‘SB’ INTERVJU / PROF. DR. VLADO AZINOVIĆ: ‘Prije napada u Bosanskoj Krupi dječak je najavio da ide osvetiti ‘šejha’ Jusufa Barčića, čiji sljedbenici…’

Razgovarao: Darko Omeragić

U napadu na policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi maloljetnik je 24. oktobra nožem ubio policajca Ozrena Marana, a njegovog kolegu Avdu Hasanovića ranio. Napad je okarakterisan kao teroristički čin s primjesama vjerskog fanatizma. Istražitelji će pokušati da dođu do najsitnijih detalja ovog gnusnog čina koji je pobudio veliku pažnju naše i svjetske javnosti, a „Slobodna Bosna“ je o ovoj temi razgovarala s redovnim profesorom na Odsjeku za mirovne i sigurnosne studije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Vladom Azinovićem, autorom i koautorom brojnih studija koje se bave nasilnim ekstremizmom i terorizmom. Azinović je ekspert za prevenciju i borbu protiv terorizma i radikalizacije u nasilni ekstremizam pri UN-u, OSCE-u, IOM-u, Evropskoj komisiji i drugim institucijama.

U svakom slučaju naš sagovornik je najbolji poznavalac ove teme u BiH.

Profesore Azinoviću, stravičan zločin u kojem je maloljetnik ubio jednog i ranio drugog policajca, a koji je okarakterisan kao teroristički čin s primjesama vjerskog fanatizma prije nekoliko dana potresao je cijelu BiH i šire. Da li u ovom trenutku imate dovoljno informacija o tome i može li se van svake sumnje ovaj čin podvesti kao dio nečega čime se temeljito bavite već godinama, a to je globalna teroristička scena?

„Teško je i nezahvalno u ovom trenutku, dok sigurnosne agencije i tužiteljstvo još uvijek prikupljaju i analiziraju dokaze, izricati konačne sudove o svemu što se dogodilo i posebno, o onome što je prethodilo ovom užasnom činu. Već sam govorio kako mi se čini da je ovaj događaj tragična potvrda lokalizacije širih trendova na jednom mikro-prostoru. Možemo ga dovesti u vezu s reakcijom na događaje na Bliskom istoku koji su počeli 7. oktobra prošle godine, odnosno Hamasovim napadom na Izrael, i izraelskom odmazdom. Ti događaji imaju globalnu refleksiju i stvorili su ogromne i ostrašćene podjele u gotovo svim društvima. Međutim, očito je kako napad u Bosanskoj Krupi ima i prepoznatljive elemente domaćeg konteksta i svjedoči o kontinuitetu sigurnosnih izazova koji su već dugo istog ili sličnog porijekla.“

Ako je u ovom trenutku rano govoriti o tome da je maloljetnik iz Bosanske Krupe bio indoktrinisan, koliko će biti potrebno vremena, čemu u prilog ide i činjenica je uhvaćen živ da se dokaže da je njegov motiv bio vjerski fanatizam. Budući da ste i vještak u procesima koji se pred Sudom BiH vode u slučajevima terorizma, šta će vam biti potrebno da ovaj slučaj ocijenite kao slučaj terorizma s primjesama vjerskog fanatizma?

“Ovaj slučaj je drugačiji jer se postupak, bez obzira na inkriminaciju (terorizam) koja je inače u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, neće voditi pred tim sudom, nego pred nadležnim općinskim sudom. Tome neće prethoditi ni klasična istraga, nego takozvani pripremni postupak, a zbog životne dobi, ovaj mlađi maloljetnik ne može biti osuđen na zatvorsku kaznu. Umjesto toga, zakon predviđa posebne odgojne mjere u skladu s njegovim uzrastom i razvojnim potrebama. Najizglednije je da bi u ovom slučaju, zbog težine izvršenog kaznenog djela, dječak mogao biti smješten u odgojnu ustanovu ili zavod.

Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović

No, da se vratim na Vaše pitanje. U biti, kada se procjenjuje karakter ovakve vrste kaznenog djela, ono što ga kvalificira kao terorizam je motiv. Terorizam je uvijek politički motiviran. Ako nema političkog motiva – kod nas opisanog članom 201. Kaznenog zakona BiH – nema ni terorizma.

