva

Čak i gotovo 30 godina kasnije, hiljade osoba koje su izgubili domove i članove porodica tokom oba rata u Čečeniji 1990-ih i 2000-ih nisu u mogućnosti da dobiju nadoknadu od vlasti. Mnogi još uvijek tuže Rusiju. Preživjele žrtve seksualnog nasilja ostale su bez ikakve podrške.

Najpoznatiji slučaj navodnog seksualnog nasilja je suđenje bivšem pukovniku ruske vojske koji je navodno oteo, silovao i ubio osamnaestogodišnju djevojku. Optužbe za silovanje su isključene iz optužnice na osnovu koje je na kraju dobio deset godina zatvora. Pukovniku je također naređeno da plati porodici oko 11.000 dolara, no do toga nikada nije došlo. Porodica je tražila odštetu od države, ali ni nju nisu dobili.

Iako gotovo nijedan slučaj nije javno zabilježen, organizacije za zaštitu ljudskih prava kažu da su federalne snage sistematski koristile seksualno nasilje protiv civilnog stanovništva Čečenije. Human Rights Watch je potvrdio najmanje šest slučajeva seksualnog nasilja tokom samo jedne racije federalnih trupa u čečenskom selu Novye Aldy, u blizini Groznog, u februaru 2000. godine.

Tačan broj preživjelih žrtava seksualnog nasilja tokom oba rata nije poznat.

“Sociokulturna struktura čečenskog društva čini prijavljivanje takvih slučajeva gotovo nemogućim”, kaže se u izvještaju Human Rights Watcha. “Žene, u pravilu, ne govore o seksualnim napadima zbog straha od sramoćenja ili odmazde. Pojedine su pokušale prijaviti to lokalnim vlastima, ali nisu dobile podršku.”

Tokom Drugog čečenskog rata, predstavnici Memorijalnog centra također su prijavili slučaj masovnog seksualnog nasilja u gradu Sernovodsk tokom takozvane “operacije čišćenja”. Kako navode u Memorialu, samo u ovom slučaju moglo bi se raditi o skoro 60 preživjelih žrtava seksualnog nasilja.

Ne postoji zakon koji reguliše isplate žrtvama rata u Čečeniji. Ruske vlasti su isplaćivale male jednokratne nadoknade pod posebnim vladinim dekretima civilima koji su izgubili domove, bili prisiljeni na raseljavanje, ranjeni ili čiji su rođaci poginuli. No, kako su mnogi ranije rekli čak i ove isplate su bilo je teško dobiti jer su često morali ići na sud da bi dobili nadoknadu.

Tišina i stigma žena u Afganistanu

Sierra Leone, Kolumbija, Kosovo, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Ukrajina, Filipini, Irak. U svim ovim zemljama postoji neki sistem zaštite za žrtve ratnih zločina. Međutim, u Afganistanu, gdje su decenije rata nanijela najveću štetu ženama, malo se zna o osobama koje su preživjele seksualno nasilje.

Do danas nije pružena nikakva pomoć niti podrška onima koji su preživjeli seksualno nasilje. Posljednja predsjednica Nezavisne komisije za ljudska prava Afganistana koju su talibani rasformirali nakon dolaska na vlast, Shaharzad Akbar, kaže da od dolaska talibana 2021. godine ne postoji institucija koja bi se bavila pravima žrtava rata.

Ona je trenutno u egzilu i vodi organizaciju za ljudska prava “Rawadari”. Dodaje da čak i prije dolaska talibana na vlast nije postojao efikasan sistem za rješavanje slučajeva žena koje su bile žrtve ili preživjele seksualno nasilje i silovanje tokom rata. Pojedini zvaničnici međunarodno priznate vlade krivili su same preživjele jer nisu tražile pravdu, te stoga vlada nije imala plan za rješavanje ovog problema.

“Nije postojao službeni mehanizam za rješavanje njihovih problema. Jedino što je Nezavisna komisija za ljudska prava Afganistana mogla učiniti bilo je dokumentiranje svih slučajeva ratnih zločina, što je uključivalo seksualno nasilje i silovanje tokom rata”, objašnjava Akbar. “Nije bilo političke volje ili sklonosti da se bave pravima žrtava rata.”

Afganistanske žene su najviše stradale tokom prošlih ratova, kaže Shinkai Karokhail, bivša članica afganistanskog parlamenta i bivša ambasadorica Afganistana u Kanadi.

“Nažalost, nije postojao mehanizam za identifikaciju žena koje su bile seksualno napadnute tokom rata, da se saslušaju njihovi zahtjevi i da im se pruži hrabrost da istupe i govore o seksualnom napadu koji su doživjele. U Afganistanu, žrtve seksualnog napada često skrivaju svoj identitet, dok se počinitelji često hvale svojim djelima.”

Preživjele žrtve seksualnih napada u Afganistanu nikada nisu govorile niti tražile svoja prava, kaže Karokhail: “Kao rezultat toga, ne postoji mehanizam za rješavanje potreba žrtava seksualnog napada. Drugi problem je što je tema seksualnog napada vrlo osjetljiva za Afganistance i oni ne žele da se takve stvari iznose u javnost. Stoga, niko nije radio na ovom pitanju niti se raspitivao o žrtvama.”

Stigma je jedan od razloga koji spriječava žene da istupe. Kao što bivša ambasadorica u Kanadi objašnjava, čak i ako žene žele istupiti i govoriti o tome, njihove porodice to ne bi dopustile, “jer se to smatra pitanjem časti i porodice to pokušavaju prikriti”.

Tokom proteklih 20 godina rata, oko 48.000 civila je ubijeno zajedno sa 66.000 vojnika u Afganistanu. Koliko je žena pretrpjelo seksualno nasilje je nepoznato. Shinkai Karokhail kaže da je prethodna vlada imala dovoljno vremena da se raspita o preživjelima i da se bavi napadima, ali nisu to učinili.

“Moguće je da je nešto rađeno na ovom pitanju tokom procesa tranzicijske pravde u programu ‘Glas naroda', ali izvještaj koji je trebao biti objavljen nikada nije izašao.”

Dodaje da je općepoznato da su žene bile otimane, seksualno napadane, pa čak i prodavane na tržištima u Pakistanu. Jedan od razloga zašto je pitanje seksualnog nasilja ignorisano je taj što su oni koji su činili te napade i sami bili na vlasti, kaže bivša afganistanska zvaničnica. I žene nisu imale hrabrosti da dignu svoj glas.

“Ako neka žena istupi i kaže da je bila seksualno napadnuta, sigurna sam da će i preživjele iz prethodnih ratova također istupiti i podijeliti svoje priče”, kaže Karokhail.

Kao što je bio slučaj u mnogim drugim ratovima širom svijeta, iako su ponekad bile potrebne godine da se postigne pravda. Neki od preživjelih iz Drugog svjetskog rata dobili su odštetu tek 60 godina nakon rata. Kako objašnjava Cvetkovski iz IOM-a, postoji i pitanje vremenske dimenzije u pogledu potreba preživjelih.

“Što više vremena prolazi, žrtve su više usmjerene na reparaciju. Što su bliže počinjenom zločinu, više su usmjerene ili na osvetu ili na krivičnu pravdu.”

Ali, sve dok su preživjele žrtve seksualnog nasilja žive, nije prekasno da ispričaju svoje priče ili da se uspostavi sistem reparacije, bez obzira gdje se nalaze.

Saradnja na tekstu: Farida Sial i Gentiana Kadrija