Lepa Lukić je skidala zlatne prstenove

Bosanskohercegovačka dijaspora jedna je od najbrojnijih u svijetu, mjereno prema ukupnom broju stanovnika u domovini.

Svaka treća osoba rođena u BiH živi izvan domovine. Mnogi od njih su okviru svog zanimanja postigli vrhunske rezultate, jedan od njih je i direktor kasina u Kairu Addy Alimajstorović koji je svoju poslovnu sreću našao u “kocki”. 

Svoju životnu priču povjerio je medijskoj agenciji BHDINFODESK iz Birminghama:

“Moja priča počinje 1989. godine s otvaranjem kasina u hotelu Evropa u Sarajevu. Tada sam studirao na Građevinskom fakultetu, a paralelno u večernjim satima učio sahadžijski zanat kod mog rahmetli amidže sahadžije Fuada Arapovića. Preko dana sam se bavio putevima, tunelima, mostovima, a uvečer, od sedam do ponoći, popravljao satove. Moj otac, koji je uvijek vrednovao zanate, jednog je ljeta došao s posla i donio mi članak iz Oslobođenja.

Rekao je: “Otvaraju kasino u hotelu Evropa. Možda bi mogao tamo raditi preko ljeta.” To ljeto je promijenilo sve, od tada sam radio u raznim gradovima, što je utjecalo na moju karijeru. Završio sam sahadžijski zanat, ali nisam uspio diplomirati na Građevinskom fakultetu, djelimično zbog preokupacije s kasinom, a potom zbog rata koji je počeo. Naravno, kao i mnogi mladi, imao sam razne druge želje i planove za svoju budućnost. Moja kasino karijera počela je u Hotelu Evropa, a zatim u Casino Hamamu. Pred sami rat, bez ikakve najave, švedska firma je zatvorila oba kasina i ja sam tada sa nekoliko kolega prešao u Hotel Bristol Kasino”, priča on.

 No, to nije trajalo dugo, jer je rat ubrzo počeo. Tokom rata i poslije, nastavio je svoju karijeru van granica Bosne.

Prvo je radio u Češkoj, zatim u Turskoj, Rumuniji, kasnije i u Kanadi, a sada u Egiptu.

U svakoj od ovih zemalja radio je na više lokacija, ponekad radi potrebe za treningom osoblja, ponekad otvarajući nova kasina, a ponekad i unapređujući poslovanje postojećih.

Potom je otkrio tajnu, kako se postaje direktor kasina:

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

“Profesije poput doktora ili advokata nose stalni status – jednom doktor, uvijek doktor; jednom advokat, uvijek advokat. Međutim, u svijetu kasina stvari stoje drugačije. Tokom karijere sam obavljao različite funkcije: od generalnog menadžera i kasino menadžera do kasino dilera, ili kako se ljepše kaže – krupjea. Sve ove pozicije sam zauzimao više puta, jedino nisam bio vlasnik kasina – to je naravno šala. Ljudi koji rade u kasinu često su poput cigana čergaša, stalno na putu, bez stalne adrese i zanimanja. Za rukovodeće pozicije ključne su sposobnosti razumijevanja finansija, marketinga i ljudskih resursa, kao i dinamike igre, sigurnosnih sistema i nadzora kamerama. Najvažnija je, naravno, efikasna komunikacija s ljudima. Sve to znanje se stječe vremenom, kroz učenje od iskusnijih menadžera, lično iskustvo i brojne kurseve. Do sada sam završio oko tridesetak različitih kurseva”.

U kasinu se gubi ili dobija, koji su najveći gubici kojima ste svjedočili?

“Momak od otprilike 30 godina, u dobro skrojenom odijelu s prefinjenim ponašanjem, sjeo je da igra Blackjack u jednom od najvećih kasina u Kanadi, smještenom sjeverno od Toronta. Za otprilike tri sata, bio je “kraći” za milion dolara. Ustao je i bez ikakvih emocija samo kratko rekao: ‘Hvala’. Vidio sam mnoge ljude i žene koji su na kocki izgubili mnogo više, ali nikada toliko za tako kratko vrijeme”.

O našim ljudima u kasinu ima šta reći.

“Sjećam se Lepe Lukić kad je skidala zlatne prstenove i stavljala na rulet. Toma Zdravković igra rulet i kaže igram sedmicu danas. Ciganka mi je rekla da ću dobiti na sedmici. Naša raja. Sarajevska raja. Braća Zulići, Mali, Ćampo, Ibro, Sejo Sušić, slavni šibicar Hajro, Kemica Monteno, Davorin Popović. Pa pred rat Ismet Ćelo, Dragiša i mnogi drugi. To je isječak uspomena iz Sarajeva. Poslije, po bijelom svijetu, rijetko sam sretao našu raju. To su bila teška vremena. Raja se snalazila i borila za opstanak. Nikome nije bilo do kocke. Upoznao sam neke ljude iz ‘stare’ emigracije. Oni nas nisu baš puno voljeli, zvali su nas komunistima kojima je sve davano, dok su oni morali raditi po tri posla da prehrane porodice. Počeo sam nositi bedž s imenom Addy kako bih izbjegao neželjene razgovore o politici. Više puta sam razgovarao s našima isključivo na engleskom tako da nisu znali ko sam ni odakle sam. Često su mi ispričali razne priče o Bosni, Bosancima, Hrvatima, Srbima, ovisno o tome ko je bio i odakle dolazio. Srećom, nije ih bilo puno. Sjećam se jednog našeg bogatijeg biznismena. Pitao sam ga ima li namjeru ikad se vratiti. On odgovori: ‘Bože sačuvaj. Tamo bi me odrali kao levata. Ostao bih bez prebijene banke. Mi smo ovdje svi ovce za njih.’

Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.