Da bismo bolje razumjeli motiv napadača u ovom slučaju, pokušajmo zamisliti u kakvim bi okolnostima mogli nožem izbosti nekoga na smrt. Takva bi situacija, kod većine, vjerovatno podrazumijevala nužnu obranu, kako bi se zaštitio vlastiti ili život bliske osobe pred neposrednom životnom opasnosti. No, čak u i takvim okolnostima, za mentalno zdravu osobu, suočavanje s činjenicom da je nekome oduzela život, makar i u samoobrani, nešto je s čime se teško pomiriti i nastaviti normalan život. Nije lako ubiti, bez obzira na motiv.

NASTAVIO BI “POHOD” DA NIJE ZAUSTAVLJEN

U ovom slučaju imamo dječaka od 14,5 godina, koji je bez ikakvog vidljivog razloga i bez prethodne izloženosti bilo kakvoj vrsti izravne osobne ugroze, nepravde, represije, progona, diskriminacije ili prijetnje po vlastitu sigurnost, ušao u policijsku stanicu i nasrnuo nožem na dvojicu odraslih ljudi, policajaca. Jednog je usmrtio, drugog teško ranio i za pretpostaviti je da bi nastavio pohod da nije bio svladan. Mislim da se legitimno zapitati, kakvo je to stanje svijesti i odakle takva nepokolebljiva motivacija koje mogu navesti ovako mladu osobu da se bez ikakvog zdravorazumskog povoda angažira u takav ubilački pohod. Uz to, on nije pucao u svoje žrtve iz vatrenog oružja sa neke sigurne i komforne distance. Naprotiv, bio je u izravnom tjelesnom dodiru s obojicom policajaca i obliven krvlju iz ubodnih rana koje im je zadao i – nije se zaustavio. Nije se ni jednog trenutka pokolebao. Nastavio je sve dok nije zaustavljen fizičkom snagom preostalih policajaca koji su priskočili u pomoć kolegama.”

Da li se kod ovog čina može nakon tako kratko vremena može govoriti i o potencijalnom motivu? Šta Vam prvo pada na pamet?

“Kakav to i koliko snažan motiv mora biti da potpuno poništi spoznaju objektivne stvarnosti u kojoj ovom dječaku ne prijeti nikakva opasnost, i navede ga da se angažira u brutalno nasilje protiv policajaca koji ne samo da mu nisu nikakva prijetnja, nego im životni poziv nalaže da ga štite?

Po meni, gotovo je nemoguće da osoba tog uzrasta potpuno samostalno usvoji tako duboka uvjerenja koja će je, na kraju, navesti na počinjenje ovakvog zločina. Možemo sad nagađati o tome da li su ta uvjerenja stečena na društvenim mrežama ili u izravnom kontaktu s osobom ili osobama od autoriteta, ali je sasvim razumno pretpostaviti da su ona inducirana djelovanjem nekog vanjskog faktora ili više njih.

I tu dolazimo do domaćeg konteksta koji sam spomenuo ranije. Do jednog ranjenog i namjerno nezaliječenog društva, u kojem se užasne ratne traume ne saniraju nego se produbljuju i nad tim se ranama, onako lešinarski, vode identitarne politike koje manipuliraju strahom od novih sukoba i pogroma, stvarajući tako kolektivnu paranoju, nepovjerenje i mržnju prema drugom i drugačijem, ali i prema svome, ako odudara od dominantnog homogenizirajućeg narativa. Slijedom toga, javno nas se poziva da se prijavljujemo u lovačka udruženja, airsoft i klubove borilačkih vještina, da učimo upravljati dronovima, da kćerima u miraz darujemo pištolje i da (po preporuci člana državnog Predsjedništva), spavamo s jednim okom otvorenim. Ako neko ovakve poruke i može opravdati realnim ili umišljenim strahom, mora isto tako biti svjestan da oni koji ih šalju time izravno pogoduju nastanku mogućih psihotičnih stanja.”

