BANJALUKA – Iako su dani kada su sticali znanje u banjalučkoj Učiteljskoj školi sredinom prošlog vijeka bili teški i poslijeratni, đaci generacije 1950/54. iz školskih dana ipak nose samo najljepše uspomene. Učiteljski poziv i nakon 70 godina od mature bi ponovo izabrali i krenuli ka učionicama, po selima i gradovima, kako bi svoje znanje prenosili na mlađe generacije.
U hladu lipe, 70 godina nakon mature, ponovo su se okupili kako bi evocirali uspomene. Poodmakle godine, kao ni vrućine, nisu bile prepreka da se okupe kao nekada i vrate se u mladalačke dane. Iako ih je nekada bilo 120, sjećanje na školske dane još uvijek nose u srcu i uspomenama Rajko Kuzmanović, Mira Raca Simidžija, Zdravko Malbašić, Jovan Obradović, Vukica Kesić, Ljubica Vrančić i Svetozar Pucar, koji su se i okupili na proslavi velikog jubileja.
Učiteljsku školu u Banjaluci davne 1954. godine završio je Rajko Kuzmanović, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske i nekadašnji predsjednik Republike Srpske, a koji u razgovoru za “Nezavisne novine” ističe da su nekada učitelji morali obavljati razne poslove, ali i da su mnogi iz njihove generacije nastavili sa školovanjem.
“Časno je biti učitelj. Sjećam se kao dan-danas kad sam počeo raditi u selu Čitluk, bio je pazarni dan u Dubici i pronašli smo konjska kola koja su vozila aktiviste, pa i učitelje, i sjećam se da je poslije nekoliko sati, bilo je deset sati naveče, dvadesetak mještana dočekalo učitelja i govorilo: ‘Učo, učo, dobro došao'”, prisjeća se Kuzmanović.
Kako ističe, učitelji su državotvoran svijet.
“Niko nije pitao za radno vrijeme, niko nije pitao za platu, niko nije pitao gdje će prespavati, šta će sutra jesti… Nosila nas je ljubav ka našem narodu”, kaže Kuzmanović.
Poredeći vrijeme tada i sada, Mirjana Raca Simidžija, učenica ove generacije, kaže da je sport tada bio svima važan, pa se i sama bavila godinama rukometom, a bila je i dio padobranske sekcije.
“Mi nismo izlazili po igrankama. Nismo imali šta da obučemo. Ja se sjećam, imala sam jednu haljinu i tri kecelje i u subotu nestane moja haljina, ko je stigao da je uzme u internatu i obuče je, ali uredno mi sve vrati. Bavili smo se puno sportom, ne znam da li ima neko ko nije bio u nekom sportu. Sjećam se da je puno bilo kurseva. Sport je bio broj jedan”, prisjeća se Raca Simidžija za “Nezavisne novine”.
Takođe, kako navodi, tokom školskih dana živjela je u internatu, a iz šetnje se zajedno sa drugaricama morala vratiti do 20 časova, inače, uslijedile bi kazne.
“U prosvjeti sam radila prvo kao učitelj, a poslije sam završila matematiku i informatiku i divno mi je bilo”, kaže ona.
Prepričava i simpatičnu anegdotu kada im je jedan kolega rekao kako će izgledati njegova žena, a oni su to ispisali na list i okačili na oglasnu tablu.
Iako su vremena u kojima su se obrazovali bila teška, sve bi ponovo. Izabrali bi isti poziv i ponovo krenuli istim putem. Zdravko Malbašić, učenik Učiteljske škole iz generacije 1950/54, kaže da je tada na svakom koraku vladalo siromaštvo.
“Pogotovo, mi djeca, ratna siročad, bili smo stalno gladni, stanovali smo u đačkom domu i znali smo krasti kupus i mrkvu iz vagona u blizini željezničke stanice”, navodi on.
Kako ističe, tada se mnogo učilo, a pošto nisu imali udžbenika, bilježili su predavanja profesora.
“Naša generacija nosila je jedan težak teret na leđima zbog nestašice prosvjetnih radnika, mi smo radili i prije podne i poslije podne, u dvije smjene i subotom, a nedjeljom su nas slali na sela da držimo predavanja”, objašnjava Malbašić za “Nezavisne novine”.
Škola im je bila na prvom mjestu, a znali su samo za knjigu i učenje.
“Bili smo mladi i puni entuzijazma i želje za boljim životom i ljubavlju. Ljubav je za nas bila tabu tema. U to vrijeme nismo se smjeli čak ni zabavljati”, priča on i u prilog tome navodi primjer kada je jedna učenica bila izbačena iz škole jer je bila viđena da se ljubi sa simpatijom.
Niko od njih ne krije ponos na svoje kolege.
“Mi smo svi bili kosmopoliti. Nismo pitali ko je, šta je, nije bilo mržnje, ali nažalost veliki minus ovog društva je što se stvorila mržnja među ljudima. Mi to ne shvatamo”, kaže on.
Velikih 70 godina od mature značajan je dan i za Svetozara Pucara, koji ističe da je preživljavao sve što je preživljavala njegova generacija, a do sada je objavio, kako kaže, 17 knjiga.
“Divna je to generacija koja je nosila velike probleme, ali moram kazati da je neopisivo koliko je ta generacija koja se rasula po cijeloj Jugoslaviji učinila djela. Nisu ljudi stali, završavali su fakultete, postajali su profesionalni političari, književnici, generali… Možemo biti srećni što smo pripadali toj generaciji”, priča Pucar za “Nezavisne novine”.
Nekada učitelji nisu samo obrazovali nove naraštaje, već su se bavili raznim poslovima, a Jovan Obradović, učenik ove generacije, kaže da su oni tada bili mnogo sposobniji od današnjih generacija.
Prema njegovim riječima, veliki broj stanovnika je bio nepismen, pa je pred njima bio veliki zadatak.
“Uvodili smo kulturu i širili kulturu kako u mjestima gdje smo radili, tako i na širem području”, rekao je Obradović za “Nezavisne novine” i dodao da je upravo on jedan od inicijatora izgradnje jaslica i vrtića u Gradišci.
Uspomene na školske dane im ne blijede, a na druženju povodom 70 godina od mature obećali su da će se susresti u istom sastavu i u godinama koje dolaze.
Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.