Redakcija
Jedna fotografija i ručno ispisana zabilješka o rođenju djevojčice, u augustovsko jutro ratne 1993. godine.
Tridesetjednogodišnjoj Marijani to su jedine uspomene na dan kada se, usred rata, rodila u improviziranom porodilištu u Novom Travniku, gradu u Srednjoj Bosni.
“Ima ljudi koji su se rodili na putu do bolnice, ili čak u kući. Ja sam ti se rodila u atomskom skloništu”, kaže ona.
Nekoliko sati nakon njenog rođenja, babica je u školsku svesku upisala da je u 9.30 sati rođena djevojčica teška 3,7 kilograma.
Taj podatak iz ratnog protokola kasnije je poslužio da Marijana i zvanično bude upisana u matičnu knjigu i dobije rodni list.
“Roditelji su mi pričali da taj dan nije bilo struje, da se taj dan pucalo i da su sijevale granate. Dobro da imam i tu jednu fotografiju”, ispričala je Marijana za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Porodi uz svijeću
Tokom rata devedesetih, dok su se vodile borbe između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Novi Travnik je bio podijeljen na bošnjački i hrvatski dio grada.
Više od stotinu mladih iz Marijanine generacije rodilo se u improviziranom porodilištu koje je bilo prostorijica, smještena uz atomsko sklonište.
“Kad sam saznala da sam trudna, rat je bio tek na pragu i naivno sam pomislila da će završiti dok dođe vrijeme za porod. No, rodila sam u najvećem jeku”, ispričala je za RSE Sanja Fišić, Marijanina mama.
Prisjećajući se 10. augusta 1993., kaže da u porodilištu, osim stola i kreveta, nije bilo više ničega.
Najbliža bolnica bila je udaljena manje od deset kilometara, u naselju Nova Bila u improviziranim prostorijama, a potom i u crkvi, ali put do nje bio je opasan.
“U to vrijeme imali smo zastavu 55 i dva-tri litra goriva koje smo čuvali da me muž doveze do rađaone i vrati. Naravno da me je bilo strah, jer znaš da nema nikakvih uređaja i da ne možeš nigdje”, kaže Sanja.
“Sve je babica sama radila i vrlo brzo sam se porodila. Moja kćerka, rođena u atomskom skloništu, bila je spremna i obučena, kao u normalnim okolnostima”, dodaje.
Improvizirano porodilište bilo je smješteno u prostoriji uz atomsko sklonište, a radilo je od juna 1993. do proljeća 1994. godine, a njegova jedina uposlenica bila je babica, Milosava Dunđer.
“Mislila sam kratko će trajati, ali, vraga, ostali smo tu gotovo godinu. Bez struje i vode. Žene su se često porađale uz svijeću, a kad nije bilo ni njih pravila sam one uljanice”, prisjeća se ova penzionerka.
U to vrijeme 43-godišnjakinja, s bogatim radnim iskustvom iz bolnice u Travniku, u nedostatku ginekologa, bila je zadužena za sve.
“Bilo je teških poroda, ali žene su mi bezgranično vjerovale. Pregledam ih, imam samo svoje ruke i drvenu slušalicu. Vješto sam skrivala strah, znajući da ga ne smijem prenijeti na njih. Kad sve završi, ponekad tri dana nisam mogla doći sebi”, kaže Milosava.
U porodilištu je danonoćno boravila. U svesci, koju i danas čuva, ubilježeno je oko 290 poroda u ratnom periodu, od kojih je oko polovice bilo u porodilištu u blizini atomskog skloništa.
“Žene sam tu nakon poroda zadržavala par sati, a onda im dam injekciju i idu kući. Uzimala sam im adresu i poslije obilazila, tako da sam ih imala pod kontrolom”, priča ona.
Prisjeća se da je početkom oktobra 1993. imala šest poroda za 24 sata. Samo u izuzetno rizičnim situacijama pacijentice su, kako kaže, bile prevožene u bolnicu u Novu Bilu.
“Sjećam se jednog, u pola tri ujutro. Suprug je držao svijeću, jer struje nije bilo, a nije imao ko drugi. Pitam ga: ‘Smiješ li’, a on kaže: ‘Šta ću, ako moram’. I držao je”, kaže Milosava.
Atomsko rock sklonište
Atomsko sklonište, u čijem kompleksu su bile prostorije s ambulantom i porodilištem, izgrađeno je 1984., u vrijeme kada su se slična skloništa gradila širom bivše Jugoslavije.
Smješteno je iza velikih prozora i staklenih vrata, tako da izvana ništa ne upućuje da se nalazi u zgradi, dok u projektu za izgradnju stoji da se radi o skloništu i disco klubu.
“Kao može se koristi kao sklonište, a naziv mu je disco klub da ne bi kazali da je to atomsko sklonište, jer se to čuvalo u tajnosti. U to vrijeme Hladnog rata”, objašnjava kroz smijeh Josip Mlakić, predsjednik Mjesne zajednice Bare.
Nakon 90-ih, sklonište je bilo decenijama potpuno zaboravljeno i zapušteno, a lokalna vlast ga je prije dvije godine ustupila za Mjesnoj zajednici.
Mlakić ističe da je prostor bio potpuno devastiran, a uslijedili su mjeseci volonterskog čišćenja.
“Prljavo, zapušteno i smrdljivo. Problemi s kanalizacijom, voda, štakori. Ovaj prostor je bio zaboravljen, a sad je on ponovo oživio”, ističe on za RSE.
Zajedno s grupom entuzijasta pokrenuo je uređenje, s ciljem da napravi prostor za koncerte, druženja, izložbe i predstave.
Prvi bend koji je u maju nastupio bio je, simbolično, hrvatski rock bend Atomsko sklonište, s frontmenom Brunom Langerom.
“Atomci su tad rekli da za 47 godina, koliko sviraju, nikad nisu svirali u atomskom skloništu”, ističe Mlakić.
Uslijedio je i nastup poznatog bh. gitariste Murisa Varajića, te nekoliko predstava i izložbi.
“Ne želimo nikakvu zaradu i sve što ostane ulažemo u druge događaje. Da imamo novac napravili bismo prostor koji služi i za prvotnu namjenu, a plus je lijep. Ima mjesta za ljude od sedam do 77 godina”, ističe on.
Za potpuno uređenje potrebno je, kako procjenjuje, oko 100.000 maraka (oko 50.000 eura), pri čemu bi bila bi sačuvana njegova izvorna funkcija kao skloništa. Ističe da je potrebno obnoviti sve – od zidova, do toaleta, ventilacije i ulaznih vrata.
Rekonstrukcija je, također, potrebna evakuacijskom tunelu, koji je napravljen kao prinudni izlaz u slučaju opasnosti.
Sa zahtjevom za pomoć u renoviranju, mjesna zajednica se obraćala i kantonalnim vlastima, ali odgovora još nije bilo.
Sklonište koje aktivisti pokušavaju renovirati nije jedino u Novom Travniku, jednom od najmlađih gradova u bivšoj Jugoslaviji nastalo na temeljima vojne i metalske industrije “Bratstvo”.
Drugo sklonište, smješteno u obližnjoj zgradi u naselju Bare, služilo je tokom ratnih 90-ih kao škola, a njegova debela željezna vrata danas su ispisana grafitima.
GIPHY App Key not set. Please check settings