I oni koji šalju takve poruke ne razmišljaju o primaocu tih poruka, odnosno da će ih shvatiti zdravo za gotovo?

“Nikada ne možemo posve pouzdano znati kako u nečijoj svijesti odjekuju ovakve poruke i na šta sve mogu navesti osobe koji nisu u stanju s njima razumno izaći na kraj. Takvi mobilizirajući narativi, koji afirmiraju militarizaciju društva kao odgovor na strah od neizvjesnosti, mogu, makar i nehotice, proizvesti frankenštajnovsku posljedicu. Bojim se da bi slučaj u Bosanskoj Krupi mogao biti upravo to, ali još više strahujem da se proces o kojem sam govorio time neće ni usporiti, ni zaustaviti. I prije nego li se počela slijegati zemlja nad humkom ubijenog policajca, krenula su poricanja i relativizacije ovog tragičnog događaja i njegovih posljedica. I još poraznije, krenuo je politički pritisak na pravosuđe čiji je cilj u javnosti unaprijed amnestirati neke od osumnjičenih za kontakte s mladim napadačem. Po meni, to su sve naznake da smo prešli, možda i nepovratno, u stanje koje gotovo nemogućim čini bilo kakvo principijelno i beskompromisno suočavanje s ovakvim izazovima, jer će prioriteti višeg reda uvijek biti važniji od pojedinačnih tragičnih sudbina. One će ostati kolateralna šteta.”

Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović

KAKO ODGOVORITI NA IZAZOVE TERORIZMA

U jednoj kratkoj izjavi nakon zločina u Bosanskoj Krupi spomenuli ste ulogu porodice, a ja bih dodao i cjelokupnog bh. društva kako bismo na vrijeme prepoznali da li i odakle može stići prijetnja po sigurnost građana i institucija. Možemo li konačno nešto uraditi na sprečavanju radikalizacije društva i da više ne pričamo samo o posljedicama?

“Želim vjerovati da još uvijek možemo, iako zbog niza okolnosti to postaje sve teže. Institucionalni odgovori na izazove terorizma u Bosni i Hercegovini uključuju, između ostalog, državnu Strategiju za prevenciju i borbu protiv terorizma, kao i akcijske i operativne planove za njenu provedbu u oba entiteta i distriktu. U većini lokalnih sredina u Federaciji BiH godinama se izvode edukacijski i trening programi čiji je cilj podići svijest o izazovima radikalizacije u nasilni ekstremizam, posebno među mladima, te jačati otpornost lokalnih zajednica (u sferi obrazovanja, mentalnog zdravlja, socijalnog rada, sigurnosti) na izazove radikalizacije u nasilni ekstremizam. Značajan broj aktivnosti je vrlo ozbiljno realiziran i stotine ljudi iz različitih sektora predano je u njima sudjelovalo. I to je takozvani top-to-bottom (odozgor prema dolje) pristup koji je važan i neophodan za djelotvornu prevenciju. Međutim, cjelokupno dosadašnje iskustvo uči nas da sistemi prevencije najbolje funkcioniraju odozdo prema gore (bottom-to-top), a to znači od primarne porodice, od roditeljskih kompetencija, a kasnije nastavničkih i pedagoških. To je dio u kojem bi se kod nas morali pojačati budući napori usmjereni na prevenciju radikalizacije u nasilni ekstremizam.”

U BiH su poslije rata na udaru ekstremista bili policija ili vojska. Da li se svi ovi slučajevi mogu posmatrati na isti način bez obzira što su ih počinili nepovezani ljudi i da li već možemo govoriti o istim događajima u različitim vremenskim periodima. Spomenuću samo neke od njih Mevlid Jašarević, Enes Omeragić, Nedim Ibrić, Haris Čaušević, zvani Oks, bomba ispred policijske stanice u Mostaru. Meta su bili policija, vojska i američka ambasada. Da li je slučaj iz Bosanske Krupe nastavak tog djelovanja?

