Bolesti ne znaju na koga su se namjerile

SARAJEVO – Kroz život Seddina Bosna, hrabra djevojka iz Sarajeva imala je 19 operacija i teški kovid.

To je ostavilo posljedice zbog kojih se i dalje bori s nizom dijagnoza i tegoba.

No, Seddina Bosna (33) kaže da bolesti ne znaju na koga su se namjerile.

Uporna, čvrsta i odlučna, ona je sarajevska heroina čiji je život borba od prvog udaha, no njene vrline u borbi s opakim dijagnozama inspirisale su mnoge.

Rođena je u ratnom Sarajevu u decembru 1992. godine i tada su je konvojem s drugom djecom iz domova prebacili u Njemačku. Nakon rata se vratila kući.

Odrasla je s imenom i prezimenom Sedina Muhibić, a predstavljala se kao Seddina Bosna. Nedavno je to i zakonski formalizovala, piše pomaknigranice.hr.

“Nikad ga nisam osjećala kao svoje jer ne znam tko mi je uopće dao i kad god bih mogla koristila sam nadimke. Od upisa u srednju školu sama sebi sam dala prezime Bosna jer sam velika patriotkinja. Pojavom društvenih mreža lako je bilo izgraditi se u društvu tako da me svi znaju pod tim imenom. Podnijela sam 2019. godine zahtjev da i službeno promijenim ime i prezime – dodala sam jedno “d” u ime i prezime Bosna. S obzirom na to da sam se tad razboljela, sve je stalo. Finalizirali smo ove godine u prvom mjesecu, tako da sam sad i službeno Seddina Bosna”, objasnila je naša sagovornica čija su prva sjećanja vezana uz SOS dječje selo u kojem je odrastala.

Odrastanje u SOS dječjem selu

“Imam samo lijepe uspomene na to vrijeme i imala sam ispunjeno djetinjstvo. Bila sam okružena mamom, braćom i sestrama, vršnjacima s kojima sam i danas u kontaktu i s odgajateljima koje sam uvijek poštovala i s kojima sam bila sretna. Po rođenju su me ostavili u Dječjem domu Bjelave. Ratnih pet godina provela sam u Njemačkoj u domu, a ostatak života u SOS Dječjem selu. Prošla sam kroz sve faze odrastanja koje vode do osamostaljenja. Danas sam akademska građanka, zaposlena i živim sama”,  ponosna je Seddina koja je uspjeh postigla samo i jedino zahvaljujući svojoj upornosti, trudu i snažnoj volji.

Biološku porodicu nikad nije upoznala.

“Za biološke roditelje nemam komentar i ne vrijedi trošiti energiju na nešto što nisam imala. Energiju treba usmjeriti na ono što imam, i na tome sam zahvalna. A ja sam imala svoju mamu Hidajetu Đonlagić, braću i sestre, odgajatelje, prijatelje, razrednice, profesore, asistente, trenere, te njih smatram obitelji. Ta moja ratna generacija stigla je u SOS i svi smo zajedno odrastali. Imali smo stručne službe koje uključuju socijalne radnike, pedagoge psihologe, instruktore, i sve ostale po potrebi”, prisjetila se Seddina dodajući kako se njena SOS porodica sastojala od još tri brata i tri sestre.

“Imali smo sve kao i svaka funkcionalna biološka obitelj te se nikad nisam osjećala drugačijom. Srednju školu sam završila iz kuće za mlade i tu nas je bilo pet djevojaka i pet mladića. Svi smo rođeni 1991. godine i svi smo bili najbolji prijatelji s pet odgajatelja koji su radili u smjenama. Smatram da je san svake mlade osobe živjeti s prijateljima, a ja sam to imala i eto, možete samo mašti pustiti na volju kako smo lijepo živjeli jer nosim samo najljepše uspomene na taj period”, kaže Seddina koja se usmjerila prema akademskoj karijeri te je studirala i magistrirala.

“Filozofija SOS Dječjeg sela je da svaku mladu osobu dovede do stupnja kada je spremna za samostalan život. Na prvom mjestu je obrazovanje i puno se ulaže i u formalno i neformalno obrazovanje. Kako je cilj osamostaljenje, usmjeravaju nas da upisujemo srednje škole koje će nas dovesti do nekog zvanja. Tako sam završila Srednju školu za multimediju, grafički i Web dizajn, na odsjeku za Multimediju. Bila sam jako sretna i rado sam učila kako bih upisala i fakultet”, objasnila je Seddina ističući kako svima koji pokažu interes i želju za studijem, SOS selo to i omogućuje.

