Sarajevske ruže u Gazi bi bile cijeli kvartovi zgrada

U ratnom Sarajevu je bilo više mjesta i manje buke za muze da ne budu tihe, za razliku od današnje Gaze, kaže Peter Maass, novinar i pisac iz Sjedinjenih Američkih Država.

Maass je izvještavao 1992. i 1993. iz različitih gradova u Bosni i Hercegovini, nakon čega je 1996. objavio knjigu o ratu i svom iskustvu “Ljubi bližnjeg svog: priča o ratu”.

Prvi put od 1998. je u Sarajevu gdje sudjeluje na književnom festivalu Bookstan.

Kaže, dočekalo ga je “ugodna prepoznatljivost” grada i ljudi koji i danas čitaju njegovu knjigu, koju je najprije pisao za američku publiku.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Maass kaže da vidi sličnosti u onom što se dešava u Gazi danas s ratom u BiH, prvo u ubijanju civila.

“Međutim, kad počne rasprava o razmjerima, tu sličnosti prestaju”, rekao je Maass, slikovito uspoređujući sarajevske ruže, mjesta kojima su crvenom bojom označene lokacije na kojima su granate ubijale civile tokom opsade Sarajeva, sa porušenim kvartovima u Gazi.

RSE: Govorili ste na panelu Bookstan festivala koji ste zove “Među oružjem šute muze” – možete li prvo odgovoriti na ovo pitanje – šute li zaista muze u ratu, među oružjem?

Maass: Ovisi, prvo, kada kažete muza – govorimo li u doslovnom smislu o muzama kroz povijest…

Prestaje li sve u ratu i više ne razmišljamo o povijesti, ne razmišljamo više o kulturi, više ne razmišljamo o, znate, ljudskoj prirodi, mi smo samo životinje?

Mislim da to nije slučaj. U Sarajevu, i na toliko drugih mjesta tokom rata, ljudi još uvijek čitaju knjige, uz svijeće tijekom noći ili tokom dana i vode razgovore. Sjećam se izbjeglica u Bosni i jednog čovjeka iz Livna koji je nosio nešto u torbi.

Pitao sam šta je to, on je rekao – moja muzika. Prije nego što je istjeran iz svoje kuće, ponio je svoj instrument sa sobom.

Cijeli život ne prestaje kad se dogodi rat. Barem je ovdje tako bilo.

S druge strane, u današnjoj situaciji u Gazi – sve staje. Sreo sam jednog čovjeka u Sarajevu, htio je da potpišem knjigu o Bosni.

I on mi je rekao da je bio vojnik s 19 godina, ali da su Bosanci imali sreće. Pitao sam kako to, a on je rekao – bombe koje su se tada koristile bile su mnogo manje od bombi koje se koriste sada.

Bilo je više mjesta za muze da ne bude posve tihe.

RSE: Koliko je onda književnost u stanju učiniti nešto? Koji su najveći izazovi za književnost u ovom vremenu, u sukobima, nemirima?

Maass: Odgovorit ću ovako – razmišljam o pisanju knjige koja bi dijelom bila o mojoj obitelji, jevrejskoj obitelji, koja je prije stotinu godina, prije nego je formirana država Izrael, bila uključena u podršku Jevreja koji su progonjeni iz Europe.

Pomagali su da odu u Palestinu ili bilo gdje drugo. Dakle, moja obitelj je davno bila uključena u stvaranje onoga što je postao Izrael.

Moja obitelj je željela da se Jevreji nasele u Palestinu, ali nisu zagovarali izraelsku državu. Stvari su ispale drukčije.

I sad mislim u sebi, ok, napisat ću knjigu. Trebat će mi možda godinu ili dvije da napišem knjigu, možda malo duže, trebat će još godinu dana da izađe.

Tako bi izašlo za četiri-pet godina. Dotad, nadajmo se, prestat će borbe. Kakva je koristi?

