Sarajevske česme kao svjedoci prošlosti: ‘Zapuštene i nevoljene’

Uska i među strmijima u Sarajevu, ulica Strošići naseljem Vratnik vodi do Djevojačke česme, podignute u zidu harema džamije iz 15. stoljeća.

Smještena na obroncima grada, u jednom od najstarijih sarajevskih naselja, izgrađena je uz Gerdeni hadži Husejinovu džamiju, u periodu kad je Bosna i Hercegovina bila pod Osmanskom vladavinom.

Narodna predaja kaže da je česma izgrađena u 16. stoljeću zahvaljujući djevojci koja je graditeljima sarajevskih džamija otkrila lokaciju izvora vode.

Prema drugoj legendi su je, pak, podigle dvije siromašne djevojke koje su se bavile tkanjem i uštedjele su novac za česmu u svom naselju.

“Najveće djelo je napojiti žednoga. Ko to uradi za ovdašnje ljude i putnike napravio je trajno dobro djelo”, kaže stanovnica sarajevskog Vratnika Aldijana Čebić za Radio Slobodna Evropa (RSE), objašnjavajući suštinu tradicije izgradnje sarajevskih česama.

Djevojačka česma jedna je među stotinama u Sarajevu koje su uvrštene u digitalnu mapu, kao dio projekta obnove i zaštite česama i pitke vode, te očuvanje kulturnog naslijeđa.

No, kao i kod mnogih drugih, njeno korito je ovoga ljeta često suho, a stanovnici okolnih kuća za Radio Slobodna Evropa (RSE) kažu da ne znaju šta je razlog – redukcija vode, ljetna suša ili neplaćeni računi.

“Poznato je da je Sarajevo od osnivanja bio grad vode, No, danas to nije tako i imamo manjak. Nažalost, česme nam nema ni ko održavati i to je kulturna baština koja je zapuštena”, objašnjava za RSE Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i učesnik rekonstrukcije česama.

Česme u pjesmama i putopisima

Voda i česme Sarajeva bile su u prošlosti inspiracija umjetnicima, hroničarima, putopiscima, poput Evlije Čelebije koji je o Sarajevu 1660. godine pisao kao o “gradu sa 1.060 svježih izvora”.

Sanela Klarić, učesnica projekta njihovog mapiranja iz organizacije “Green Council”, ističe da su u prošlosti bile izvori pitke vode i centar društvenog života. No, proteklih godina ubrzana urbanizacija ih je zanemarila i danas su mnoge u lošem stanju ili ugašene.

“Nekako su nevoljene, iako predstavljaju ogroman resurs. U našem damaru, u svima nama, udara ta želja i ljubav prema česmama. One su ljudskost, jer svjedoče o tome da u Sarajevu ne možete biti niti gladni ni žedni”, kaže Klarić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Smještene većinom uz zidove džamija, ali i uz ceste, služile su lokalnom stanovništvu, ali i putnicima da zastanu i popiju vodu i nastave put.

“Tu se čovjeku čini, da može dugo živjeti, jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti”, napisao je u pjesmi o Sarajevu iz 17. stoljeća pjesnik Muhamed Nerkezi.

Česme su podizane paralelno s gradnjom džamija i drugih građevina. Tako je Gazi Husrev-beg, jedan od najznačajnijih namjesnika Bosne u vrijeme Osmanskog carstva, u Sarajevu izgradio vodovod dug 13 kilometara i 40 česama.

Sarajevo je, također, među prvima u Evropi, u 15. stoljeću dobilo vodovod, koji je napravio osnivač grada Isa beg Ishaković. Gradnja vodovodne mreže nastavljena je kasnije pod Austro-ugarskom vladavinom.

Posljednjih godina Osmanlijske uprave, u Sarajevu je bilo 156 javnih česama i 68 starih vodovoda, građenih od glinenih i drvenih cijevi.

Najstarija sarajevska česma bila je izgrađena pred današnjom Carevom džamijom, kaže Garibija, dok je ona, koja se nalazi u naselju Kovači, najočuvanija u izvornom obliku.

U zidinama harema Gazi Husrev-begove džamije na Baščaršiji, koja datira iz 16. stoljeća, je jedna od najpoznatijih česmi. Prati je urbana legenda koja kaže da će se svi koji popiju vodu s te česme, vratiti u Sarajevo.

Među turističkim atrakcijama je i Sebilj, također, smješten na Baščaršiji, čije se replike mogu pronaći u Beogradu, kao poklon grada Sarajeva 1989. godine, Novom Pazaru i Bursi.

Također, u St. Louisu, u Sjedinjenim Američkim Državama, sebilj po uzoru na onaj sarajevski podigli su pripadnici dijaspore Bosne i Hercegovine.

Feredža, slatka voda i druge priče o česmama

Legende o Djevojačkoj česmi i onoj uz Begovu džamiju, nisu jedine koje se prenose generacijama Sarajlija i prepričavaju posjetiteljima grada.

Jedna od najzanimljivijih je i priča o Feredžuši, česmi koja je od 16. stoljeća do danas smještena uz Buzadžijinu džamiju u Ulici Logavina.

Naziv, prema predaji, duguje supruzi graditelja džamije koja je novac namijenjen za feredžu, žensku nošnju u vrijeme Osmanskog carstva, odlučila dati za izgradnju česme.

Česma Vrelo Katarine u Tarčinu, u blizini Sarajeva, nosi prema predanju ime po kraljici srednjovjekovne Bosne Katarini Kosači Kotromanić.

