Bermann/Duggal:  BiH se nalazi u kritičnom trenutku u pogledu međunarodne arbitraže

Razgovarala: Almasa Bajrić

---

Stručnjaci za međunarodnu arbitražu u Bosni i Hercegovini upozoravaju da bi presude po međunarodnim arbitražnim sporovima protiv naše zemlje u bliskoj budućnosti mogle iznositi oko dvije milijarde KM. U ekskluzivnom intervjuu za Business Magazine vodeći svjetski eksperti za međunarodnu arbitražu prof. George Bermann i prof. Kabir Duggal sa Columbia Law School, govore o tome šta je, zapravo, međunarodna arbitraža, koje vrste međunarodne arbitraže postoje, da li se i kako mogu skratiti dugi arbitražni sporovi, gdje je danas Bosna i Hercegovina kada je u pitanju međunarodna arbitraža.

BM: Šta je međunarodna arbitraža i koje vrste međunarodne arbitraže postoje?

BERMANN/DUGGAL: Međunarodna arbitraža općenito ima dva rasprostranjena oblika: međunarodna komercijalna arbitraža i investicijska arbitraža, koja je poznata i kao rješavanje sporova između investitora i države (ISDS). Oba procesa imaju za cilj rješavanje sporova na neutralnom forumu, ali se razlikuju po svojoj prirodi, svrhi i tipovima uključenih strana.

Međunarodna komercijalna arbitraža (ICA) je metod rješavanja sporova između privatnih strana uključenih u prekogranične poslovne transakcije. Osmišljen je kao alternativa parnicama pred nacionalnim sudovima, nudeći strankama prednost neutralnog foruma, proceduralne fleksibilnosti i izvršnosti odluka prema Njujorškoj konvenciji. ICA obično proizlazi iz ugovornih nesuglasica, kao što su kršenja trgovinskih sporazuma, ugovora o nabavci ili prava intelektualnog vlasništva. Ona omogućava kompanijama iz različitih zemalja da njihove sporove rješavaju nepristrasni arbitri, koji primjenjuju ili nacionalne zakone ili dogovorena pravila za donošenje obavezujućih odluka.

Investiciona arbitraža, koja se često naziva rješavanje sporova između investitora i države (ISDS), uključuje sporove između stranih investitora i država domaćina. Ovaj oblik arbitraže nastaje na osnovu bilateralnih ili multilateralnih ugovora o ulaganju, trgovinskih sporazuma. Primarni cilj ISDS-a je da zaštiti strane investitore od nepravednog tretmana, eksproprijacije ili diskriminatorne politike koju donose zemlje domaćini. Investitori mogu podnijeti tužbe protiv vlada kada vjeruju da su na njihove investicije negativno uticale radnje države kojima se krše ugovorne obaveze, kao što je standard poštenog i ravnopravnog tretmana (FET). Međutim, ISDS je bio pod lupom, jer je dozvolio investitorima da traže odštetu za državne mjere usvojene u javnom interesu, kao što su ekološki ili zdravstveni propisi, za koje kritičari tvrde da mogu ograničiti regulatornu autonomiju države.

U okviru ICA i ISDS-a, specijalizirane institucije mogu se fokusirati na specifične sektore ili vrste sporova, kao što su energetika, građevinarstvo ili pomorska arbitraža. Ova sektorska tijela nude stručnost u rješavanju određenih kategorija sporova. Ipak, šire oblasti ICA i ISDS i dalje služe kao sveobuhvatni okviri za rješavanje međunarodnih sporova u različitim industrijama.

Ukratko, dok se međunarodna komercijalna arbitraža fokusira na rješavanje sporova između privatnih strana u prekograničnoj trgovini, investiciona arbitraža se bavi sukobima između stranih investitora i država, osiguravajući zaštitu investicija prema međunarodnim ugovorima. Oba oblika imaju zajedničke karakteristike u postupku, ali služe različitim metodama u međunarodnom rješavanju sporova.