Knjigu o ratu u Bosni sam napisao prilično brzo, 1995., a knjiga je zapravo izašla 1996. Ali rat je bio gotov.

Dakle, nije kao da sam uspio izdati knjigu koja bi mogla pomoći u rješenju ovog rata, koja bi osvijestila ljude o tome što se događa kako bi učinili nešto da se to zaustavi. Zaustavljeno je, srećom, prije nego što je moja knjiga uopće izašla. Kako književnost može pratiti tempo aktivnog rata koji želite zaustaviti? Poezija to može, jer je lakše i brže objaviti.

RSE: Da, književnost je spora, ali duže ostaje?

Maass: Da, prednost joj jeste to i to što se povezuje s ljudima na način koji traje dugo. Vi ćete pogledati desetominutno izvješće o Gazi. Sutra ga više nema.

Knjiga će s nama biti dugo vremena i drugi će učiti iz toga. Književnost ima duži život.

RSE: Bili ste ratni izvjestitelj tokom svoje novinarske karijere. Koliko je to oblikovalo Vaš karakter i identitet? Pitam, jer mnogi kažu da biti ratni izvjestitelj zapravo nikad ne prestaje?

Maass: Više je to od oblikovanja, to je zapravo stvaranje identiteta, posebno u mom slučaju, jer sam bio relativno mlad kad sam izvještavao o ratu u Bosni. To je bio moj prvi rat. Bio sam profesionalni novinar, ali neformiran, nisam imao specijalnost i onda sam “odradio” rat u BiH i to je imalo veliki utjecaj na mene.

Napisao sam knjigu o tome i vidio strašne traumatične stvari koje su ostale sa mnom. Pošto sam bio dobar ratni izvjestitelj, put naprijed za mene je bio da idem pratiti druge ratove.

Išao sam, jer mi je bilo stalo. Stalo mi je do ovih stvari. Želiš da tvoje novinarstvo napravi razliku. Kad vidiš da neko ubija nevine ljude, želiš biti novinar koji će raditi nešto da se to zaustavi.

RSE: Gdje ste išli nakon Bosne?

Maass: Išao sam u Sudan, Somaliju, Afganistan, Irak… Poslije sam prestao ići na ratišta, ali nisam prestao pisati o sukobima. Ako si jednom ratni dopisnik, ti si to uvijek, to je tačno.

Ono što sam ja spoznao jeste da je stvarno korisno biti u stanju odmaknuti se od događaja, od rada na terenu i pokušati primijeniti ono što ste vidjeli i naučili u pričama koje pišete.

U aprilu sam u kolumni u The Washington Postu pisao o vrsti veze koje sam vidio između onoga čemu sam svjedočio u Bosni i onoga što se dešava u Gazi.

U tom trenutku nisam bio ni u Bosni, ni u Gazi, ali sam pisao iz iskustva.

To je vrlo učinkovit oblik ratnog izvještavanja, ali to ne uključuje boravak u ratnoj zoni. I da sam u nekom drugom ratnom području, ne bih to napisao, jer bih pisao o svemu što se događa ispred mene.

RSE: Hoćete da kažete da tako vidite “širu sliku” nego kad ste na terenu? Možete li pojasniti u čemu ste vidjeli sličnosti, zašto ste željeli pisati o tome?

Maass: Da. Da. Civili su mete. To je prvo. Gledao sam ovdje u Sarajevu kako pucaju u muškarca ispod mog prozora u Holiday Innu. Jasno je da je bio civil i da ga je pogodio snajper.

A onda vidite videosnimke – iste stvari kose se događaju u Gazi. Jasno je da su civili mete i ubijani.

Zatim, vidite bombe koje se bacaju na civilna područja. Nema vojnog opravdanja.

A onda sličnosti u retorici. Znate, u Bosni je bilo jasne genocidne retorike srpskih vojnih i političkih vođa koji su izbrisali druge populacije. Slična retorika dolazi od izraelskih političkih vođa.

