UPOREDO SNIMAO SEVDALINKE I LIJEČIO PACIJENTE: U sevdalinci treba imati mjeru, kad se može i koliko se može ići sa ukrasima

Himzo Polovina je preselio 5. avgusta 1986. godine.

Ovo je sjećanje na nenadmašnog tumača “Emine” i mnogih drugih Šantićevih pjesama, na iskonskog Mostarca i sevdaliju, pjevača rijetkog duhovnog nadahnuća.

Himzo Polovina je rođen 1927. godine u Mostaru, tri godine poslije Šantićeve smrti. Svoja prva muzička saznanja stekao je još kao dijete od svog oca Mušana koji je svirao šargiju. Upijao je pjesme od pjevača iz komšiluka, naročito od Sevde Katice. Na vijest o Emininoj smrti Sevda je izustila stihove:

“Umro stari pjesnik, umrla Emina,

ostala je pusta bašča od jasmina.

Salomljen je ibrik, umrlo je cvijeće,

pjesma o Emini nikad umret neće.”

Te stihove je Himzo dodao za sam kraj Šantićeve “Emine” i snimio na jednoj od svojih prvih ploča.

Poslije Drugog svjetskog rata Himzo prelazi u Sarajevo da studira medicinu i igra folklor. Svirao je violinu, pjevao u studentskom kulturno-umjetničkom društvu “Slobodan Princip Seljo”. 1953. godine položio je audiciju na Radio Sarajevu i ušao u jato besmrtnih slavuja sevdaha. Tako je Himzo postao solista radija i pored neartikulisanog izgovora glasa “r”.

• Bila je zima, januar mjesec. Dok sam čistio snijeg sa grupom studenata, neko je donio glas da je taj dan u deset sati audicija na Radio Sarajevu. To mi se svidjelo na prvu, pomislih: bolje da pjevanjem zaradim za džeparac nego da čistim snijeg – pričao je legrendarni Himzo.

• Tad se pjevalo i sviralo uživo, nije bilo magnetofonskih traka. Bila je to sretna okolnost za mene, žiri je povjerovao mojim emocijama i pored “šprehfelera”. Iako nisam odgovarao kriterijumima radija, dobio sam vrhunskog pedagoga Jozu Penavu. I tako, sve od tih prvih snimaka, mnogo više sam volio da pjevam uživo nego da snimam. Volio sam da se angažujem kroz pjesmu i emotivno i intelektualno.

• Vječito gladan narodne baštine, Himzo je obilazio Jugu i sakupljao zapise izvornih narodnih pjesama. Tako je u Kragujevcu, u jednoj kafani, čuo i zapisao pjesmu Dragiše Nedovića “U lijepom starom gradu Višegradu” i snimio je 1958. na svojoj prvoj ploči. Tokom dvadesetogodišnje diskografske karijere snimio je 20-ak singlova i šest albuma sa stotinak starih i novih sevdalinki: “Čudna jada od Mostara grada”, “Vino piju age Sarajlije”, “Prošetala Suljagina Fata”, “Kraj tanana šadrvana”, “Što te nema”, “Emina”, “Oj, djevojko điđo moja”, “Stade se cvijeće rosom kititi”, “Tamburalo momče u tamburu”, “Mila majko šalji me na vodu”, “Kad ja pođoh na Bentbašu”, “Moj behare”, “Kradem ti se u večeri”, “Snijeg pade na behar na voće”, “Na prijestolu sjedi sultan”, “Mehmed paša tri cara služio”, “Voljelo se dvoje mladih”, “Čije je ono djevojče”, “Zaplakala stara majka”, “Ja zagrizoh šareniku jabuku”, “Jesi li čula dušo”, “Djevojka je zelen bor sadila”, “Nema ljepše cure od malene đule”, “Telal viče po Hercegovini”, “Okladi se momče i djevojče”, “Pokraj kuće male”, “Otvor vrata od hamama”…

Mnoge pjesme iz opisa Himze Polovine dobile su popularizaciju u nekom novom ruhu. Tako je Goran Bregović u filmu “Kuduz” promovisao pjesmu “Žute dunje”, zapravo pjesmu “Voljelo se dvoje mladih” koju je Himzo snimio početkom 60-ih u orijentalno-sevdalijskom ruhu uz ansambl Ratomira Petkovića.

• Mnogi bi da pjevaju sevdah, ali današnji pjevaći nemaju doze u melizmima. U sevdalinci treba imati mjeru, kad se može i koliko se može ići sa ukrasima – govorio je Himzo.

Već poslije prvih snimaka na pločama i na radiju, postalo je jasno: bosanski sevdah je dobio autentičnog tumača, prvača rijetkog senzibila, rafiniranog vibrata i neponovljivih orijrentalnih ukrasa. I pored nesumnjivog autoriteta u svijetu bosanskog sevdaha, Himzo nikada nije učestvovao u trci za estradnu popularnost. Uporedo je snimao pjesme i liječio pacijente kao neuropsihijatar. Svojim pacijentima nikada nije prilazio samo kao ljekar ili popularni pjevač, nego kao prijatelj i zabavljač.

Ispod intelektualne fasade krio se vrcav duh, pravi šeret. Pacijentima je pričao viceve, često i svoje dosjetke, pjevao im pjesme koje tješe i liječe dušu ili makar krate muke.

• Snimao sam i pjevao pjesme koje su rezultat našeg narodnog trajanja. Te pjesme su za našeg čovjeka melem za svaku ranu, a to sam znao i prije nego što sam postao ljekar – isticao je Himzo.

Preselio je sa pjesmom na usnama na koncertu u Plavu u svojoj pedeset devetoj godini. Posljednja pjesma koju je zapevao bila je upravo legendarna “Emina”, i to poslije nekoliko bisova. Tako je utihnuo sevdalija kratkog vijeka i vječitih pjesama, umjetnik i intelektualac koji je svojim blagim pogledom i lelujavim glasom smirivao i najnemirnije ljude.

(Express / Telegraf)

The post UPOREDO SNIMAO SEVDALINKE I LIJEČIO PACIJENTE: U sevdalinci treba imati mjeru, kad se može i koliko se može ići sa ukrasima appeared first on Express.