Ljubav prema sportu i karijera

“Našla sam se pred najtežom raskrsnicom života kada sam birala fakultet. Htjela sam sportski jer volim sport, Akademiju na odsjeku glume, Pedagogiju jer sam se jednog dana htjela još bolje izgraditi kao osoba i biti slična mojim odgajateljima te pomagati ljudima. Među uzorima mi je osnivač SOS-a Hermann Gmeiner. Fascinirana sam njegovim životom i filozofijom. Na kraju sam se odlučila za Pedagogiju koju sam magistrirala. Diplomirala sam iz studentskog doma, a magistrirala iz stana koji sam sa sestrom uzela u najam”,  prepričala je naša sagovornica.

“Također, vjerovala sam da zbog svojeg talenta mogu ostati u filmskoj industriji jer sam u njoj od dvanaeste godine. Sve je počelo filmom “Grbavica” Jasmile Žbanić koja me je prepoznala na castingu. Sve ostalo je povijest”, smije se Seddina i dodaje da je imala stipendiju tokom studija.

“U SOS-u mjesečno rade evaluacije individualnih razvojnih planova s djecom. Ako zadovoljimo sve kriterije, SOS nam daje stipendiju za studij. Kao srednjoškolka s 5.0 prosjekom imala sam stipendiju grada. Tijekom fakulteta sam odbila sve jer mi je bilo dovoljno ovo što sam imala od SOS-a. Poslije studija sam ispunila i uvjete za Housing gdje mi je SOS pomogao s kupnjom stana uz učešće od 70 posto na ukupnu cijenu stana. Kako sam bila zaposlena na Sarajevo Film Festivalu (SFF) radila sam i kao producentica na filmovima pa sam uspjela uštedjeti tih 30 posto. Mogu reći da sam maksimalno iskoristila sve što SOS stipendija nudi i sad imam svoj stan u Sarajevu”,  objasnila je Seddina.

“Odrastanje bez roditelja podrazumijeva veliku slobodu, ali nikako usamljenost. Ja sam sretna i ne bih nikad živjela drugačiji život kad bih ispočetka birala”, kaže ona.

Seddina je inače i strastvena sportistkinja te kaže kako su je privlačili mnogi sportovi. Bavila se odbojkom 19 godina, a od pete godine uživa u skijanju.

Povreda na skijanju

“Skijanje je moja ljubav, a zavoljela sam ga gledajući Kosteliće. Sanjala sam jednoga dana biti kao oni, ali nije se ostvarilo jer je to tada bilo nemoguće. Svejedno, i danas skijam i uživam skijati, i ostvarila mi se želja da upoznam Kosteliće. No sve je zakomplicirao pad na skijanju 17. Februara 2013. godine koji se dogodio pri velikoj brzini, a sve zbog silne želje da iskoristim dan jer je trebao početi ljetni semestar. Staza je bila u lošim uvjetima, ali nisam marila jer odlično skijam”,  prisjetila se Seddina početka agonije.

Presudili su brzina i vremenski uslovi. Zbog teškog pada završila je s povredom noge tj. rotacijom koljena.

“Potom, dva mjeseca lošeg liječenja dovela su do komplikacija koje su rezultirale operacijom u Sarajevu, no nije dobro prošla. Ni nakon dvije godine situacija se nije popravila. S prijateljima sam odlučila otići dr Nemecu i sad imam odlično koljeno koje je on spasio. Trajalo je, evo, skoro 10 godina. Prošla sam na kraju 19 operacija kad se sve zbroji, imala sam i u Turskoj jednu. Nije bilo nimalo lako. Doktor s takvim iskustvom mi je rekao da nikad gore koljeno nije vidio, ali da će napraviti sve što može da mi pomogne. Rekla sam i da nemam novac za tako skupe operacije, htjela sam odustati, ali nije mi dopustio. Samo je rekao da sam ja njegova briga i da ne treba ni lipe. Tako je i bilo, a usporedno sam uspjela završiti fakultet i nastavila sam se baviti svime što volim. Položila sam i vozački, radila na SFF, a dr Nemec je sve radio kako bih nastavila izgrađivati se”, kaže Seddina zahvalna ljekaru, ali i bolnici u Opatiji gdje je išla na operacije i rehabilitacije.

Uprkos svim preprekama i tegobama, skijanje je i dalje ostalo njezina najveća ljubav, a Kostelići idoli. Uspjela je upoznati se s njima, ali i drugim velikim skijašima.

Seddina Bosna u borbi s kovidom

Činilo se da će konačno odahnuti od loših prognoza i bolničkih zidova, a onda je stigla pandemija i Seddina se zarazila kovidom.

