Šta radi policija kad prijavite nasilje?

Za jedne je spas, za druge uzaludni poziv bez odgovora. Poziv policiji bi trebao biti prvi korak pri prijavi nasilja, no, realnost je često drugačija. Čak 84 posto slučajeva rodnog nasilja nikada ne bude prijavljeno. Ipak, za pojedine žene koje se u Bosni i Hercegovini odluče za poziv na 122, policija bude jedini spas.

“Zove me policija i govori: ‘Gospođo slobodno vi idite, on je priveden, idete svojoj djeci. Ako nemate s kime, zovite, mi ćemo vas voziti.’ (…) Cijelo vrijeme su me tješili, zivkali,” priča svoje iskustvo Merima, jedna od žena iz Bosne i Hercegovine koja je trpila višedecenijsko nasilje.

Druge, poput Jelene, nisu bile te sreće.

“Polomio mi je nos. Policajac i inspektor koji su došli nisu začinili zapisnik, na sve to mi je rekao inspektor da mi žene imamo jezik, da ne znamo ućutati u nekim momentima. To je prošlo jednostavno nekažnjeno,” priča Jelena.

U zemlji gdje postoje različiti zakoni o zaštiti od nasilja, gdje postoji 14 ministarstava unutrašnjih poslova, samim tim postoje i različiti pristupi u suočavanju sa slučajevima nasilja.

“Postoje institucije sistema, ima dobrih ljudi, mada se sistem ne smije zasnivati na dobrim ljudima,” kaže Fedra Idžaković, stručnjakinja za rodnu ravnopravnost pri misiji OSCE-a u BiH.

Šta je potrebno učiniti da onda kada smo nažalost prisiljeni nazvati policiju naše iskustvo bude više kao Merimino, a manje kao Jelenino? Istanbulska konvencija, organizacije, institucije, ali i pojedinci smatraju da jedan od odgovora leži u policijskoj procjeni rizika.

Kad je nasilnik najopasniji?

Tri odlaska. Tri vraćanja. Troje djece i 23 godine braka sa, kako kaže Merima, stvarno jakim nasilnikom.

“Ako bi ja nešto rekla, on pođe i za vrat da me davi,” priča Merima u prostorijama sigurne kuće koja joj utočište nudila više puta. Njihov smještaj je već odavno zamijenila za svoj stan, no bile su potrebne godine da se izvuče iz kruga nasilja.

Prvi put je u sigurnu kuću došla 2009. godine, nakon rođenja trećeg djeteta. Nakon što je jedne hladne noći suprug došao kući, počeo da prijeti i galami, Merima se sakrila i nazvala policiju, a muž je izašao vani sa nožem da je traži. Policija je došla veoma brzo, malo popričali i otišli. U tom momentu kaže Merima, mislila je da je gotova.

“Jer žrtva kad nazove policiju, nasilnik je tad spreman ubiti, tad su najopasniji. I on zamahnu da me dograbi, pogazio bi me nogama. Kako je zamahnuo ja sam krenula da bježim. Svaki put sam samo bježala da spasim živu glavu. I kako ja trčim, nije prošlo 20 metara, on za mnom trči, ja ugledam policajca trči prema njemu. Oni su mu zamku napravili jer su valjda znali sljedeći korak, jer su ljudi bili stručni.”

Njen suprug je priveden, a Merima je otišla da noći kod sestre. Ipak, ponovo će mu se vratiti. A svemu će prethoditi gotovo talačka situacija. Kada je pobjegla kod sestre Merima je djecu ostavila kući jer suprug do tada nije bio nasilan prema djeci. Telefon neće prestati da zvoni, a bivši suprug prijetit će čak i bacanjem bombe. Sve dok jedne noći nije rekao da, ako se ne vrati kući do 12 sati, on će pobiti djecu.

“Ja kažem svaka čast na akciji, imam svake riječi pohvale i za policiju i za sve. Oni su tako brzo i tako složno odradili posao. Jer je on djecu postrojio, oduzeo im telefone i donio veliki nož i motornu pilu. I rekao im ako ja ne dođem do 12 sati svi će biti mrtvi.”

Suprug je uhapšen a ona se sa djecom sklonila iz kuće, da bi se nakon nekog vremena opet vratila i živjela sa njim još dvije godine. Treći i posljednji put napustila je supruga 2011. nakon prijetnji da će je zaklati.

Svaki put kad je odlazila Merimi je pomagala policija. Supruga bi priveli, nju sklonili na sigurno a onda bi dolazili po nju da je vode u centar za socijalni rad, a sigurna kuća joj je pružala smještaj.