BM: Kakva su vaša iskustva u vezi sa međunarodnim arbitražama? Povećava li se ili opada interes za rješavanje sporova arbitražom?

BERMANN/DUGGAL: Međunarodna arbitraža je postala de facto metod za rješavanje prekograničnih sporova. Međutim, došlo je do značajne reakcije na rješavanje sporova između investitora i države (ISDS), posebno zbog visokih mega naknada u investicionim sporovima. Kritičari tvrde da ove naknade mogu ometati sposobnost države da donosi regulatorne odluke u javnom interesu, što je podstaknulo debate koje traju. Kao rezultat toga, vidimo talas reformskih prijedloga, posebno kroz napore

United Nations Commission On International Trade Law UNCITRAL Radne grupe III (WG3), koja ima poseban zadatak da se bavi reformom ISDS-a.

Iako bi neke od kritika upućenih ISDS-u mogle potencijalno uticati na percepciju međunarodne komercijalne arbitraže (ICA), vjerujemo da ICA ostaje snažan i suštinski oblik rješavanja sporova. Jedan od ključnih razloga za to je široko rasprostranjena percepcija da odabir sudova suprotne strane može rezultirati prednošću domaćeg suda, što može odvratiti stranke od korištenja domaćih sudova. Arbitraža, sa druge strane, nudi neutralan forum gdje strane mogu izbjeći ove brige i osigurati izvršnu presudu. Statistički podaci većine arbitražnih institucija potvrđuju da ICA nastavlja biti pouzdan i rastući mehanizam za rješavanje međunarodnih komercijalnih sporova.

Dok se međunarodna komercijalna arbitraža fokusira na rješavanje sporova između privatnih strana u prekograničnoj trgovini, investiciona arbitraža se bavi sukobima između stranih investitora i država, osiguravajući zaštitu investicija prema međunarodnim ugovorima.

BM: Podaci pokazuju da je komercijalna arbitraža najzastupljenija, ali je sve veća pažnja na tužbe protiv država u međunarodnoj investicionoj arbitraži. Zašto je to slučaj?

BERMANN/DUGGAL: Iako ICA ostaje najrasprostranjeniji oblik arbitraže, uključujući sporove između privatnih subjekata koji su često povjerljivi, sve je veća pažnja na ISDS u međunarodnoj investicionoj arbitraži. Povećani fokus na ISDS je rezultat nekoliko faktora. Tu je najprije javna priroda sporova. Za razliku od komercijalne arbitraže, gdje su sporovi obično privatni i uključuju komercijalne ugovore između kompanija, ISDS uključuje državu kao tuženu stranu. To odmah privlači veću pažnju javnosti i medija zbog potencijalnih implikacija na poreske obveznike, javnu politiku i državni suverenitet.

Drugo je zabrinutost oko tvrdnji da ISDS-a često osporava vladine ili regulatorne mjere, tvrdeći da krše ugovore o ulaganjima. Ovi slučajevi mogu uticati na domaće zakone ili politike, posebno ako se vlade suočavaju sa značajnom finansijskom odgovornošću ili se od njih traži da prilagode svoje propise, kako bi bili u skladu sa naknadom. Ulozi za vlade i javnost su visoki te se sve više preispituje.

Zatim je tu transparentnost i odgovornost. Budući da sporovi ISDS-a mogu rezultirati velikim finansijskim naknadama protiv država i uključivati ​​osjetljiva pitanja kao što su regulacija okoliša, javno zdravlje ili infrastrukturni projekti, raste potražnja za transparentnošću i odgovornošću. Ovo je dovelo do toga da je javnost više svjesna ISDS-a u odnosu na privatnu komercijalnu arbitražu, koja ostaje uglavnom povjerljiva.

U konačnici tu je i rast visokih mega naknada. Jedan od ključnih razloga za sve veću pažnju na ISDS je porast velikih ili mega naknada. Posljednjih godina bilo je nekoliko slučajeva visokog profila u kojima je državama naloženo da plate milijarde dolara odštete investitorima. Ove ogromne naknade izazvale su zabrinutost zbog finansijskog opterećenja država, posebno zemalja u razvoju i pojačale su javnu kontrolu procesa ISDS-a. Potencijal za tako značajne finansijske uticaje doprinosi većoj vidljivosti ovih slučajeva.

