‘SB’ U ZEMLJI SLAVNOG HANNIBALA: Ovdje i danas pričaju o potezu Tita, poplavama i zločincu Karadžiću; Šokantne poruke iz Hercegovine i prilika za zaradu…

Tekst i foto: MARIO ILIČIĆ

Drugi put u Tunisu. Prvi put nakon Arapskog proljeća 2011. godine, koje je, zapravo, i započelo u toj pitoresknoj afričkoj zemlji, ali ne na način na koji je to predstavljeno u zapadnim medijima. Arapsko proljeće donijelo je, generalno gledajući, velike promjene u toj sjevernoafričkoj zemlji koja danas ima 12 milijuna stanovnika. Pao je režim koji je ograničavao demokratske slobode i nesuvislim zakonima sputavao građane Tunisa, a došao je drugi, koji je neke stvari postavio na pravi mjesto, no mnogo je posla još pred marljivim Tunižanima. Građani Tunisa s kojima sam imao priliku razgovarati ne vole da ih se zove Arapima.

-Mi smo Tunižani koji govore arapskim jezikom, ali kada odemo u nama susjedne zemlje, mnogi naši susjedi nas baš i ne razumiju, jer u našem jeziku postoji mješavina berberskih riječi, koje su se stopile u naš arapski rječnik, kažu ponosni Tunižani.

Berberi su atohtoni tuniški narod koji je preživio do danas. Žive skromno u kućicama pod zemljom, a bave se uglavnom stočarstvom.

Hannibal ante portas (“Hannibal je pred vratima”) latinska je poslovica sa značenjem “prijeti nam najveća opasnost.” Zemlja slavnog vojskovođe Hannibala, koji je iz Cartage stigao pred vrata Vatikana i zbog čijih su strateških ratničkih lukavstava klecala koljena moćnim Rimljanima, imala je burnu povijest, a kada su odnosi sa susjednim državama u pitanju, ni danas im ne cjetaju ruže. Svjedoči tome i odnos susjednog Alžira, koji je prekršio sporazum s Tunisom i izgradnjom hidrocentrala, Tunis gotovo potpuno ostavio bez rijeka.

Naime, Tunis je posljednja zemlja u kojoj je okončan Drugi svjetski rat. Naime, u Tunisu je pala zadnja nacistička vojna baza koju je oformio zloglasni nacistički general Erwin Rommel, poznat pod nadimkom „Pustinjska lisica“, a sve do 1956. godine Tunis je bio francuska kolonija. Nezavisnost je, barem onu na papiru, potpisao prvi predsjednik te zemlje Habib Bourguiba.

Prvi predsjednik Tunisa obrazovao se u inozemstvu. Često je zatvaran, čak i na duža razdoblja. Kada su ga Francuzi odveli u zatvor blizu Lyona, Nijemci su ga oslobodili, želeći dobiti njegovu potporu u Drugom svjetskom ratu. No, njihov plan nije se ostvario. Osnovao je niz novinskih glasila protiv kolonijalne vlasti.

Nakon kraja Drugog svjetskog rata, vratio se kući i nastavio borbu za neovisnost svoje zemlje. Kada je zbačen kralj, ukinuta monarhija, i proglašena republika, dobio je ovlasti predsjednika. Zbog svojih reformi, uspoređivan je s turskim ocem nacije Mustafom Kemal pašom Atatürkom. Pokrenuo je kampanje opismenjavanja, besplatnog zdravstva, povisio dob djevojaka za udaju na 17 godina, ukinuo poligamiju, ozakonio razvod braka…

No, neke stvari od tada do danas nisu se promijenile. Tunižani ne znaju detalje sadržaja ugovora između bivših kolonizatora i tadašnjih vlasti. U jedan dio tuniškog dijela Sahare Tunižani ni danas ne mogu ući, jer se tamo nalaze francuski vojnici, a ono što tamo čuvaju i rade obavijeno je velom tajne. Također, i danas je na snazi po stanovnike Tunisa nepovoljan ugovor o izvozu maslinovog ulja u zemlje članice EU, a ta kvota, vjerovali ili ne, iznosi samo tri posto od ukupne proizvodnje.

Tunižani nam otkrivaju i kako završavaju svi oni koji počnu preispitivati nepovoljne ugovore s EU i oni koji se bune zbog ex teritorija u kojem je stanovnicima Tunisa zabranjen ulaz.

