‘Bio sam fotograf grada, to sam i ostao’

Koncerti osamdesetih godina prošlog stoljeća, bosanskohercegovački izvođači nove generacije i nastupi u ratnom Sarajevu samo su neke od fotografija rock scene 20-og stoljeća koje već decenijama bilježi Milomir Kovačević Strašni, a koje su od 14. novembra izložene u glavnom gradu Češke Republike.

“Za svaki grad me vežu drugi događaji i ljudi i svaki grad obožavam”, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) Strašni koji već odavno živi na relaciji Sarajevo-Pariz.

Serija fotografija nastala na raznim koncertima još od počeka njegovog bavljenja fotografijom predstavljena je kroz 32 profila raznih izvođača poput Dine Merlina, Gorana Bregovića, Kemala Montena, Neleta Karajlića i mnogih drugih.

“Ideja je bila da ne ograničimo Sarajevo na samo jedan uži period pa da kažemo to je bilo tad i poslije kao da nema ništa”, pojašnjava Strašni.

Fotograf koji kako sam kaže živi pod gestom “svjedoka vremena” svoju karijeru počinje osamdesetih godina uz dokumentarnu fotografiju, na kojima se veoma često nalaze scene iz svijeta muzike, koncerata i urbane kulture. U Sarajevu ostaje i tokom rata, gdje bilježi svakodnevni život, ali i sarajevsku muzičku scenu kao i snagu umjetnosti u teškim vremenima.

Niegova djela izlagana su u prestižnim galerijama širom svijeta, uključujući Francusku, Njemačku, Španiju i Sjedinjene Države. Među mnogim međunarodnim priznanjima ističu se nagrade za dokumentarnu fotografiju i humanitarni rad. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, dok je u Francuskoj proglašen za viteza, što je nagrada koja se dodjeljuje umjetnicima koji su značajno doprinjeli umjetnosti i kulturi.

‘Muzika se u Sarajevu uvijek svira'

RSE: Naziv izložbe je ‘Surfing at Bembaša', radi se ujedno o pjesmi Elvisa J. Kurtovića.Koja je ideja ove izložbe? Ovdje na slikama vidimo izvođače sarajevske muzičke scene, rekla bih, osamdesetih?

Strašni: Ima i ratnih i poratnih. Ideja je bila da ne ograničimo Sarajevo na samo jedan uži period pa da kažemo to je bilo tad i poslije kao da nema ništa. Ima, samo je problem što ne možemo sve pokazati jer je mali prostor. Pa smo napravili neki miks. Moja ideja je da pričamo o Sarajevu.

Bila je muzika u Sarajevu, bile su ‘nazovi' slavne godine, međutim, u ratu je bila još zeznutija. A ima muzike i poslije rata. Ima Dubioza, Kultur Shock, grupa Skroz, Sikter, Letu Štuke, Major i još drugih novih grupa koje su možda malo u sjeni i nisu možda toliko medijski zastupljene. Ali, postoji još uvijek ta scena, još uvijek ljudi sviraju, grupice su tu.

Ideja je bila da od 30-32 fotografija ipak prikažemo i taj neki kontinuitet od legende od Pimpeka, Keme, nije tu samo rock, od Bode, Merlina, Bebeka, Zele, Tule, Elvisa, ne znam da li ga možemo svrstati u rock.

RSE: Pa ne znam, dali se izložbi ime po njegovoj pjesmi.

Strašni: Ideja je bila da, bar ono što sam ja htio na fotografijama, da prikažem nešto malo šire i da nije Sarajevo samo neki uski period, nego da je mnogo šira priča, ozbiljnija i da ljudi još uvijek, bio rat, bio mir, prije rata, poslije rata, 20. i 21. vijek, milenijum ovaj, onaj, muzika se u Sarajevu svira uvijek.

RSE: Raspon umjetnika koje vidimo na fotografijama je veliki. Počinje nekad 80-ih, ali tamo ne završava?