Ukratko, sve veća pažnja posvećena ISDS-u rezultat je njegove javne prirode, uključivanja državnih aktera, širih implikacija na upravljanje i porasta mega naknada koje mogu imati značajan finansijski uticaj na države. Dok ICA i dalje preovlađuje, slučajevi ISDS-a često privlače širu pažnju zbog svoje transparentnosti i velikih uloga.

BM: U kojim oblastima ima najviše slučajeva komercijalne arbitraže u odnosu na investicionu arbitražu?

BERMANN/DUGGAL: I ICA i ISDS pokrivaju mnoštvo različitih industrija i različitih sektora. U oblasti ICA, podaci Međunarodne privredne komore (ICC) otkrivaju da su 2022. godine najzastupljeniji sporovi nastali u sektoru građevinarstva i inžinjeringa, koji čine oko 30 posto slučajeva. Slijede trgovinski i prodajni sporovi, koji su činili oko 21 posto slučajeva. Bankarski i finansijski sporovi su činili oko 16 posto od ukupnog broja, dok su energetski i resursni sporovi činili 12 posto. Preostalih devet posto slučajeva spada u razne druge kategorije, uključujući pitanja tehnologije i intelektualne svojine. Londonski sud za međunarodnu arbitražu (LCIA) je u svojoj statistici za 2022. godinu objavio da se 26 posto njegovih predmeta odnosi na građevinarstvo, a 23 posto na međunarodnu trgovinu. Sektor energije i prirodnih resursa činio je 14 posto, dok su ugovori o proizvodnji i nabavci činili 12 posto sporova.

Kada su u pitanju slučajevi ISDS-a, prema podacima Međunarodnog centra za rješavanje investicionih sporova (ICSID) iz 2023. godine, oko 38 posto slučajeva ISDS-a odnosilo se na sektor nafte, plina i rudarstva. Značajni su bili i infrastrukturni projekti, koji su činili 26 posto sporova. Telekomunikacije su predstavljale 20 posto, dok se 10 posto odnosilo na poljoprivredu, šumarstvo i ribarstvo.

Budući da sporovi ISDS-a mogu rezultirati velikim finansijskim naknadama protiv država i uključivati osjetljiva pitanja kao što su regulacija okoliša, javno zdravlje ili infrastrukturni projekti, raste potražnja za transparentnošću i odgovornošću.

BM:  Koji preduslovi moraju biti ispunjeni da bi se pokrenuo proces međunarodne arbitraže?

BERMANN/DUGGAL: Pokretanje procesa međunarodne arbitraže podrazumijeva određene preduslove. U ICA, stranke se mogu dogovoriti o preduvjetima koji moraju biti ispunjeni prije nego što arbitraža započne, što odražava prirodnu posljedicu autonomije stranaka. Naprimjer, strane mogu odlučiti da uključe obavezno posredovanje ili periode pregovora prije pokretanja arbitraže. Takvi preduslovi su često navedeni u klauzuli o arbitraži njihovog ugovora, osiguravajući da obje strane iscrpe alternativne mogućnosti rješavanja sporova prije nego što pribjegnu arbitraži. Ova fleksibilnost omogućava strankama da prilagode arbitražni proces svojim specifičnim potrebama i okolnostima.

U kontekstu ISDS-a, države mogu nametnuti posebne preduslove koji moraju biti ispunjeni prije nego što se pokrene arbitražni postupak. Uobičajeni primjeri uključuju periode hlađenja ili periode čekanja koji zahtijevaju od strana da se uključe u pregovore u dobroj vjeri na određeno vrijeme prije pozivanja na arbitražu. Ove odredbe imaju za cilj podstaknuti mirno rješavanje sporova i pomoći u jačanju diplomatskih kanala između investitora i države domaćina.