-Čim se neki političar pobuni i zatraži uvid u tajne ugovore, odmah dobija prijetnje smrću, a mnogi od njih su i likvidirani. Najgore od svega je kada se zbog preispitivanja štetnih ugovora sa Europskom unijom užari situacija pa, pored političara, i građani počnu negodovati. Tako da nam napakuju teroristički napad, i nakon toga za nas slijedi katastrofa. Nekoliko turističkih sezona je izgubljeno, pričaju nam ogorčeni Tunižani.

TUNIŠKI ANFITEATAR – REMEK-DJELO ANTIČKE CIVILIZACIJE

Vjerovali ili ne, ali ovaj moćan amfiteatar iz 3. stoljeća mogao je primiti oko 35.000 posjetitelja. Arhitektonsko čudo nalazi se u El Djemu, malom poljoprivrednom naselju, 60 kilometara južno od grada Susa. Riječ je o najvećem rimskom amfiteatru u čitavoj Africi koji definitivno može parirati svom uzoru, veličanstvenom rimskom Koloseumu.

No, za razliku od rimskog, u tuniškoj građevini turisti hodaju hodnicima ispod arene, baš kao što su to činili gladijatori, penju se na najvišu razinu i uživaju u pogledu na arenu, poprište krvavih bitki o kojima se i dan danas snimaju holivudski filmovi. Amfiteatar u El Jemu od 1979. godine nalazi se na popisu UNESCO-ove svjetske baštine. Također, za razliku od rimskog ali i svih ostalih amfiteatara, poput onoga u Puli, tuniški je nevjerojatno očuvan, i danas stoji bez oslonca, potpora i dodatnih osiguranja. Za razliku od rimskog, čije su gornje etaže od drveta, tunipki je od temelja do vrha napravljen od kamena, a otkriveno je i kako je tajnim prolazom povezan s morskom lukom udaljenom čak 32 kilometra.

Nekoć glavni rival Rima, Kartagu su u Tuniškom zaljevu 814. godine prije naše ere osnovali fenički trgovci iz Tira, a uništili, opljačkali i spalili sami Rimljani za vrijeme Trećeg punskog rata. Ovaj antički grad svojedobno su zvali draguljem Sredozemlja, a danas je na njegovom mjestu arheološko nalazište, koje se od  1979. nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine.

Zidinama ograđena citadela iznad feničke luke u drevnoj Kartagi zvala se Byrsa.

U nekad velikom trgovačkom carstvu i domu briljantne civilizacije smjenjivale su se brojne kulture (feničko-punska, rimska, paleokršćanska i arapska). Iako raštrkane, ruševine su do danas uspjele zadržati sve elemente koji su Kartagu karakterizirali kao antički grad – forum, kazalište, kupke, hramove, amfiteatar, cirkus, rezidencijalno područje. Upravo Kartaga iznjedrila je najvećeg ratnika, vojskovođu i strateškog genija – Hannibala.

MATMATA

U ovom gradiću u južnom Tunisu pojedini berberski stanovnici i danas žive u tradicionalnim, podzemnim, trogloditskim kućama, građevinama nastalima kopanjem velikih jama u zemlji. Spomenuta lokacija postala je popularna diljem svijeta nakon što se jedna od njezinih nastambi – Hotel Sidi Driss – 1976. pojavila u filmu ”Ratovi zvijezda IV: Nova nada”.

Kuće u trogloditskom stilu gradile su se kako bi stanovnici pobjegli od ekstremne vrućine i suše, mještani su duboko u zemlji iskopavali veliku kružnu jamu koja im je služila kao dvorište, a zatim su u zidovima te iste jame stvarali pećinske prostorije u kojima su živjeli. Danas su neke od tih kuća otvorene za posjetitelje, koji u njima mogu i prespavati, a većina lokalnog stanovništva živi od turizma i folklornih događanja, koje redovito organiziraju u vlastitim domovima.

VELIČANSTVENA SAHARA

Sahara pokriva veći dio unutrašnjosti Tunisa, a najljepši kutak ove pustinje je polje dina poznato kao Grand Erg Oriental. Nadrealan je to krajolik golemih ”valova”, koji se stalno mijenja pod utjecajem pustinjskog pijeska i pravi je mamac za turiste željne avanture.