“Policija i vojska, kao dio državnog represivnog sistema, preferirana su meta  terorističkih skupina i pojedinaca koji djeluju sa različitih ideoloških pozicija. Za nacionalističke i etno-separatističke skupine, vojska i policija su mete od simboličkog značaja jer ih se po automatizmu povezuje s državom koja je arhetip istinskog neprijatelja takvih skupina. Također, militantni islamistički narativi snažno sugeriraju kako je služenje u vojsci i policiji sekularne države širk – jedna od najtežih kategorija grijeha u islamu jer pretpostavlja da se neko stavio u službu autoriteta (u ovom slučaju sekularne države) koji je pretpostavljen apsolutnoj suverenosti i jednoći Boga. Izbor policije i vojske za metu terorističkih napada ima i taktičku dimenziju jer pretpostavlja da će stradavanje vojnika i policajaca izazvati najmanje sažaljenja u javnosti, pa čak je možda i pridobiti, s obzirom na to da se na policiju i vojsku ne gleda uvijek sa simpatijama. To su sve faktori koji mogu objasniti motive za ranije napade na policiju i vojsku i kod nas.

Što se tiče slučaja u Bosanskoj Krupi, upravo taj antagonizam prema policiji je moguće jedini jasno prepoznatljiv motiv koji je mogao potaknuti ovaj akt nasilja. Naime, u objavi neposredno pred napad, dječak je naveo kako njime osvećuje smrt selefijskog ”šejha” Jusufa Barčića, koji  je poginuo u prometnoj nesreći 2007. godine. Među Barčićevim ideološkim sljedbenicima do danas vlada uvjerenje da je ”šejh” likvidiran u policijskoj akciji, pa je policija u tim krugovima omražena.

Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović

Slične pozive za napade na policiju vidjeli smo nedavno u Srbiji, kada je u obračunu sa Specijalnom antiterorističkom jedinicom (SAJ) poginuo selefijski aktivist Senad Ramović zvani Becan za kojega se vjeruje da je radikalizirao Salahudina (Miloša) Žujovića, mladića koji je ljetos u Beogradu samostrijelom ranio žandara ispred tamošnje ambasade Izraela. Becanovi sljedbenici iz Novog Pazara i šire, pozivali su tada na odmazdu prema policiji. Prije par dana, mogli ste vidjeti kako je Federalna uprava policije u Sarajevu lišila slobode mladića koji je također simpatizer Barčića i Ramovića, a koji je na društvenim mrežama zaprijetio kako će „za svakog ubijenog bradonju, ubiti stotinu policajaca“. Ukratko, policija je na konstantnom verbalnom, a ponekad i direktnom kinetičkom udaru ovih grupa i pojedinaca.”

DA LI SU DOŠLI PO NAŠU DJECU?

Da li je na pomolu scenario iz teksta akademika Rešida Hafizovića koji je 2006. godine napisao tekst pod naslovom “Oni dolaze po našu djecu”, konstatujući  da su “nakon čečenskih muslimana, kao tradicionalnih muslimana, sa zavidnom duhovnošću i literaturom, bosanskohercegovački muslimani danas druga značajna meta vehabizma u ovom dijelu svijeta“. Da li su došli po našu djecu?

“Općenito govoreći, djeca su najranjivija i najpogodnija dobna skupina za različite oblike radikalizacije u nasilničke i militantne ideologije. U posljednjih godinu dana najčešći počinitelji terorističkih napada u Evropi upravo su mlade osobe, dobi od 13 do 18 godina. Djeca i adolescenti su posebno podložna meta zbog specifičnih aspekata razvoja kao i društvenih i psiholoških karakteristika specifičnih za ovu životnu fazu. Prefrontalni korteks, koji je odgovoran za donošenje racionalnih odluka, kontrolu impulsa, razumijevanje dugoročnih posljedica i moralno prosuđivanje, razvija se do kasnih tinejdžerskih godina, pa čak i do srednjih dvadesetih godina. Zbog toga djeca i adolescenti češće reagiraju emocionalno i impulsivno, što ih čini podložnijima utjecaju radikalnih ideologija koje komuniciraju s emocijama, identitetom i osjećajem smisla.

