Categories: Novosti

‘Izmišljanje krivičnih djela’ kao taktika za vraćanje odbjeglih Čečenki u Rusiju

Piše: Lidija Mihalčenko

U Bosni i Hercegovini, u tuzlanskom zatvoru, Selima Hadisova (Khadisova) porijeklom iz Čečenije u Rusiji, čeka sudsku odluku o izručenju. Pobjegla je od nasilja u porodici i zatražila azil u BiH, ali je Rusija zatražila njeno izručenje putem Interpola, jer je u toj zemlji optužena za terorizam.

Čečenka negira krivicu i traži da bude puštena na slobodu kako bi se ponovo spojila sa svoje troje djece, koja su u migrantskom centru skoro dva mjeseca.

Selimina priča nije jedinstvena. Nakon početka invazije na Ukrajinu, stotine izbjeglica iz regiona Sjevernog Kavkaza pokušavaju da se nastane u BiH, ili da je iskoriste kao usputnu stanicu kako bi došli do Hrvatske i zatražili azil u Evropskoj uniji.

Kako je ranije pisao Radio Slobodna Evropa (RSE), tek krajem 2022. godine nekoliko desetina takvih izbjeglica stiglo je u BiH, a neki od njih su i uhapšeni.

Nekoliko organizacija za ljudska prava pomaže Selimi Hadisovoj da izbjegne izručenje Rusiji.

Tea Pokrajčić, koordinatorka organizacije Kuća ljudskih prava Banja Luka, u intervjuu za sjevernokavkaski servis RSE govorila je o specifičnostima koja se tiču izručenja iz BiH, i mogućim kršenjima ljudskih prava u takvim slučajevima.

‘Uznemirujući primjer' sa čime se žene suočavaju na Sjevernom Kavkazu

RSE: Kako biste opisali slučaj Hadisove?

Pokrajčić: Njen slučaj je uznemirujući primjer opasnosti sa kojima se žene suočavaju na Sjevernom Kavkazu. Selima je žrtva rodno zasnovanog nasilja, koja se usudila tražiti zaštitu za sebe i svoju djecu.

Nakon što je konačno uspjela da pobjegne iz Čečenije sa svojom djecom u Tursku, porodica njenog prvog muža, navodno povezana s režimom Ramzana Kadirova, čini se da je izmislila krivične prijave kako bi je prisilila da se vrati.

RSE: Koliko je po Vašem iskustvu uobičajena praksa izmišljanja slučajeva zarad povratka odbjegle osobe?

Pokrajčić: Izmišljanje krivičnih djela protiv žena koje se usude da pobjegnu iz nasilnih domova izgleda kao taktika koju koriste čečenske porodice. U Čečeniji se nasilje u porodici i nasilje nad ženama ne smatraju zločinom, već se, naprotiv, normalizuju, pa čak i javno podržavaju od državnih službenika.

Štetne prakse, uključujući ubistva iz časti, prisilne brakove i kulturnu praksu oduzimanja roditeljskih prava od majki, dovode Selimu i njenu djecu u ozbiljnu opasnost.

Zahtjev za izručenje izaziva strahove od mogućeg povratka u regiju, ozloglašenu zbog zanemarivanja sigurnosti žena i podrške rodno zasnovanom nasilju.

RSE: Da li je Hadisovoj dozvoljeno da vidi djecu?

Pokrajčić: Od 29. septembra 2024. godine, kada je došla u BiH i zatražila azil, Selima se nalazi u zatvoru u Tuzli. Njeno troje male djece odvojeno je od majke na aerodromu i smješteno u ustanovu za maloljetnike bez pratnje.

Prošlo je skoro mjesec dana prije nego što im je konačno dozvoljeno da je vide. Nakon tri sata vožnje, dobili su 15 minuta da budu sa majkom. U zatvorskoj prostoriji za posjete, razdvajalo ih je debelo staklo.

Slučaj Selime Hadisove pokazuje kako se međunarodni ugovori osmišljeni da osiguraju pravdu u inostranstvu, kao što je Evropska konvencija o ekstradiciji, neselektivno koriste za manipulaciju i prekogranično kršenje ljudskih prava.

