Ujguri izručeni Kini prosto nestanu

Otkako smo u junu najavili održavanje naše Glavne skupštine u Sarajevu, mi i naše obitelji suočavamo se s mnogim prijetnjama. Naš kolega, koji se kandidirao za predsjednika organizacije, primio je prijetnje izravno od kineskih vlasti, kaže Zumretay Arkin, direktorica Svjetskog Ujgurskog Kongresa (World Uyghur Congress), u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).

U Sarajevu se od 24. do 27. oktobra održava Opća skupština ove krovne organizacije ujgurske dijaspore osnovane prije 20 godina.

Bosnu i Hercegovinu su, kaže Arkin koja je kandidatkinja za potpredsjednicu ove organizacije, odabrali, jer kineska pokrajina Šinđang, u kojoj žive Ujguri, “ima sličnu povijest zločina” s Bosnom i Hercegovinom.

Planirani su i paneli na kojima će sudjelovati ujgurski aktivisti, predstavnici preživjelih u genocidu u Srebrenici, kao i profesori iz više zemalja. Žele, kako kaže, razmijeniti lekcije o ovom najtežem obliku zločina, iako su, navodi Arkin, drugačiji kontekst, opsežnost i metode provođenja genocida nad muslimanima u Kini i muslimanima u Bosni.

Aktivisti za ljudska prava i istraživači procjenjuju da je u Sinđangu, pustinjskoj i planinskoj regiji u kojoj živi oko 14 miliona Ujgura i pripadnika drugih muslimanskih manjina, više miliona ljudi prošlo kroz logore za interniranje.

Tu su, kako tvrde, bili izloženi političkoj indoktrinaciji, prisilnom radu, razdvajanju obitelji, strogoj kontroli rađanja i ograničenjima vjerskih praksi.

Arkin kaže da vlade centralne i južne Azije, ali i većinski muslimanskih zemalja, šute o genocidu nad Ujgurima, iako se u tim kineskim koncentracijskim logorima nalaze zatvoreni i pripadnici njihovih naroda, jer su dužne kineskoj vladi.

Pri tome ukazuje na infrastrukturu koju su Kinezi izgradili u tim zemljama kroz Inicijativu Pojas i put i Šangajski sporazum o suradnji, i tvrdi da su dokumentirali brojna izručenja Ujgura iz, naprimjer, Egipta na zahtjev kineskih vlasti.

“Brojni Ujguri deportirani su u Kinu iz Kambodže, Tajlanda, čak i Indonezije i Malezije koje su muslimanske zemlje. Svi ti ljudi su od tad prosto nestali. Budući da je, čak, i Turska postala rizična zbog kineskog utjecaja i pritiska, mnogi Ujguri koji sad žive u Turskoj pokušavaju dobiti azil u Europi”, kazala je Arkin za RSE.

S druge strane, Kina negira kršenje ljudskih prava u Sinđangu.

RSE: Dobivate li ikakve informacije iz Šinđanga? Mediji su, između ostalog, prikazali prije nekoliko godina satelitske fotografije srušenih džamija. Ima li još muslimanskih bogomolja u Šinđangu? Mogu li muslimani u toj pokrajini i općenito u Kini slobodno prakticirati svoju vjeru?

Arkin: Sloboda vjere je jedan od ključnih aspekata života koji je zabranjen ili krajnje ograničen u posljednjih nekoliko godina.

Ako pogledate uredbu o deekstremizaciji ili zakon o borbi protiv terorizma, terorizam je definiran vrlo široko, što znači da se krivičnim djelom smatra svako normalno prakticiranje vjere, prisustvovanje džuma-namazu (podnevna molitva muslimana), odlazak na hadž (hodočašće u Meku u Saudijsku Arabiju što je obveza za svakog muslimana koji si to može priuštiti), čak i molitvu u vašem domu.

Po tim zakonima su tri miliona Ujgura i drugih muslimana zatvoreni u koncentracijskim logorima od 2017. godine.

Kineska vlada pokušava progurati drugi narativ i kaže da Ujguri žive sretno, pa organiziraju propagandne turneje.

Prošle godine smo mogli gledati ujgurske plesače kako pjevaju i plešu u džamijama pred stranim delegacijama, posebno pred delegacijama iz islamskih zemalja kako bi im pokazali da se tolerira sloboda vjere.

Međutim, to je samo propaganda.

Australijski institut za stratešku politiku dokumentirao je najmanje 16.000 uništenih džamija.