Djeca i adolescenti često osjećaju intenzivnu potrebu za pripadnošću grupi, prihvaćanjem vršnjaka i stvaranjem identiteta. Ekstremističke skupine ciljaju na ovu potrebu, nudeći pripadnost, prijateljstvo i zajednički smisao. Na ovaj se način manipulativno koristi prirodna potreba mladih da budu prihvaćeni i podržani kako bi ih se pridobilo za radikalne narative, pa i navelo na nasilničko ponašanje.

U adolescenciji su emocije pojačane zbog bioloških promjena i socijalnih izazova. Djeca su često osjetljivija na nepravdu, traumu ili gubitak, što se onda zloupotrebljava korištenjem žrtveničkih narativa i manipulativnih poruka kojima se snažno sugerira kako je nasilje pravedna i opravdana reakcija na nepravdu.

Zbog još uvijek nedovoljno razvijenih sposobnosti za kontrolu impulsa, djeca i adolescenti lakše podliježu ponašanjima koja nude trenutačno emocionalno zadovoljstvo, poput osjećaja moći ili osvete, čak i kad ta ponašanja imaju opasne posljedice. Zbog toga im mogu biti privlačni ekstremistički narativi kojima se glorificiraju nasilje i moć.

UTJECAJ DRUŠTVENIH MREŽA, RATOVA, POLITIČARA…

U periodu adolescencije, djeca prirodno istražuju i traže smisao, eksperimentiraju s različitim idejama i identitetima. To ih zauzvrat čini podložnijima utjecaju radikalnih ideologija koje po pravilu nude vrlo jednostavne, često binarne (crno-bijele) odgovore na vrlo složene društvene probleme, ali i pružaju osjećaj svrhe i pripadnosti.

Uz sve to, djeca i adolescenti koji tek razvijaju sposobnost kritičkog razmišljanja često nemaju ni dovoljno životnog iskustva da prepoznaju manipulativne tehnike koje se koriste za njihovo vrbovanje i radikalizaciju, posebno ako su narativi kojima se izlažu identitarni i homogenizirajući.

Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović

Doda li se ovim općim karakteristikama procesa radikalizacije mladih i uloga društvenih mreža koje ga višestruko ubrzavaju i intenziviraju, te radikaliziran kontekst u kojem ovdje živimo, pravo je čudo da do sada nismo imali i više kinetičkih posljedica tog procesa.”

Koji su glavni faktori za nečiju indoktrinaciju? Društvene mreže, ratovi po svijetu, izjave i ponašanja radikalnih političara, kako domaćih tako i stranih?

“Brojna istraživanja na konkretnim slučajevima pokazala su kako je proces radikalizacije u ekstremističke ideologije olakšan postojanjem individualnih psihosocijalnih potreba koje nisu bile zadovoljene u vrijeme i na mjestu kada se i gdje to trebalo dogoditi. Po pravilu, u primarnoj porodici, kroz odgoj i odrastanje. Osnovni motiv za pridruživanje radikalnim skupinama i usvajanje ekstremnih pogleda na svijet najčešće je potraga za zadovoljenjem potreba, poput potrebe za pripadanjem, za uvažavanjem i pažnjom, za pronalaskom smisla i svrhe života. Uz to, jednom broju osoba radikalne su ideologije privlačne jer stvaraju dojam kako ispravljaju nepravdu, uvode red i svete se za zla počinjena nekoj identitarnoj skupini.

Ideološke racionalizacije takvih svjetonazorskih stavova i opravdanja nasilničkog ponašanja obično se nalaze u redukcionističkim narativima i simplističkim tumačenjima svijeta. Ukratko, ljudi koji prisupaju radikalnim skupinama, u osnovi nisu inheretno ni ekstremni ni nasilni. U nekim slučajevima oni to postaju postupno, kroz društvenu interakciju s istomišljenicima, međusobno ojačavanje uvjerenja i stvaranja unutargrupne solidarnosti i antagonizma prema svima i svemu što je izvan te grupe. Niko se ne rađa kao ekstremist i terorist. To se postaje vremenom”, zaključio je na kraju intervjua za “Slobodnu Bosnu” prof. dr. Vlado Azinović.