Prema legendi, tokom bijega pred Osmanlijama, Katarina se zaustavila na tom vrelu.

Među najstarijim sačuvanim sarajevskim česmama je ona pod Alifakovcem, na lijevoj obali Miljacke.

Ugrađena je u zidine harema džamije Vekil Harč, poznatije kao Hadžijska džamija iz 16. stoljeća, koja je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine i pod posebnom zaštitom države.

Replika ove česme se od 1999. godine, kao poklon grada Sarajeva, nalazi na jednom trgu u Rimu.

Uz ovu česmu prepričava se i jedna od legendi o sarajevskim slatkim česmama.

“Tada je dolazak svih poznatijih ljudi bio takav da ih se dočeka na Kozijoj ćupriji, a kod Hadžijske džamije im se donese med i voda sa te česme”, kaže Garibija za RSE.

Nedaleko od te česme, uz ogradu mezarja u Ulici Alifakovac nalazi se česma koja danas spada u red najoučuvanijih i uvrštena je na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH.

O ovoj česmi je u knjizi “Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu”, istoričara Hamdije Kreševljakovića, napisano da se na tom mjestu nalazila porušena česma koja je obnovljena 1780. godine.

U česmu su uklesani stihovi na arapskom jeziku, a prema Kreševljakoviću dio prijevoda je: “Prvi među kadijama Jahja efendija zade je ovom vodom u ime Boga gasio žeđ onima kojima je bila potrebna”.

Preko puta česme je kuća Murata Efendića, koji kaže da iz nje danima nije tekla voda, iako je popularna među turistima koji prolaze tim starim dijelom Sarajeva.

“Malo smo mi česama napravili, sve su to stari radili. Bilo je hair, odnosno poklon česma, da nešto ostavljaš pokoljenim. Sada živimo samo za danas, a sutra neka se za sutra neko drugi brine”, kaže on za RSE.

‘Niko nije nadležan'

Program obnove starih sarajevskih česama obuhvatio je u proteklih 30-ak godina oko 40 česama, navedeno je na sajtu kantonalnog Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa.

Obnavljane su novcem iz budžeta općina, Grada, te donacija od građana, fondacija i organizacija.

No, arhitekta Garibija ističe da mnoge česme iz koje je voda uvijek tekla, sada ne rade.

“Zapuštene su i to je velika sramota za Sarajevo. Prije to nije bilo tako, a sada niko ne plaća tu vodu i oni je zatvore”, ističe Garibija.

Sarajevo godinama ima redukcije i prekide snabdijevanja vodom u pojedinim dijelovima grada, a osobito u ljetnom periodu.

“Sada se taj manjak najviše vidi u ljetnom periodu, a vrijeme će pokazati kakve ćemo probleme još imati s vodom”, ističe Garibija koji uzrok problema vidi u neadekvatnoj poslijeratnoj gradnji.

Evropska nagrada za oživljavanje tradicije

Oko 300 česama smještenih na području grada uvršteno je za sada, s fotografijama i osnovnim podacima, u mapu “Map4water”.

No, procjene su da je njihov broj i veći, s obzirom na to da je od perioda vladavine Osmanlija do danas živa tradicija i da pojedinci grade tzv. hair česme, u znak sjećanja na preminule članove porodice.

Projekt “Sarajevo grad hiljadu česama” dobitnik je ovogodišnje evropske nagrade na takmičenju New European Bauhaus.

Cilj projekta je njihova sanacija, kako bi bile na raspolaganju građanima i turistima, što bi i, kako navode inicijatori projekta, dovelo i do smanjenja kupovine vode u bocama.

Sanela Klarić upozorava da oko 70 posto mapiranih česama trenutno nije u funkciju ili im je voda zavrnuta zbog neplaćanja.

Kako kaže, razlog je nepostojanje sistemskog rješenja, odnosno činjenica da nijedan nivo vlasti nije preuzeo nadležnost za održavanje i upravljanje česmama.

Kako kaže, upravljanje je trebao preuzeti Grad Sarajevo, prema Odluci donesenoj 2007. godine, a do sada je preuzeo brigu o njih 40-ak.

“Ništa nije urađeno, a one postoje i svjedoče. Neke rade i nose divnu priču, pa turiste vodimo da popiju vodu i da nam se vrate. No, mnoge su ili zapuštene ili ugašene”, kaže ona.

Iz Gradske uprave Sarajeva nisu odgovorili na upit RSE da li i na koji način financiraju obnovu i rad česama i koliko novca za to izdvajaju.

Klarić kaže da bi se stavljanjem u funkciju samo onih česama koji su mapirane reducirala kupovina flaširane vode.

“Motivisali bismo ljude da piju iz česme, umjesto da kupuju one u plastičnim bocama. Nažalost, izgubljeno je povjerenje građana u našu vodu, kroz marketing kompanija koje prodaju flaširanu. Ljudi misle da naša voda nije pitka, što nije istina”, navela je Klarić.

Također, ističe da su analize pokazale dobre kvalitetu vode i česama koje se snabdijevaju iz javnog vodovoda, dok su dodatne analize potrebne i za one sa izvora.

Pitka i svježa izvorska voda u fokusu je svjetske politike, nakon što je postala žrtva zbog neplanske eksploatacije, prljave industrije i modernog načina života, ističu u Green Council.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 2010. čistu vodu za piće osnovnim ljudskim pravom. Procjenjuje se da 2,2 milijardi ljudi u svijetu nema pristup sigurnoj pitkoj vodi.