Strašni: Ne završava. Fotografije počinju kad sam se ja počeo sa fotografijom. Naravno bila je muzika i prije mene i evo biće i poslije mene i ranije je bila muzika prije mene i evoj biće i poslije mene. Sarajevo je to, svira se.

RSE: Vidite li da traje istim kontinuitetom, kvalitetom, idejom?

Strašni: Pa nije. Nije više isto tržište, nisu isti mediji, promijenilo se. Nisu više sad oni koncerti koji su bili svake subote. Nažalost, pojavljuju se ove neke nove muzike koje baš nisu u skladu sa našim muzičkim osjećajima. Imam osjećaj da dosta nekih grupa danas sviraju u ilegali, polu ilegali, da nemaju prostora ili nemaju tržišta, nemaju konzumenata. Jer to je vrlo uski krug ljudi pa su onda po tim manjim scenama što isto ima svoju draž. Ko voli, ide.

RSE: Ne znam da li je to više testament vašoj fotografskoj kvaliteti, ali meni se čini po fotografijama da je duh scene i da li je sličan.

Strašni: Pa jeste, jeste i ja sam bio i prisutan i u muzici i svugdje negdje pa sam švrljao i snimao. Pogotovo ratni period, bili smo u uskom jezgru Sarajeva. To su bili koncerti ludilo da se ne može opisati.

Sve što se radilo u ratu, bilo je kao da se radi večeras radimo najbolje što možemo, sutra ako budemo živi, budemo. Ako ne budemo, nema veze, ali večeras ćemo napraviti sa bude, pa bio to koncert, bila izložba, bila pozorišna predstava. Vidi se i na fotografijama da ta neka energija, to neko iskonsko, iskreno, iskrena želja da se to veče bude ono najbolje veče.

RSE: Pretpostavljam da je to oslikano i na izložbu koju ste nedavno imali u Sarajevu koja je bila posvećena koncertu za mir.

Strašni: Jeste, to je 1991. To je malo drugačije, ja tamo nisam toliko slikao muzičare, malo iza bine, ali nije bilo to na izložbi. Više sam slikao atmosferu ljudi koji su prisustvovali tome, tom nekom specifičnom ambijentu, specifičnom momentu. Počelo se pucati u Hrvatskoj, Sloveniji. Svi vide da se nešto kuha. Svi su imali želju da se makar svirkom pomogne, da se nešto napravi, da se eventualno zaustavi.

Naravno, možda je to bilo utopijski. Naravno, neki već prigovaraju da je to bilo ovako onako, ali nećemo ulaziti u to što se tiče organizacije.

Međutim, što se tiče ljudi koji su došli na koncert, koje znam i veliku većinu sam znao, oni su došli sa najiskrenijim namjerama da makar svojim prisustvom daju neku podršku toj ideji za mir i da ne bude rata. I to je stvarno isto bila neka druga atmosfera, isto je bilo ludilo.

I super je izložba bila u Bosanskom kulturnom centru, nikad više ljudi nisu imali. Svi su naravno bili zainteresovani. To je bila i naša sudbina. Naravno kad se te stvari rade onda dolaze ljudi, dolaze ljudi koji se prepoznaju na fotografijama, to neki drugi dragi susret.

Tako da je i koncipirana bila izložba da odmah, recimo, poslije tog koncerta, ni godina dana da ista ta Zetra izgori i da je to koncert na neki način da se priča o svemu tome. To je jedan veliki koncert i namjera je bila ozbiljna i iskrena.

RSE: A koliko vam se čini da bi se tako nešto danas moglo desiti?

Strašni: Ne znam u Sarajevu da li se može desiti. Možda da je koncert, da je nešto mirovno.

Ja ne znam da li su se ljudi umorili, da li se boje, da li su skontali da manifestacije ništa ne promijene ili se boje da to ne pređe u anarhiju. Kao što se desilo 2014. godine kad su zapalili, da ne bude nekontrolisano, da neki drugi elementi to ne iskoriste, pa da se to ne ode u pogrešnom smjeru, da se ljudi malo boje, vjerovatno onda kažu “ma pusti, nemoj da talasamo.”