Realnost je takva da vjernici ne mogu redovito ići na molitve i tek ponegdje se to donekle tolerira, naprimjer u glavnog gradu Pekingu, ali iz propagandnih razloga.

RSE: Kineska vlada to negira i kaže da su to odgojni, trening centri, da se zemlja tako bori protiv separatizma, ekstremizma, religijske radikalizacije. Kako Ujguri u Šinđangu danas žive, imaju li posla, ulažu li vlasti novac u tu pokrajinu?

Arkin: Jesu li razvili regiju? Da, to je činjenica. Međutim, jesu li to činili kršeći ljudska prava? Da, jesu. Tko zapravo ima koristi od tih razvojnih projekata? Kineska vlada i kineski narod, a ne Ujguri koji žive stalnom strahu.

Zatočili su tri miliona ljudi u te logore. Kineska vlada sad šalje ujgurske radnike u tvornice na prisilni rad. Ako radnici to odbiju, bivaju kažnjeni ili zatvorom ili slanjem u logor.

Dakle, Ujguri žive zadnjih nekoliko godina u potpunom strahu, jer su ljudi preko noći počeli nestajati. Mi smo preko noći izgubili kontakt sa našim rođacima. Ja se sa svojom porodicom nisam čula od 2017. godine. Uopće nemaju pristup komunikacijama.

Mnogi naši intelektualci, znanstvenici, liječnici su zatvoreni u logore. Optuženi su za terorizam ili separatizam, što su sve izmišljene optužbe, i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.

Tu je, naravno, i masovni nadzor u regiji, gdje su 2016. postojale kontrolni punktovi koji su uklonjene tijekom godina, ali su Ujguri prisiljeni preuzeti aplikaciju za mobitele, koja se zove Integrirana zajednička operativna platforma.

Ona prikuplja podatke o njihovim svakodnevnim navikama, naprimjer, koliko troše struje, vode, gdje se kreću, s kim se susreću, svaki detalj se kontrolira.

RSE: Zašto zemlje središnje Azije, poput Kazahstana i Kirgistana, šute o ujgurskom pitanju. Čuli smo i tvrdnje da kineske vlasti, također, vrše represiju nad etničkim Kazacima i Kirgizima u Šinđangu?

Arkin: Da, to je apsolutno točno. Osuđujemo šutnju ovih centralnoazijskih vlada, jer imaju pripadnike svog naroda, svoje državljane zatvorene u tim logorima.

Situacija je takva da su te vlade dužne Kini zbog Inicijative Pojas i put, zbog Šangajskog sporazuma o suradnji, cijele infrastrukture koju su Kinezi izgradili u tim zemljama.

Također, postoji ogroman pritisak kineske vlade na različite vlade širom svijeta, uključujući zapadne vlade. Dakle, pokušajte onda zamisliti razinu pritiska koju te zemlje primaju izravno od Kine kao njihovog susjeda.

Ali, također, te centralnoazijske vlade imaju vlastite probleme kad govorimo o poštivanju ljudskih prava. Stoga traže i partnera koji bi ih, na neki način, zaštitio na međunarodnoj razini. Priklanjajući se Kini pronalaze pouzdanog partnera, naprimjer u Ujedinjenim nacijama.

RSE: Nekad su središnja ili južna Azija bile područje u koje su Ujguri bježali, ali se to, kako kažete, promijenilo. Gdje Ujguri danas mogu ići, a koje su to, da tako kažemo, najopasnije zemlje za ujgurske aktiviste, zbog ovih sporazuma o izručenju?

Arkin: Mislim da je zadnji veći tok izbjeglica iz ujgurske regije u Kini bio prije 2017. godine. Nakon toga je počela represija i nijedan Ujgur nije mogao napustiti zemlju, jer su im svima oduzeti pasoši.

Međutim, ujgurske izbjeglice koje su u nekih trećim zemljama sad traže azil ili sigurno utočište, uglavnom, u Europi ili Sjevernoj Americi.

Budući da je, čak, i Turska postala rizična zbog kineskog utjecaja i pritiska, mnogi Ujguri koji sad žive u Turskoj pokušavaju dobiti azil u Europi. Dokumentirali smo brojne takve slučajeve proteklih godina.

RSE: U studiji Wilson Centra i Kissingerovog kineskog instituta dokumentirano je više od 5.000 slučajeva zastrašivanja ujgurskih izbjeglica u zemljama u kojima danas borave, više od 1.500 ih je prošlo kroz pritvore, uz 424 slučaja ekstradicije u periodu od 1997. do 2020. godine.
Prema Vašim informacijama, što se dešava s njima nakon što budu izručeni Kini?