Uglavnom, dok uslovi za pokretanje međunarodne arbitraže mogu imati različite oblike u ICA i ISDS, oba okvira naglašavaju važnost preliminarnih koraka za olakšavanje efikasnog rješavanja sporova. Uspostavljanjem ovakvih uslova, strane mogu povećati vjerovatnoću rješavanja sukoba bez potrebe za arbitražom, očuvanje odnosa i smanjenje opterećenja na sam proces arbitraže.

BM: Jedna od pritužbi na međunarodnu arbitražu je da je to dug i spor proces. Da li je to zaista tako? Ako je tako, kako se ovaj proces može ubrzati?

BERMANN/DUGGAL: Istina je da je međunarodna arbitraža bila pod lupom, jer je postala sporija i skuplja nego što bi to mnogi praktičari i stranke željele. Nekoliko faktora doprinosi ovom fenomenu, što čini legitimnom zabrinutost unutar arbitražne zajednice.

Jedan od primarnih razloga za kašnjenje je upotreba gerilske taktike od strane advokata. Ove taktike mogu uključivati ​​strateška kašnjenja, opsežne zahtjeve za dokumentima i brojne proceduralne prijedloge koji produžavaju postupak. Pored toga, neki sudovi usvajaju permisivan pristup, dozvoljavajući prijave i zahtjeve koji nisu uvijek striktno neophodni. Ovaj “paranoični” mentalitet ima za cilj osigurati da se svi dokazi temeljno razmotre, ali može nenamjerno dovesti do dugotrajnijeg procesa, jer sudovi nastoje riješiti svaku potencijalnu zabrinutost koju iznesu strane.

Nadalje, u velikim slučajevima međunarodne komercijalne arbitraže (ICA) ili rješavanja sporova između investitora i države (ISDS), podnesci se mogu proširiti na stotine stranica i često uključuju više stručnjaka i obimne dokaze. Ova složenost može doprinijeti dužim vremenskim rokovima dok stranke pripremaju podneske, a tribunali razmatraju ogromne količine informacija.

Kako bi se pozabavila ovim izazovima i ubrzala proces arbitraže, arbitražna zajednica se treba uključiti u kritičko razmišljanje i razviti smjernice mekog prava koje naglašavaju efikasnost, uz istovremeno očuvanje principa pravilnog procesa i pravičnosti. Jedan praktičan korak mogao bi biti nametanje ograničenja broja strana koje imaju podnesci. Podsticanjem konciznosti, stranke bi bile podstaknute da se usredsrede na najvažnija pitanja, čime bi se pojednostavio postupak.

Osim toga, druge mjere kao što je uspostavljanje jasnih vremenskih rokova za podnošenje podnesaka, podsticanje ranih sastanaka za upravljanje predmetima i promoviranje upotrebe tehnologije za razmjenu dokumenata i komunikaciju mogu dodatno poboljšati efikasnost. Uvođenje ubrzanih arbitražnih postupaka, koje su neke arbitražne institucije već usvojile, može igrati vitalnu ulogu u rješavanju pitanja vremena i troškova.

BM: Da li odluka arbitraže mora biti konačna ili postoji viši organ koji može preispitati, potvrditi ili poništiti odluku arbitraže?

BERMANN/DUGGAL: Pitanje da li odluka arbitraže mora biti konačna ili postoji viši organ da preispita, potvrdi ili poništi takve odluke je važno u kontekstu međunarodne arbitraže. Većina zemalja je potpisnica Njujorške konvencije o priznavanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, koja se smatra najratifikovanijim trgovinskim sporazumom na globalnom nivou.

Njujorške konvencije uspostavlja okvir koji promovira konačnost međunarodnih arbitražnih odluka. Prema Konvenciji, međunarodna arbitražna odluka je generalno izvršna u drugim zemljama potpisnicama sa vrlo ograničenim osnovama za osporavanje presude. Dozvoljeni razlozi za osporavanje prvenstveno se odnose na pravilan proces ili proceduralnu pravičnost, kao i na razmatranje javnog poretka. To znači da se, osim kršenja propisanog postupka ili fundamentalnih povreda javne politike, arbitražne odluke obično smatraju konačnim i obavezujućim.