“To je ostavilo velike posljedice. Borba traje više od tri godine i teško mi je govoriti o tome. Ali evo, najteže mi je palo kad su mi rekli da imam endokarditis i da ću morati na operaciju srca. Onda sam izgubila najbolju prijateljicu iz bolnice kad je otišla na tu operaciju, pa mi je sve to emotivno previše. Stalno se borim s bakterijemijama, infekcijama, septična stanja, stalno neke upale, preslab imunitet… Simptomi su razni i iscrpljujući, a trenutačno je dijagnoza postavljena u Splitu da su bakterije otišle u kosti i da imam tuberkulozu u kostima”, otkriva Seddina odlučna da će se izboriti i s tim tegobama.

“Moja razmišljanja u tim danima su da doktori vjerojatno nemaju pojma s kim imaju posla i da za mene ne postoji prepreka koju neću savladati. Kada su mi davali loše prognoze, ja im nisam vjerovala i nikome nisam govorila o tome jer sam mislila da je presmiješno da se tako nešto meni događa. Jednostavno, pjevala sam i na svoj način se borila sa svim. Kad ne bih imala glas zbog upale pluća, ja bih svejedno pjevala dok do glasa ne dođem i tako… borba i samo pozitivno”.  poručila je naša sagovornica.

Kaže kao vjeruje da su se svi njeni ljekari borili za njen život na najbolji mogući način.

“Vjerujem da su me moje doktorice Meliha Čengić Hadžović i Enra Lukovac s Infektivne klinike Sarajevo spasile. Dr. Melihu znam desetak godina i birala sam da me liječi, često mi govori da će me posvojiti, a ja sam rekla da je jedina osoba na svijetu kojoj sam to i dopustila, iako su mnogi su htjeli. Imamo odličan odnos pun povjerenja i sretna sam radi toga. Enru sam upoznala u bolnici. One su uvijek odavale dojam da vladaju situacijom i da sam sigurna. Mirno spavam, nikad nisam zabrinuta, zovem ih genijalnim umovima i enciklopedijama znanja, idu u korak sa svime što mi se događa te sve uspješno liječe”,  prepričava Seddina koja se trenutno liječi u Hrvatskoj, a nakon što ojača, vraća se u Sarajevsku bolnicu.

Otkad se u oktobru 2020. godine zarazila kovidom, u raznim bolnicama provela je ukupno više od 1000 dana.

Život u bolnicama

“Danas sam mnogo jača u glavi. Odlučna sam da ne želim biti u bolnici. Od prvog mjeseca kad god sam se našla u bolnici potpisala bih da odbijam hospitalizaciju i fokusirana sam na alternativu uključujući aktivniji društveni život. Oporavljam rame koje sam slomila u prvom mjesecu. Na fizikalnoj rehabilitaciji sam tri tjedna, pa mjesec dana pauze da napravim kontrolne nalaze za krv, srce, kosti.. Pa se vraćam i u drugoj fazi rehabilitacije ostajem pet tjedana”, objašnjava Seddina koja za bakterije koristi simptomatsku terapiju i miruje kad ima visoke temperature.

“Za tuberkulozu ne koristim ništa ciljano jer sam odbila. Sad me zanimaju samo alternativa i suplementi. Ako ne bude bolje do desetog mjeseca, onda ću se javiti na Infektivnu kliniku. Ali sada razmišljam samo kako iskoristiti ljeto i more da što više oporavim tijelo jer sam posljednja tri ljeta provela u bolnicama. I dalje imam dobre dane i lošije. Ali kad sam u Opatiji, svaki trenutak kada imam snage koristim da idem van. Presretna sam i jako ispunjena jer se družim sa svima za koje sam mislila da ih nikad više neću vidjeti. Sreća je obostrana pa mi se duša ispunila radošću, zahvalnošću i pozitivnom energijom”, zablistala je naša sagovornica ističući kako je trenutno usmjerena na ozdravljenje nakon koje se vraća na posao, njen Sarajevo film festival.

Usponi i padovi životna su svakodnevica, pa je Seddina to prihvatila.

Seddina dodaje kako ima samo jedu motivaciju, pa i kad je najteže u njoj gori samo jedna želja.

“Želja za životom je uvijek veća od ideje da odustanem. Jednostavno, nikada nigdje neće pisati “Odustala je!”. Okružena sam ljudima koje volim i koji me vole pa me to motivira. A od dana kada sam izgubila najbolju prijateljicu, dobila sam još veću volju da živim i za nju. I da svima govorim kako je to divna osoba bila. Također, jednog dana kada sve ovo bude iza mene, posvetit ću se volontiranju na dječjim odjelima u bolnicama kako bih im barem malo olakšala boravak u bolnici”, zaključila je Seddina.

Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.