Arkin: Suočavaju se s mučenjem, nestankom ili zatvaranjem. Mi jednostavno izgubimo kontakt s njima.

Dokumentirali smo, naprimjer, da je Egipat na zahtjev kineskih vlasti 2017. godine deportirao ujgurske studente koji su studirali u Kairu. Mi uopće ne znamo gdje su, jer Kina to ne objavljuje.

Dokumentirali smo i mnoge slučajeve u jugoistočnoj Aziji gdje su brojni Ujguri deportirani u Kinu iz Kambodže, Tajlanda, čak, i Indonezije i Malezije koje su muslimanske zemlje.

Svi ti ljudi su od tad prosto nestali.

Neke zemlje Europe, uključujući Njemačku i Švedsku, usvojile su moratorij kako se ujgurske izbjeglice ne bi deportirale natrag u Kinu i oni su obično zaštićeni i dobiju azil u Europi.

RSE: Više od stotinu hiljada Ujgura živi u Turskoj. Kakav je danas odnos Turske prema ujgurskom pitanju, ako znamo da je ta zemlja s Kinom potpisala ekstradicijski sporazum 2020. godine?

Arkin: Prema onome što znamo, bilo je pokušaja deportacije, ali stav turske vlade je da oni službeno podržavaju prava Ujgura. Znaju da si ne mogu priuštiti suprotno, jer u Turskoj postoji ogromna javna podrška prema nama zbog toga što Ujguri i Turci dijele sličnu kulturu, jezik i vjeru.

Turci smatraju Ujgure svojim “dalekim rođacima”, tako da vlada ne može ignorirati tu podršku turskog naroda prema ujgurskom pitanju.

Na multilateralnoj razini Turska je poduprla inicijative, poput rezolucija ili čak zajedničkih izjava, naprimjer u Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih nacija.

Turska vlada štiti ujgurske izbjeglice koji žive u Turskoj, jer polovica Ujgura koji žive u Turskoj nema državljanstvo, što je oko 60.000 do 70.000 ljudi.

Pozdravljamo sve što je turska vlada učinila tijekom godina na zaštiti ujgurskih izbjeglica.

No, Erdoganova vlada nije, rekla bih, otvoreno podržala Ujgure na način na koji su to činile druge vlade, poput Sjedinjenih Američkih Država.

Želimo da Turska učini više kad je u pitanju obrana naših prava, i na bilateralnoj razini u razgovoru s Kinom, ali i na multilateralnom nivou.

RSE: Kakav je stav Zapada o ujgurskom pitanju, naprimjer Njemačke koja ima razvijene ekonomske odnose s Kinom, ili Ujedinjene Kraljevine u kojoj je jedno od sjedišta Vaše organizacije?

Arkin: Većina zapadnih vlada, uključujući britansku i njemačku, pružile su nam veliku potporu u proteklih nekoliko godina. Članovi parlamenta u tim zemljama bili su vrlo glasni, osudili su kršenja ljudskih prava i to je, naravno, predstavljalo pritisak na vladu.

Međutim, vidimo da zbog ekonomskih razloga postoji toliko što oni mogu učiniti, ali ne čine. U slučaju Njemačke, naprimjer, sve smo više zabrinuti, jer ekonomska korist i interesi nadjačavaju pitanje poštivanja ljudskih prava, posebno zbog automobilske industrije.

U Njemačkoj se ne govori o pitanjima poput, naprimjer, prisilnog rada u kineskim tvornicama, barem ne onoliko koliko želimo.

RSE: Prate li kineske vlasti Ujgure u egzilu i kako?

Arkin: Kina to radi ili preko lokalnih, kineskih ambasada ili s doušnicima.

Ujgurska zajednica je proteklih godina otkrila Ujgure koji su špijunirali unutar naše zajednice za kinesku vladu.

Imali smo slučajeve u Njemačkoj gdje su Nijemci radili za kinesku vladu i špijunirali našu zajednicu. Kineska vlada prati naše društvene medije, vrše nad nama digitalni nadzor.

Često to rade i izravno tako što policajci iz Kine zovu i prijete nama i našoj rodbini u Šinđangu. Mene su, naprimjer, kineski diplomati pratili i fotografirali po New Yorku, čak i u zgradi Ujedinjenih nacija gdje sam sudjelovala na konferencijama.