GRADIŠKA – Više od hiljadu kilometara, najviše putujući pješke, nakon kapitulacije Njemačke 1945. godine prešli su Miloš Vidović i njegova supruga Koviljka vraćajući se iz zarobljeništva u selo Vrbaška kod Gradiške.
Nijemci su ih, zajedno sa mnogim komšijama i rodbinom iz potkozarskih sela, zarobili u ofanzivi na Kozaru u ljeto 1942. godine i otjerali na prisilni rad u Njemačku.
Kada je rat završen krenuli su kući. Snalazili su se, prebacivali kamionima, traktorima, zapregama koji su usput nailazili, a najviše su putovali pješke.
Nosili su sina Dragutina. Rođen je u Njemačkoj posljednje godine rata. Imao je tek nekoliko mjeseci kada su dočekali slobodu.
“Smjenjivali su se noseći mene. Kad god je bilo teško, psovali su mi Hitlera, ali me nisu ostavili”, priča nam Dragutin Vidović, penzioner iz Krajčinovca, susjednog sela Vrbaškoj.
Ovdje ima lijepu kuću, uređeno imanje sa mnogo cvijeća i zelenila. Živi sa suprugom Brankom, a u istom domaćinstvu su sin Zoran i snaha Biljana.
“A zašto su tebi psovali Hitlera”, upitasmo tjerani znatiželjom.
“Zato što sam rođen 20. aprila, na isti dan kao i Adolf Hitler, vođa Trećeg rajha, koji nas je napao i htio pokoriti cijeli svijet. On je rođen 1889, a ja 1945. godine”, objasnio je Dragutin logiku Hitlerovog pominjanja. I nastavi priču o povratku kući…
“Teško je to bilo. Moji roditelji su zaslužili veliko poštovanje. Prešli su pola Evrope, od Dizeldorfa i Njemačke, preko Češke, Slovačke do Mađarske. U Jugoslaviju su ušli u Subotici. To je, kako god računamo, duže od hiljadu kilometara, možda i hiljadu i po. Nisu oni putovali najkraćim putem, preko Austrije. Tu nije bilo bezbjedno, iako je rat završen, nego sjevernije”, opisuje Dragutin Vidović svoj dolazak kući i put kojim su prošli njegovi roditelji.
Ne sjeća se, kaže, ničega, ali pamti očevu i majčinu priču.
U Vrbašku su stigli u oktobru 1945. godine. Dragutin je imao pola godine. Ovdje su počeli sve iznova, zadovoljni što su preživjeli rat i dočekali slobodu.
“Naša kuća nekada je bila na takozvanoj Beglučani, pored turske kule. U ratu je spaljena. Ostalo je samo zgarište. Živjeli smo u magazi. To nam je bila druga kuća poslije povratka iz Njemačke. Kućar i sobice, na malom prostoru. Sve pod krovom magaze od drvenih brvana. Tu nas je živjelo šestoro: djed i baba, moji roditelji, sestra i ja… I još poneko, bez kuće, ko nema gdje prespavati noć ili boraviti neko vrijeme, dok se ne snađe”, pripovijeda Dragutin. Njegova priča za mlađe generacije, kaže, djeluje nestvarno.
“Teško je današnjoj omladini koja odrasta i stasava u izobilju povjerovati da sam u magazi živio od 1945. do 1952. godine. Iz magaze sam u školu pošao. Iz magaze, gdje je ljeti vrelo a zimi hladno, preselili smo se u kuću. Sada nam služi kao ostava za alat, skladište za žito. Ipak, najviše me podsjeća na djetinjstvo i na težak, ali lijep život. Svaka mladost je lijepa, ljepša u drvenoj magazi nego starost u dvorcu”.
Odlazak u Njemačku
Dragutin je, nakon Drugog svjetskog rata, kada su otvorene granice i stvorena mogućnost odlaska na rad u inostranstvo odlučio da krene u Njemačku.
“Nisam tražio njemačko državljanstvo, ali sam 1968. godine išao da vidim, da upoznam mjesto svog rođenja. Radio sam dvije godine i vratio se. Nisam bio oduševljen svojom nesuđenom domovinom. Meni je u Krajčinovcu i Vrbaškoj ljepše i bolje nego u Dizeldorfu”, uvjerava nas Vidović, u hladovini, ispod loze grožđa, gdje često sjedi ujutro ili kada upeče sunce i ovlada žega kao ovog ljeta.
U dvorištu pored kuće je stara drvena magaza, kao simbol i svjedok prošlog vremena. Poslije povratka iz Njemačke njegov otac Miloš kupio je ovu magazu od Miloša Popovića iz Trebovljana. Sada je Dragutin čuva i održava.
Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.