‘Bili ste mi jedina nada da se spasim’

Dva čovjeka miljama daleko, nakon 29 godina gledaju jedan drugog na videopozivu. Veteran nizozemske vojske razgovor počinje šeretski: “Šta ti se desilo, nekad si imao kosu?”

Za kosu pita Amira Mujanovića, kojeg su posljednjih 15 dana online vjerovatno tražile stotine ljudi, među njima i Radio Slobodna Evropa (RSE), a kojeg Nizozemac pamti kao 12-godišnjeg dječaka u Srebrenici.

Potragu je preko Memorijalnog centra Srebrenica pokrenuo upravo veteran Ad van Alphen, bivši major i jedan od onih koji su bili u nizozemskom bataljonu Ujedinjenih naroda u zaštićenoj enklavi, gdje su snage vojske Republika Srpske u julu 1995. počinile genocid nad više od 8.000 Bošnjaka.

Van Alphen je 29 godina čuvao poklone koje je dobio od Amira u Srebrenici, igračku gitaru, fotografiju i papirić s imenom “Samir Mujanović”.

Ovo posljednje otežalo je potragu RSE i svih drugih, jer je umjesto Amir neko te 1995. u Srebrenici greškom napisao Samir. Veteran je kroz godine zaboravio ime i mislio da traži Samira.

Kaže da je čuvao poklone, jer se sprijateljio s dječakom te 1995. i godinama je razmišljao o njemu i tome šta mu se moglo desiti.

U UN-ovoj “zaštićenoj” Srebrenici Van Alphen je tada 12-godišnjeg dječaka zvao svojim zaštitnikom, jer je Amir dječije i dobrodušno skoro redovno čuvao njegov automobil ispred kancelarije UN-a.

Zauzvrat bi dobio slatkiše ili voće od majora. Kaže da je sretan išao u izbjeglički stan i nosio to bratu i sestrama da podijeli s njima.

“Dao sam mu tu igračku, jer mi je bila bitna, nismo imali mnogo, ali bio sam zahvalan što mi je davao hranu”, prisjetio se Amir.

Kako je RSE našao Amira?

Deseci poruka osobama koje bi se mogle dovesti u vezu s dječakom iz Srebrenice, raspitivanje po mjestima u okolini, pretraga niza Facebook grupa s bh. dijasporom, s nadom da je dječak izbjegao van Srebrenice i BiH pred kraj rata.

Tako je izgledala potraga. Iz Memorijalnog centra kažu da su, također, dobili nekoliko tragova i poruka koje su mogle dovesti do nečega.

Onda je RSE stupio u kontakt s osobom koja je rekla da je u rodu s dječakom s fotografije i da se ne zove Samir nego Amir. Rečeno je da Amir živi u Spokaneu, u američkoj državi Washington. Porijeklom je iz Bratunca, u blizini Srebrenice.

Ubrzo na mail dolazi poruka od Amirove supruge: “Ja mislim da si ti napisala ovaj artikal. Je li imaš možda kontakt za Ad van Alphen?”.

Dva dana i nekoliko poziva kasnije, s vremenskom razlikom od devet sati, Amir i Ad razgovaraju na videopozivu.

‘Bili ste moja jedina nada'

“Čekao sam svaki dan da izađete iz one zgrade (kancelarija UN-a u Srebrenici)”, među prvim je stvarima koje je Amir rekao Adu.

“Da, sretali smo se skoro svaki dan”, odgovorio je Van Alphen.

“Smijem li biti iskren, uvijek sam se nadao da ćete mi dati nešto. To je bio moj posao s ‘punim radnim vremenom'”, govori Amir.

Razgovor nastavljaju o Amirovom životu u Americi, držeći se “strogo vojnički” činjenica.

Potom prelaze na priču o tome kako je Amirova obitelj uspjela izaći iz Srebrenice.

– “Zašto ste sačuvali moje poklone sve ove godine?”, pitao je Amir.

– “Nadao sam se da ću možda moći uraditi nešto za tebe kasnije, ali nikad mi više nije dozvoljeno da se vratim u Srebrenicu te godine, a nisam mogao ništa iz Nizozemske.”

Dva muškarca koje vezuje neobično prijateljstvo razgovarali su mirno, naizgled bez velikog uzbuđenja, ali emotivno.

“Ne znam ni kako opisati život u Srebrenici. Nešto me pokretalo, želja da živim, da pomognem porodici. Bili ste moja jedna jedina nada. Sjedio sam tamo i čekao vas. Mislio sam – ako izgubim ovaj auto, izgubio sam njega”, kaže Amir.

Veteran je više puta ponovio da je sretan što je Amir dobro, pričao je o stranici svog dnevnika u kojoj je pisao o njemu u Srebrenici. Znatiželjno je želio čuti o Amirovoj obitelji, djeci i suprugi.

“Nadao sam se stalno da je Crveni križ pomogao da ti i tvoja obitelj izađete iz Srebrenice”, kaže Van Alphen.

‘Godinama sam joj pričao o tome, a onda je moja supruga pročitala tekst'

Uspomene na teško djetinjstvo u Srebrenici bile su često dio razgovora Amira i njegove supruge Rabije. I koliko god je želio približiti joj ono što je preživio, govoreći i o majoru, čiji je automobil čuvao, nije uspijevao, jer su djelići slike nedostajali.