Međunarodni poredak, dakle, naglašava cilj konačnosti u arbitraži. Ovo je ključno, jer strankama pruža povjerenje da će njihovi sporovi biti efikasno riješeni i da će se odluke  poštovati i provoditi. Zemlje koje usvajaju takvu proarbitražnu politiku, dajući prioritet konačnosti odluka i ograničavajući obim za sudsku intervenciju, smatraju se ključnim proarbitražnim jurisdikcijama. Takav pristup potiče povoljnije okruženje za međunarodne investicije i arbitražu, jer uvjerava investitore da će njihova prava biti zaštićena bez dugih pravnih sporova.

Dakle, iako postoje ograničeni razlozi za osporavanje arbitražnih odluka, sveobuhvatni princip koji podržava Njujorška konvencija je promocija konačnosti. Ovaj okvir jača efikasnost i pouzdanost međunarodne arbitraže kao preferiranog metoda rješavanja sporova.

Istina je da je međunarodna arbitraža bila pod lupom, jer je postala sporija i skuplja nego što bi to mnogi praktičari i stranke željele.

BM: Pitanje arbitraže je veoma aktuelno u Bosni i Hercegovini, posebno zbog sve većeg broja tužbi investitora protiv BiH. Zanima nas vaša ocjena gdje je Bosna i Hercegovina danas kada se radi o ovom važnom pitanju?

BERMANN/DUGGAL: Pitanje arbitraže je zaista vrlo aktuelno u BiH, posebno u svjetlu sve većeg broja tužbi koje podnose investitori protiv zemlje. Danas se BiH nalazi u kritičnom trenutku u pogledu međunarodne arbitraže i nekoliko faktora se mora uzeti u obzir.

Prvo, složena ustavna struktura zemlje, koju karakterizira podjela ovlasti između – Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH – što stvara jedinstven pravni ambijent. Entiteti i Brčko Distrikt BiH uživaju značajan stepen autonomije, što može zakomplicirati pravni okvir oko arbitraže. Iako je ova regionalna autonomija od vitalnog značaja za lokalnu upravu, ona predstavlja izazove u kontekstu međunarodnih investicionih sporova. Iz međunarodne perspektive, ove razlike su manje značajne, radnje koje je poduzela bilo koja od tri regije u konačnici se mogu pripisati BiH u cjelini. To može dovesti do nedosljednosti u načinu na koji međunarodna zajednica ispunjava i percipira obaveze ulaganja, što rezultira potencijalnom odgovornošću za zemlju.

Osim toga, kako BiH teži pristupanju Evropskoj uniji, suočava se sa imperativom usklađivanja svojih zakona i regulatornih okvira sa evropskim standardima. Rigorozni zahtjevi EU za pravnom usklađenošću zahtijevat će značajne reforme u različitim oblastima, uključujući arbitražu i investiciono pravo. Ova tranzicija nije samo birokratska vježba, to će zahtijevati radikalne promjene postojećeg pravnog okvira kako bi se osiguralo da ispunjava standarde koje očekuje EU. Ove reforme će igrati ključnu ulogu u jačanju predvidljivosti i pouzdanosti arbitražnog procesa, što je od vitalnog značaja za privlačenje i zadržavanje stranih investicija.

Dok se BiH kreće kroz složen ambijent u oblasti arbitraže, očigledna je opredijeljenost za rješavanje ovih izazova. Interakcija između regionalne autonomije i međunarodnih obaveza, zajedno sa ciljem pristupanja EU, zahtijeva proaktivan pristup reformi i harmonizaciji zakona. Usklađenim naporima i fokusom na usklađivanje sa evropskim standardima, BiH može ojačati svoj arbitražni okvir i povećati svoju atraktivnost kao destinacije za ulaganja.

Prema Konvenciji, međunarodna arbitražna odluka je generalno izvršna u drugim zemljama potpisnicama sa vrlo ograničenim osnovama za osporavanje presude.