Inače, riječ „erg“ znači pješčano more i koristi se za pustinjsko područje prekriveno pješčanim dinama i bez biljnog pokrivača. Najbliži grad ovom čudu prirode je Douz, koji još zovu i ”vratima Sahare”, a od prijestolnice Tunisa udaljen je 475 kilometara.

CHOTT EL DJERID

Dno ovog velikog, slanog jezera u južnom Tunisu nalazi se između 10 i 25 metara ispod razine mora, a njegova boja mijenja se u fascinantnim nijansama bijele, zelene i ljubičaste. Prema legendi, upravo ondje rođena je grčka božica Atena. Do ogromne solane usred Sahare, koja se prema nekim procjenama prostire na čak 7.000 kilometara četvornih, najlakše je doći iz pustinjskog grada Tozeura.

Ljeti se temperatura penje iznad 50 stupnjeva Celzijevih, voda u potpunosti ispari i fatamorgane su uobičajene pojave, a zimi se bazen djelomično napuni pa usred pustinjskih ravnica nastane čarobno jezero. Tad se ono može preploviti i čamcem. S druge strane, prelazak Chott el Djerida pješice ili automobilom može biti vrlo opasan jer mu slana kora nije uvijek čvrsta. Izlazak sunca na ovom mjestu je nešto što se riječima teško može opisati.

KAIROUAN

S obiljem džamija, medresa i grobnica, Kairouan, udaljen oko 150 kilometara od prijestolnice Tunisa, poznat je i kao ”četvrti sveti grad islama”.  Njegovo staro središte od 1988. godine nalazi se na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine. Arapska arhitektura ovog mjesta ostavlja bez daha, a kao najveće turističke atrakcije izdvajaju se Velika džamija i Džamija triju vrata.

No, u Tunisu ipak nije sve savšeno. Ono što je upadalo u oči prije 13 godina, i danas je jedna od najvećih boljki te sjevernoafričke zemlje. Naime, problem čistoće tuniških ulica i dalje je „rak-rana“ te zemlje, i na tom planu se nije puno promijenilo u odnosu na viđeno nekoliko mjeseci uoči Arapskog proljeća.

Također, korupcija nije iskorijenjena. Svega nekoliko kilometara od libijske granice svjedočili smo nestvarnim prizorima. Kraj ceste na desetine nelegalnih uličnih prodavača nude pune kanistere nafte i benzina po znatno nižim cijenama, dok policajci udaljeni svega pedesetak metara od njih ne čine ništa kako bi ih spriječili u tim radnjama. Naime, Tunis i susjedna Libija imaju ugovor o bescarinskoj zoni, te tako građani Tunisa često odlaze s druge strane granice u potrazi za lakom zaradom. U Libiji je gorivo četiri, pa čak i pet puta jeftinije nego u Tunisu, što razni mešetari koriste za brzu zaradu, dok policija nijemo promatra mutne rabote.

GRAD SFAX – TUNIŠKI FOČACI

Drugi grad po veličini u Tunisu je Sfax. Sjedište je to tuniške ekonomije i biznisa, a ljudi koji tamo žive imaju potpuno drugačiji stil života u odnosu na ostale stanovnike te afričke zemlje. Gotovo sav privatni kapital nalazi se u bankama u tom gradu, u kojem stanovnici žive u nevjerojatnoj disciplini i štedljivosti. Naime, građani Sfaxa su veliki radnici ali i velike škrtice, pa tako doznajemo da nakon napornog radnog dana nema izlazaka i provoda, svjetla se u kućama gase vrlo rano i na ulicama vrlo rijetko možete sresti mještane nakon što se spusti noć. Također, u ugostiteljskim objektima svaki od gostiju plaća svoje piće, te ih u šali naš domaćim Zouhaier naziva tuniškim Fočacima.

No, stanovnici Sfaxa zaslužni su i za spas države. Naime, za vrijeme velike ekonomske krize, stanovnici Sfaxa povukli su novce s vlastitih bankovnih računa kako se država ne bi zaduživala po nepovoljnim uvjetima u svijetu i na taj način kreditirajući vlastitu zemlju uštedjeli su ogromni novac koji bi bio bačen na kamate, spasivši domaću ekonomiju.