“Onda je došla i rekla – Amire, ovdje sve piše”, misleći na razgovor koji je RSE objavio s nizozemskim veteranom. “Ovo je tvoja priča.”

“Trebat će mi vremena da sve ovo procesuiram (online susret s Van Alphenom). Da razumijem što se desilo. Vratio sam se tamo, u Srebrenicu, u mislima”, rekao je Amir tokom razgovora.

Nizozemski veteran je još jednom Amiru ponovio da snage bosanskih Srba nisu dale da se 1995. vrati u Srebrenicu.

“Niko me nije slušao tamo”, pomalo razočarano govori veteran o ulozi nizozemskog bataljona u Srebrenici u ljeto kad je počinjen genocid, na što Amir kaže da misli da je on “nevjerovatna osoba”, jer je toliko godina čuvao uspomenu na jednog dječaka kojeg je sreo, čuvajući i sitnice koje mu je darovao.

“Jako sam sretan što imaš dobar život u Americi, obitelj, djecu, posao. Poklone sam ostavio u Memorijalnom centru (Srebrenica), možda će ih neko vidjeti tamo i saznati o našoj priči”, kaže veteran Amiru.

Nesvakidašnji intervju završava s obećanjem dva prijatelja da će ostati u kontaktu, uz nagovještaj da će se možda nekad i uživo sresti.

“Imam sastanak s mojim bivšim kolegama u septembru i tad ću govoriti o ovome. Reći ću im – našao sam Amira. Oni svi znaju za ovu moju priču”, rekao je Van Alphen.

“Dobre, dobre”, završava veteran razgovor izgovarajući riječ “dobro” na bosanskom. Kaže, samo se te sjeća.

Nizozemski veterani posljednjih godina posjećuju Memorijalni centar Srebrenica, među njima je početkom juna 2024. bio i Ad van Alphen.

Vrhovni sud je 2019. presudio da je Nizozemska djelomično odgovorna za smrt oko 350 muslimanskih muškaraca koje su ubile snage bosanskih Srba tokom genocida.

Presuđeno je da su nizozemske mirovne snage 13. srpnja 1995. evakuirale muškarce iz svoje vojne baze u Potočarima, unatoč tome što su znali da su “bili u ozbiljnoj opasnosti od zlostavljanja i ubistva”.

Ujedinjeni narodi su, također, kritizirani, jer nisu odobrili NATO-ove zračne napade slabo naoružanim nizozemskim trupama u julu 1995. godine.

Kako je Amir preživio genocid?

Teret koji nijedan 12-godišnjak ne bi trebao nositi, za Amira je bilo svakodnevno brinuti za svoj i život svoje obitelji i nastojati osigurati makar nešto za jesti.

Kaže, u Srebrenici nije bilo dovoljno hrane, a slatkiša nikako.

“Meni je cilj bio da dobijem nešto od njega, iskreno, i tako se razvilo prijateljstvo”, ispričao je RSE Amir, koji je s obitelji izbjegao u Srebrenicu iz rodnog Bratunca kad su srpske snage zauzele grad 1992. godine.

S roditeljima, bratom i sestrama, od kojih je jedna rođena u izbjeglištvu u Srebrenici, preživio je genocid, ali traume nosi sa sobom cijeli život.

“Čuli smo da Srebrenica pada i krenuli smo prema Potočarima. S ocem smo se razišli, kad su muškarci krenuli kroz šumu, a žene i djeca su mogli u UN-ovu bazu”, ispričao je Amir dolazak u bazu koju su zauzele srpske snage.

Tu je svjedočio, priča, i o ubistvima, silovanjima.

“Ljudi nađu konopac i vješaju se, samo da njima (snagama vojske RS-a) ne idu u ruke”, ispričao je Amir. Sjeća se, kaže, i dolaska Ratka Mladića, u Haagu osuđenog na doživotnu kaznu, bivšeg komandanta vojske Republike Srpske, kad je u Potočarima djeci dijelio slatkiše prije nego će njegovi vojnici po njegovu naređenju počiniti genocid.

Ispričao je i kako je jedan srpski vojnik spasio njegovog brata, kojeg su drugi vojnici bili odvojili od majke.

“Izgubio sam dosta rodbine u genocidu, kao i svako. Ali moja porodica uža, svi smo preživjeli. Došli smo nekako u Tuzlu i nakon nekog vremena smo se sreli s ocem, koji je prošao kroz šumu”, priča Amir.

Rodbina u Europi je pomogla da najprije odu u Nizozemsku, rodnu zemlju njegovog prijatelja, a potom u Sjedinjene Američke Države.

“Rekli su nam da nizozemska vlada traži ljude iz Srebrenice da dođemo i da nam pomognu. Zato smo otišli tamo, ali izbjeglištvo tamo nije bio lijep život”, sjeća se Amir.

U američkom Spokaneu je osnovao obitelj, kaže, i otkako su došli, nisu mijenjali mjesto boravka.

Još jednom se vraća na Srebrenicu i kaže da planira dovesti obitelj u Bosnu, da vide odakle su roditelji potekli, gdje su proveli djetinjstvo.

Tužno ratno djetinjstvo koje je iznjedrilo neobičnu priču, uspomenu i trajni podsjetnik u Memorijalnom centru na prijateljstvo djeteta i čovjeka koji je želio, ali nije mogao učiniti više nego sačuvati jednu drvenu igračku, fotografiju i papirić, i nadati se najboljem.