BM: Da li BiH ima stručnjake, procedure i druge alate da se adekvatno nosi sa izazovima međunarodne investicijske arbitraže…?

BERMANN/DUGGAL: BiH zaista posjeduje snažan okvir za rješavanje izazova međunarodne investicijske arbitraže, potpomognut aktivnom i posvećenom arbitražnom zajednicom.

Nedavno održavanje 10. Dana arbitraže u Sarajevu u oktobru 2024. godine u Sarajevu, ilustrira dubokoj posvećenosti arbitraži. Ovaj godišnji događaj ne samo da ističe strast i entuzijazam pravnih stručnjaka u BiH, već služi i kao platforma za razmjenu znanja i umrežavanje među praktičarima, naučnicima i studentima.

Organizacije kao što je Udruženje Arbitri igraju ključnu ulogu u promoviranju arbitraže u regionu. Oni su aktivno uključeni u podizanje svijesti o arbitraži kao efikasnom mehanizmu za rješavanje sporova i pružaju vrijedne resurse i podršku pravnim stručnjacima i studentima. Njihovi napori značajno doprinose njegovanju kulture arbitraže i jačanju ukupne pravne infrastrukture u BiH.

Program za razvoj privrednog prava američkog Ministarstva trgovine (CLDP) dodatno jača ovo okruženje podržavajući bosanskohercegovačke studente u njihovoj pripremi za prestižna takmičenja kao što je Vis Arbitration Moot u Beču. Ova inicijativa ne samo da osposobljava studente osnovnim vještinama u međunarodnoj arbitraži, nego i njeguje strastvenu generaciju budućih stručnjaka za arbitražu posvećenih unapređenju ove oblasti u BiH.

Iako je istina da BiH djeluje unutar složenog ustavnog okvira, gdje su ovlaštenja raspoređena u tri regije, za raznolikost predstavlja priliku za saradnju i inovacije. Kretanje kroz složenost rješavanja sporova između investitora i država (ISDS) zahtijevat će koordinirane napore među regijama, ali posvećenost lokalnih praktičara i institucija pozicionira zemlju kako bi se efikasno suočila sa ovim izazovima. Aktivna arbitražna zajednica, organizacije za podršku i posvećeni studenti zajedno doprinose kapacitetu zemlje da ispuni rastuće zahtjeve arbitraže na međunarodnom planu.

BM: Koji su po Vašem mišljenju najveći izazovi sa kojima će se zemlje kao domaćini investicija suočiti u narednom periodu?

BERMANN/DUGGAL: Prema našem mišljenju, najveći izazovi sa kojima će se zemlje kao domaćini investicija suočiti u narednom periodu proizlaze iz sve složenijeg i međusobno povezanog globalnog ambijenta. I međunarodna komercijalna arbitraža (ICA) i rješavanje sporova između investitora i države (ISDS) postaju arene u kojima se rješavaju neka od najhitnijih pitanja društva – od klimatskih promjena do cyber sigurnosti. Kako se ovi izazovi intenziviraju, oni će oblikovati budućnost arbitraže na suštinski način.

Jedan od najznačajnijih izazova bit će sporovi koji proizilaze iz mjera usmjerenih na rješavanje klimatskih promjena i održivosti životne sredine. Bilo da se radi o ICA, koja uključuje privatne subjekte u industrijama kao što su energija ili infrastruktura, ili ISDS, gdje države provode politike kao što su propisi o emisijama ili prelazak na obnovljive izvore energije, zemlje se mogu suočiti sa zahtjevima investitora čiji su finansijski interesi pogođeni. Dok države napreduju sa ambicioznim ekološkim agendama, morat će rješavati ove sporove, osiguravajući da ispune svoje međunarodne klimatske obaveze bez suočavanja sa prevelikim zahtjevima investitora.