Upitna ‘zakonitost zahtjeva za izručenje'

RSE: Da li se slučaj Hadisove izdvaja od drugih slučajeva izručenja?

Pokrajčić: Dok je ekstradicija jednostavna pravna procedura za spriječavanje kriminalaca da pobjegnu pravdi u inostranstvu, u Seliminom slučaju radi se o njenom spašavanju od nasilja i daljeg kršenja ljudskih prava.

Član 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP) zabranjuje ekstradiciju državi u kojoj postoji stvarna opasnost od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja.

U Seliminom slučaju, ovaj rizik nije hipotetički: ako bude vraćena u Čečeniju, suočiće se sa sistematskom diskriminacijom, nasiljem i štetnim tradicijama, uključujući de facto lišavanjem roditeljskih prava.

Evropski sud za ljudska prava je dosljednog stava da su takvi rizici dovoljan osnov za odbijanje ekstradicije, jer bi slanje nekoga u zemlju koja ih traži pod takvim uslovima predstavljalo kršenje Konvencije. Štaviše, čini se da su optužbe protiv nje politički i kulturno motivisane, što dovodi u pitanje zakonitost zahtjeva za izručenje.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku











RSE: Kako joj Vaša organizacija pomaže? I kako generalno pomažete u slučajevima zahtjeva za ekstradicijom?

Pokrajčić: Kuća ljudskih prava Banja Luka radi na Seliminom slučaju od njenog pritvora na sarajevskom aerodromu. Radimo sa njenim advokatom Emirom Gazićem, organizacijama civilnog društva i aktivistima za ljudska prava širom svijeta kako bismo spriječili njeno izručenje i osigurali da se njen zahtjev za azil pravilno procesuira.

Radimo na podizanju svijesti o opasnostima sa kojima se suočava i osiguravanju da BiH poštuje svoje međunarodne obaveze prema EKLJP i Konvenciji o izbjeglicama iz 1951. godine.

Nismo se ranije bavili slučajevima izručenja, ali Selimin slučaj je daleko od tipičnog zahtjeva za ekstradicijom – to je ozbiljna prekogranična kriza ljudskih prava koja se ne može zanemariti.

Kako dolazi do izručenja neke osobe?

RSE: Kako generalno funkcioniše proces ekstradicije?

Pokrajčić: Ekstradicija je oblik međunarodne saradnje koji omogućava jednoj državi da zatraži transfer osobe optužene ili osuđene za krivično djelo. U slučaju BiH i Rusije, zahtjevi za izručenje regulisani su Evropskom konvencijom iz 1957. i njena prva dva protokola, kao i bilateralnim sporazumom o međusobnoj pravnoj pomoći iz 1962. godine.

Kada Rusija traži osobu, ona može biti zadržana na graničnim prelazima po nalogu Interpola. Pritvorenik se zatim izvodi pred sudiju za prethodni postupak, koji potvrđuje njegov identitet i obavještava ga o razlozima zahtjeva za izručenje.

Važno je napomenuti da u slučaju Selime Hadisove Rusija nije pružila dokaze o navodnim zločinima koji bi opravdali hapšenje. Selimina potjernica nije sadržavala konkretne optužbe, zbog čega je Sud BiH hitno zatražio informacije koje nedostaju.

Privremeni pritvor za traženom osobom može trajati do 18 dana, tokom kojih se mora razmotriti zahtjev za izručenje. Ukoliko Rusija ne dostavi potrebne dokumente u ovom roku, može se tražiti produženje do 40 dana, kao što se dogodilo u Seliminom slučaju.

Ukoliko do novog roka ne pristignu potrebna dokumenta, osoba će biti puštena na slobodu.

Uobičajeni proces ekstradicije sastoji se od dvije faze: prvo, sud ocjenjuje zakonitost zahtjeva za izručenje, na koji se može uložiti žalba, a konačnu odluku donosi ministar pravde. Čak i ako sud dozvoli izručenje, ministar može odbiti zahtjev.