Možda kad bi bio neki mirovni koncert, možda bi to moglo biti. Da li ima kapaciteta da se to organizuje, ne znam. Vjerovatno kad bi neko nešto pokušao, bio bi odaziv ozbiljan i veliki. Koliko vidim na politiku dole više u Sarajevu niko ne reaguje, niko ništa. Ne mislim da je ljudima svejedno, ali su oguglali za taj neki vid protesta. Kad bi bio neki ozbiljan koncert sa ozbiljnom idejom, nikakva manipulacija politička, mislim da bi se to moglo napraviti.

RSE: Šta sada vidite kad izađete na ulice Sarajevo da slikate ljude? Kakav je danas život u odnosu na recimo 80-te kad ste vi počinjali da radite?

Strašni: Ne mogu ja to toliko vidjeti iz moje perspektive pošto nisam tu svaki dan kao što sam nekad bio. I sad znam nekih ljudi srećem ih, pozdravljamo se, ali nije to to.

Nije to kao prije, ostane se sa nekim po pola sata, pa pričate, pa vam neko ostavi nešto da pričuvate. To je danas nepojimljivo da vam neko ostavi svoj stan, svoju radnju, to danas ne može. A to je najnormalnije bilo, svi su imali povjerenja u sve.

Možda je to i do mene, pošto nisam nisam više taj mladić i nisam tu svaki dan. Nema se više te komunikacije. Imaju i neki drugi ljudi, možda to pomalo rade, manje više dobro, ali što se mene tiče imam ja još uvijek i dan danas i fotkica i snimim ljude. Ali budem tu par dana napravim izložbu ili dođem uglavnom s nekim konkretnim projektom, pa mi je energija usmjerena na to. Tako da nije to više ta konekcija.

RSE: Vi ste sad većinu vremena u Parizu?

Strašni: Jesam, ali sve sam više i u Sarajevu. U Parizu mi je proizvodnja, tamo mi je laboratorija i administracija.

Još uvijek radim na filmu, na papiru i hemikalijama koje tamo mogu naći. U Sarajevu ne mogu ništa naći. I nemam ni laboratorije. Kad sam izlazio, to je sve u momentu otišlo.

Ali, evo sada pokušavamo da se i tamo nešto napravi sad kad sam dobio stančić. Vidjet ćemo, možda i tamo bude laboratorija, kao što je nekad bila. Volio bih, imam nekih programa i ozbiljnih namjera. Koliko će to biti moguće, koliko će sredina moći, nažalost, ne možemo sve sami.

RSE: Vi radite još na filmu. Da li ima mladih ljudi koje srećete koje film zanima?

Strašni: Ima, ima. Ima koji žele da uče. To mi je želja eventualno nekoliko mladih učiti ako budu iskreno zainteresovani. Onda bi ja to za drage volje uradio. Mene je neko naučio kad sam bio klinjo sa 17 godina. I obučavali smo mi mnogo mladih, ali možda sad po stare dane da vratimo nešto. Ipak, meni je fotografija dala mnogo u životu.

‘Svaki grad obožavam'

RSE: Koliko su vam doživljati gradova različiti?

Strašni: Različito, za svaki grad me veže nešto. Za Sarajevo i za ovdje i za Pariz. Sinoć sam recimo šetao Karlovim mostom i pravio fotke. Sutra ću nadam se otići do nekog od ovih grobalja. Pariz noćni je nešto, od kafanica pa dalje. Sarajevo nije više toliko noćni, nema neke rasvjete.

Možda malo i s godinama, nije sad više to toliko ulica jer ne provodim više vrijeme kao nekad. I nije više to ta atmosfera u Sarajevu. Ali kad idem u klubove i na koncerte, onda pravim fotkice.

U Parizu sad počinjem sa sezonom noćnog Pariza. Uzmem aparat i noću hodam ulicama Pariza i samo slikam noćne fotke. Tako da ima sve svoje, svaki grad ima svoju dušu i prema svakom gradu ja se odnosim drugačije. Za svaki grad me vežu drugi događaji i ljudi i svaki grad obožavam. I naravno to se vidi na fotografijama.