I u ICA i u ISDS-u, sporovi u vezi sa kršenjem cyber-sigurnosti, propisima o privatnosti podataka i zaštitom kritične infrastrukture će postati istaknutiji. Kako države donose strožije zakone o zaštiti podataka i mjere cyber-sigurnosti, kompanije koje posluju u sektorima kao što su tehnologija, telekomunikacije i finansije mogu podnijeti zahtjeve protiv tih mjera, bilo putem privatnih ugovora (ICA) ili u okviru ugovora o ulaganju (ISDS). Izazov za države će biti zaštita nacionalne sigurnosti i podataka građana, uz balansiranje očekivanja investitora o stabilnom regulatornom okruženju.

Sporovi koji uključuju ljudska prava i korporativnu društvenu odgovornost pojavljuju se u slučajevima ICA i ISDS. Privatni subjekti koji se bave međunarodnom trgovinom sve više su  podložni kontroli uslova rada, uticaja na životnu sredinu i poštovanja autohtonih zajednica. U ICA, kompanije se mogu suočiti sa ugovornim sporovima u vezi sa klauzulama o održivosti, dok bi se u ISDS-u države mogle suočiti sa zahtjevima ako provode propise koji štite ljudska prava za koje investitori tvrde da štete njihovim investicijama. Izazov je da se države pridržavaju svojih obaveza u vezi sa ljudskim pravima, dok upravljaju potencijalnim sporovima preduzeća koja posluju unutar njihovih granica.

Pandemija COVID-19 dovela je do sporova i u ICA i u ISDS-u, jer kompanije i investitori osporavaju ograničenja nametnuta od strane države, kao što su blokade, prekidi lanca snabdijevanja ili eksproprijacije. Naslijeđe pandemije nastavit će uticati na arbitražu u narednim godinama, sa tužbama koje uključuju kršenje ugovora između privatnih strana u ICA ili hitnim državnim mjerama u ISDS-u. Tekući uticaj budućih pandemija ili globalnih zdravstvenih kriza vjerovatno će dovesti do više arbitražnih sporova, gdje će zemlje morati braniti zakonitost i proporcionalnost svojih postupaka, kako u privatnoj tako i u javnoj sferi.

Uspon veštačke inteligencije (AI) i drugih graničnih tehnologija predstavlja izazove koji će uticati i na ICA i na ISDS. U ICA, sporovi mogu nastati oko intelektualnog vlasništva, ugovora o licenciranju i ugovora o razvoju tehnologije, dok u ISDS-u, propisi o etičkom korištenju ili ograničenju AI mogu biti osporeni od strane stranih investitora. Države koje provode mjere za reguliranje upotrebe AI iz etičkih, sigurnosnih ili kompetitivnih razloga mogu se naći da brane ove radnje u budućim sporovima. Upravljanje složenom interakcijom između tehnološkog napretka i zaštite investicija bit će sve veći izazov.

Svjetski priznati eksperti za međunarodnu arbitražu

Prof. Bermann je direktor Centra za međunarodnu komercijalnu i investicionu arbitražu na Columbia Law School i svjetski priznati autoritet za pravo EU, međunarodne trgovinske ugovore, rješavanje sporova u WTO te transnacionalne parnice i arbitražu. Više od četiri decenije bio je aktivni međunarodni arbitar u komercijalnim i investicionim sporovima u svim sektorima. Redovno se pojavljuje kao vještak pred međunarodnim arbitražnim sudovima, kao i pred sudovima u predmetima vezanim za arbitražu.

Prof. Duggal se fokusira na međunarodnu investicionu i komercijalnu arbitražu i pitanja međunarodnog javnog prava. Iskustvo prof. Duggala uključuje složene sporove u okviru brojnih bilateralnih i multilateralnih investicionih ugovora u Južnoj Aziji, Latinskoj Americi, Centralnoj Aziji, Bliskom Istoku, Evropi i Africi. Pomagao je u posredovanju i pregovorima u složenim sporovima. Radi i kao konsultant Ureda visokog predstavnika Ujedinjenih nacija za najmanje razvijene zemlje, zemlje u razvoju bez izlaza na more i male otočne države u razvoju (UN-OHRLLS).