TITO I VELIKA POPLAVA

Tunižani ne znaju puno o stanju na Balkanu. Za većinu njih još uvijek postoji Jugoslavija, a posebno, barem onim starijima, u sjećanju je potez koji je učinio predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Naime, Tunis je 1969. godine pogodila nezapamćena poplava. Smrtno je stradalo oko 500 ljudi, a zbog uništenih usjeva narod je bio na rubu gladi.

JOSIP BROZ TITO I HABIB BOURGUIBA (Screenshot)

-U to vrijeme je, na večeri koja je priređena nakon sastanka, naš prvi predsjednik Habib Bourguiba za večerom je šutio i nije jeo. Kada ga je Tito upitao zbog čega ne jede, Habib Bourguiba je, inače mudri advokat, odgovorio kako on ne može jesti dok u isto vrijeme njegov narod gladuje. Tada je Tito napravio potez o kojem stariji Tunižani i danas pričaju.

U roku od nekoliko sati, na nogama je bila cijela Jugoslavija. Prikupljala se pomoć u hrani i lijekovima, organizirani su liječnički timovi. u Tunis je stigla prijeko potrebna pomoć bratskih naroda iz Jugoslavije, a nekoliko godina kasnije upravo su najjače jugoslavenske kompanije dobile milijunske poslove na izgradnji najvećih infrastrukturnih projekata u toj zemlji, među kojima je i najveća brana. Najbolji doktori koji su godinama živjeli u Tunisu, nakon poplava, bili su iz Jugoslavije, otkriva nam naš domaćin.

OD RADOVANA DO DANAŠNJIH DANA

Također, tuniški domaćini tvrde kako je nakon bijega, najtraženiji ratni zločinac na Balkanu, Radovan Karadžić, jedno vrijeme živio i u Tunisu, te kako je u toj zemlji, Karadžić, koji je pred Haškim tribunalom osuđen za genocid, jedno vrijeme u toj zemlji čak imao i ordinaciju.

“NE” MASLINOVOVOM ULJU

Masline u Tunisu stare su i do 2.500 godina. Širina korijena stabla iznosi i do dulum i 400 metara. U vrijeme Hannibala maslinovo ulje se koristilo kao sredstvo razmjene trgovine, a trenutno u Tunisu ima oko 105 milijuna stabala maslina, od kojih 65 posto čini stara arapska maslina, dok su ostali nasadi pokriveni uvoznom španjolskom maslinom. Zanimljivo je kako tuniška maslina uopće ne treba vodu za zalijevanje. Dovoljno joj je nekoliko kišnih dana, koliko u godinu dana padne u Tunisu. Najveća plantaža maslina u Tunisu prostire se na dva i pol do tri milijuna stabala, koje održava i bere vojska. No, vrhunsko maslinovo ulje iz Tunisa ne može u Bosnu i Hercegovinu. Razlog su monopol i prijetnje koje su stizale od strane jedne kompanije u Širokom Brijegu, koja, kako doznajemo, vedri i oblači u toj oblasti u BiH.

-Kada sam pokušao tuniško ulje uvesti u BiH stigle su mi poruke da bi me mogao pojesti mrak, govori nam Tunižanin čiji je pokušaj uvoza brzo propao.

KOŠTICE MASLINA – „PELET“ BUDUĆNOSTI

-Ne mojmo dozvoliti da narod više reže šume. Da kotlovnice u velikim gradovima koriste koštice od maslina, poručuju naši domaćini.

Italija kupuje koštice maslina iz Tunisa. Svaki dan stižu brodovi koji imaju nosivost do milijun tona. To su veliki brodovi koji, koštice maslina voze u Italiju i tamo ih pakiraju u manju ambalažu. Kada u Tunisu kupuju na veliko, jedna tona koštica maslina košta oko 40 eura. Talijani ih pakiraju u ambalažu po 15 kilograma i prodaju jednu vreću po cijeni od 25 eura. U Tunisu postoje tri kompanije koje se bave izvozom i prodajom koštica maslina. Koštice maslina imaju trostruko veću energetsku vrijednost u odnosu na pelet, nemaju pepela, nema dima i nema neugodnog mirisa. Talijani su prepoznali priliku i koriste takav sistem za toplane, pa umjesto uglja, plina i mazuta koriste jeftinije visokoučinkovite energente za pokretanje kotlana, ali i za privatne korisnike. Građanima je drastično snižena cijena grijanja, a nema štetnog djelovanja po okoliš.

-Spasimo planet, ali i novčanike, poručuju na kraju naši tuniški domaćini.