RSE: Vratimo se ovoj izložbi na moment. Dosta fotografija je napravljena 80-ih godina. Koliko je vama bilo teško da sa ovakvih scena vi odjednom završite na tome da slikate svoj grad pod opsadom?

Strašni: Ja sam bio fotograf grada i to sam ostao. Samo što su se uslovi promijenili. Naravno da nije isto, fotografija je fotografija. Naravno ima tu i ličnih tragedija i gine se.

Jednom fotograf je fotograf i moj gest fotografa je svjedok vremena u kojem živim.

Šta ćemo tako je. Prije su se slikale djevojke po ulicama, odjednom ljudi s oružjem, padaju granate, puca se.

Treba malo vremena dok se taj šok ne preživi. Imam super ratnih fotografija. Ja nisam ratni reporter, ja sam fotograf u ratu. Ljudi malo to nekad shvate, nekad ne shvate. Ja ne trčim za senzacijom, ne trčim da zaradim pare, ne trčim da dobijem neku nagradu, ja sam tu da svjedočim o nečemu. A sa druge strane sam i kao neki mini javni servis, kome god je trebalo nešto da se odradi, neka fotografija da se napravi. Onda isti ti ljudi imaju neke materijale koji su im ostali od nekoga, pa podijele.

To je sasvim drugačija relacija od reportera koji su radili za strane agencije. Koji su dobivali mnogo više para, koji su imali šljemove, zaštitne prsluke. Ja sam imao svoj šareni džemperčić.

Ideš furaš, svako je imao svoju ratnu filozofiju, hoću lijevo, hoću desno, nekada je to i život značilo. U ratu sam bio i snimao. Dok god sam imao filma snimao i koncerte i vesele i tužne i djecu i sve što se dešavalo. Nisam trčao da snimim nešto jer bi mogao dobiti neku veliku nagradu svjetsku, nije me to interesovalo, prodavati svoju tragediju. Nisam neki vjernik, ali jesam fotografski vjernik i to u fotografiji baš i ne ide, pogotovo ako radiš iskreno svoju fotografiju.

Ostao sam, radio sam, životarilo se. Ali uvijek sa ljudima i bila je onda svirki. Pošto smo bili vrlo uski krug ljudi, vrlo smo bili bliski i družili smo se mimo koncerata i onda sve te svirke i sve su fotke su bile ludilo sa svih tih koncerata.

RSE: Svjedok ste vrlo različitih vremena, vrlo različitih događaja. Kad pogledam samo vaše izložbe ove godine od fotografija Vijećnice, koncerta za mir, ovdje muzičara od 80-ih. Šta vam je u fokusu, čemu danas svjedočite?

Strašni: Sad sam negdje između tih raznih svjetova pa nastavljam. Samo sad, završavam te projekte koje sam počeo.

Nažalost sad, sve više vremena provodim za kompjuterom i za skeniranjem, retuširanjem, što oduzima mnogo energije i truda pa malo manje fotkam. Počeo sam raditi kataloge od svih ratnih izložbi, sve su bile pod svijećama, pa sad to hoću da pretvorim u kataloge. To je jednako jako do sada težak posao, ali mora se i to odraditi.

Radim dosta, bilo je nekih ideja za velike izložbe, možda izložba samo ratnih koncerata, ali je potreban ozbiljan prostor. Ili izložba sa svim kulturnim događajima, ima toga mnogo. I već sam to počeo. Počeo sam mnogo projekata, ne mogu sam, naravno, financijski, a i vremenski to već zahtjeva puno energije. Ali polako ja to počnem. Ima toga dosta i sve je ručni rad, ovo je jako teško, naporno za raditi.

Tada nije bilo vode za pranje pa su filmovi jako prljavi. Zahtjeva puno retuširanja truda i nisu više godine. Dosta radim i samo to radim, ništa drugo ne radim. Nije neka finansijska situacija i ovo postaje već neki luksuz, ali eto, još uvijek imam volju i želju i volim to raditi. Naravno dok se još uvijek može.