Gledam sarajevske ruže, mjesta na koje su padale granate i ubijale civile, i razmišljam kako su male. Male su u usporedbi s onim što se koristi danas. Zamislite kakve bi bile “sarajevske ruže” u Gazi. Bili bi to cijeli blokovi zgrada crveni.

E tu prestaju sličnosti – kad počne rasprava o razmjerima.

RSE: Kako vidite i razmišljate li o tome što je kraj ovoga što se dešava? Znamo kako je bilo s BiH.

Maass: Teško je uopće imati nadu. Ne znam, nisam u Izraelu, nisam u Gazi. Diplomaciju pratim koliko mogu. Moja razmišljanja su banalna, ali priznajem da ne znam. I mislim da niko ne zna.

Teško je zamisliti, čak, i rješenje poput Daytonskog mirovnog sporazuma. Čak i tu razinu rezolucije.

RSE: Da, ako se vratimo na BiH i rat u BiH. Uzet ćemo npr. Prijedor, bili ste tamo, izvještavali o logorima, ratnim zločinima. Danas se u tom gradu malo toga govori o tim zločinima, osim jednom godišnje kad se obilježava Dan bijelih traka. Slično je s brojnim drugim mjestima.

Toliko je poricanja, relativiziranja, negiranja presuđenih i dokazanih ratnih zločina. Možda i više nego ikada nakon rata. Šta mislite zašto je to tako. Što se događa s BiH i uopće Zapadnim Balkanom, kako to Vama djeluje s udaljenosti?

Maass: Da, za mene je to neočekivani val poricanja u posljednjih pet ili deset godina. Nekako se u 90-ima i 2000-ima činilo da se zna i da nema sumnje u ono što se dogodilo.

S druge strane, ima stvari koje meni, koji nisam bio ovdje od 1998., djeluju nestvarno. Naprimjer, otvaranje i obnova srušene džamije u Banjoj Luci. U mojoj knjizi sam pisao o toj vrsti uništavanja svega – rušenja nečega što nije tako lako obnoviti. Znate, džamiju staru 500 godina nije lako nadoknaditi. Ona je jedinstvena. Iskreno, bio sam šokiran da je obnovljena ijedna džamija u Banjoj Luci.

Ono što svakako ostaje i što jeste primjetno jeste da je nekako sve užasno i zamrznuto na toliko mnogo načina.

RSE: Je li Vam i Sarajevo takvo? Došli ste prvi put od 1998. i kako Vam se čini? Prošli ste pored hotela iz kojeg ste slali informacije u svijet, sreli poznate ljude, kako komentiraju Vašu knjigu o ratu?

Maass: Iznenađen sam na pozitivan način koliko je Sarajevo prepoznatljivo. Znam da bi bilo lijepo da ima više novca da ove zgrade ovdje budu ljepše, ali meni je jako poznato.

Ne u smislu, i dalje je ratom oštećen grad, nego u smislu da nema toliko staklenih nebodera… Ne znam, jednostavno je poznato i utješno je što ti to ima smisla.

U knjizi ima strašnih stvari. Ima i apsurdnih stvari. Također se ponekad, znate, možete malo nasmijati.

Kao pisac sam sretan što se moja knjiga i dalje čita. Ona je napisana za Amerikance, nije pisana za Bosance. Želio sam uvjeriti Amerikance i natjerati ih da djeluju.

I drago mi je da se čitala i u SAD-u, ali mi je još zanimljivije da se čita i danas ovdje.

Ono što sam ja mogao za razliku od sigurno većine Bosanaca jeste kretati se svuda u zemlji u to vrijeme. Neko iz Sarajeva nije mogao na Pale, ili Beograd ili Zagreb.

Tako da, upravo ima mnogo smisla da je stranac napisao knjigu koja je na neki način objasnila neke stvari. To je čudna privilegija stranaca u ratu u BiH.