Ukoliko se donese odluka o izručenju, to se, između ostalog, prijavljuje Interpolu i graničnoj policiji, koji se bave logistikom. Osoba mora biti deportovana u roku od 30 dana.

RSE: Koliko pažljivo Bosna i Hercegovina obično razmatra takve zahtjeve za izručenje?

Pokrajčić: Obavezno je da se ovakvi slučajevi pažljivo ispitaju, tu obavezu propisuje EKLJP, nacionalni zakon o međusobnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, zakon o azilu i tako dalje.

Međutim, u praksi se ova obaveza često zanemaruje. Slučajevi ekstradicije se smatraju hitnim i rijetko su od interesa za javnost – kao rezultat toga, zahtjevi se često obrađuju automatski u svim fazama.

Pritvorenici su često lišeni kompetentnog pravnog zastupnika tokom saslušanja. Sudovi se obično ograničavaju na provjeru očiglednih i lako provjerljivih formalnih uslova, kao što je potvrda da osoba nije državljanin BiH i da nije optužena u drugim slučajevima.

Česta kršenja se dešavaju u slučajevima izručenih lica kojima je presuđeno u odsustvu, bez njihovog prisustva. BiH mora osigurati, i u odluci o izručenju zahtjevati, da tim osobama nakon izručenja bude ponovo suđeno.

Ovaj zahtjev se često krši ne namjerno, već zbog nedostatka posvećenosti ovlaštenih državnih službenika, što rezultira ozbiljnim kršenjima ljudskih prava koja se rijetko priznaju i gotovo nikada ne izađu u javnost.

Najveća nepravda nastaje kada uhapšeni stranci pristanu na pojednostavljenu proceduru izručenja. Iako se ovo može činiti korisnim u smislu vremena i resursa, prihvatljivo je samo ako je osoba zaista u potpunosti svjesna svojih prava, zna i ne protivi se optužbama protiv njih, te razumije nepovratne posljedice svog pristanka.

U pojednostavljenoj proceduri slučaj se praktično ne proučava, a izručenje se vrši “na slijepo”.

U praksi, čak i sudija može vršiti pritisak na ljude, ohrabrujući ih da pristanu na pojednostavljenu proceduru, uskraćujući važne ili prijavljujući netačne informacije kako bi brzo zatvorili slučaj.

Iako se u evidenciji uvijek navodi da je osoba bila obaviještena o posljedicama, ponekad su ove izjave sudije i advokata – često nekompetentnih i nezainteresovanih – u suprotnosti sa činjenicom da ljudi na kraju ne razumiju na šta su pristali. Ovi slučajevi obično ostaju neotkriveni i ne prate se pravilno.

Priredio: Goran Katić

Redakcija

Recent Posts

Vladajući i oporba nastavljaju pregovore o ustavnim sucima

Ustavni sudFoto: Patrik Macek / PIXSELLPregovori vladajućih i oporbe o deset novih kandidata za suce…

20 minuta ago

Izbori u Rumunjskoj: Ljevica vodi ispred krajnje desnice

Parlamentarni izbori u RumunjskojFoto: Alkis Konstantinidis / REUTERSRumunjski vladajući ljevičarski socijaldemokrati (PSD) trebali bi osvojiti…

2 sata ago

Sastanak UN-a o plastici završen bez dogovora

Umjetnička instalacija uočio summita UN-a o plasticiFoto: Gary A Corcoran Arts / ShutterstockZemlje pregovaračice o…

4 sata ago

Nadbiskup Hranić u Osijeku upalio prvu adventsku svijeću

Nadbiskup Hranić u Osijeku upalio prvu adventsku svijeću, počela proslava Dana gradaFoto: Davor Javorovic /…

6 sati ago

FIKRET HODŽIĆ OTKRIVA DANE PROVEDENE IZA REŠETAKA: ‘Lakše sam se privikao na ulazak u zatvor, nego na izlazak’

U nastavku emisije govorit će o danima koje je proveo iza rešetaka, o osuđujućoj presudi…

8 sati ago