Slabe kazne

No, nemaju svi gradovi u Bosni i Hercegovini sigurnu kuću i policija nije za sve bila institucija od povjerenja.

Za razliku od Merime, Jelenino iskustvo je skroz drugačije. No, njihove sudbine su slične. I imena obje žene su promijenjena kako bi se zaštitio njihov identitet.

Četvero djece i 21 godina braka. Na početku je sve bilo uredu, a onda počinje. Prvo psihičko maltretiranje, pa udarci. Sve je prešlo u fazu, priča, u kojoj su batine dobijali svakodnevno i ona i djeca.

“Samo ću vam reći da u braku nisu sva djeca iz ljubavi,” tokom godina Jelena je trpila razne oblike nasilja.

Kada se dešavalo nasilje ona bi pozvala policiju, ali, kako priča, uprkos patrolama po malom gradu gradu, trebalo bi dugo vremena da dođu do nje.

“Ti ne dođeš sat vremena. Ne možeš me ubijediti da nisi mogao, već nećeš. Kad dođu, umjesto da se ponašaju kako treba, da ga privedu, ne. Oni se obraćaju meni lično: ‘pa de smirite se, pa de izgladite, pa što se svađate, pa i da ga privedemo, on će sutra izaći još gori, pa će ti još gori biti.’”

Uspjela je da se razvede, ali tu nije bio kraj.

Posljednji se put suočila sa tada bivšim suprugom dvije godine nakon razvoda. Došao je na radno mjesto, kako kaže sa namjerom da je pretuče, no između njih je stala njihova kćerka koju je potom pretukao.

Policija je napravila zapisnik kojeg ona nije vidjela, a nije bila pozvana ni na suđenje, ni ona ni kćerka. Kaznu je dobio za narušavanje javnog reda i mira.

“Kao da je došao i bacio razbio pepeljaru, a ne pretukao maloljetnika na javnom mjestu, pritom svoje rođeno. Sudijska presuda je bilo 300 maraka novčanih kazni, jer sudija smatra da je to adekvatno, jer je priznao počinjeno djelo.”

Da su slabe kazne slažu se i stručnjaci. Iako primjeri pokazuju da izmjena ima, one su spore.

Zemlja još uvijek u potpunosti nije implementirala Istanbulsku konvenciju, dokument Vijeća Evrope koji za cilj ima nultu toleranciju na nasilje. U Federaciji BiH još uvijek nije usvojen izmijenjeni Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, a onda kada se izriču kazne, one su većinom uslovne. To je pokazao i Jelenin primjer, kao i uostalom Merimin.

“Ja sam provodio istraživanja, najveći uzorak u Bosni i Hercegovini do sada 425 predmeta,” kaže sudija Muhamed Tulumović, predsjednik Općinskog suda u Tuzli. Istraživanje je radio na 17 najvećih sudova u BiH.

“U tim predmetima, dakle od 425 oko 70 posto su uslovne osobe. Ovo ostalo su kazne i novčane kazne. Vrlo malo zatvorske kazne,” objasnio je sudija Tulumović.

Kako reaguje policija?

No, da bi došli do momenta izricanja kazne, počinioci prvo moraju biti privedeni. Prvo što policija treba da uradi kada izađe na lice mjesta jeste da prekine nasilje, da pruži pomoć žrtvi i da izolira nasilnika pojašnjava Nijaz Drakovac, komandir policijske stanice Goražde.

Od početka ove godine njegova stanica u svom svakodnevnom radu ima i implementaciju policijske procjene rizika.

Prije toga, Federalna uprava policije predstavila je radni nacrt pravilnika odnosno dopune pravilnika o zaštitnim mjerama koje su u nadležnosti policijskih službenika, a OSCE misija je organizovala edukativne seminare. Nakon seminara, pojašnjava Drakovac napravili su listu sa pet pitanja na osnovu kojih mogu dobiti jasniju sliku o intenzitetu nasilja.

“To je historija nasilja, oblici i obrasci nasilja, faktori rizika povezani sa ponašanjem počinitelja, žrtvina percepcija nasilja i otežavajuće okolnosti koje svaka porodica ima.”

Kada prikupe sve informacije onda donose odluku da li se radi o niskom ili umjerenom ili visokom riziku od ponavljanja nasilja u porodici. A ono što rade bez obzira na intenzitet jeste da podnesu zahtjev za izricanje zaštitne mjere. U slučaju visokog rizika stupa se u kontakt i sa tužilaštvom kako bi se tražilo izvršavanje mjere pritvora.

“Onda u komunikaciji sa centrom za socijalni rad i sa žrtvom nasilja nastavimo da smjestimo žrtvu na način na koji to ona želi. Mi ne možemo nju prisiliti da ide u sigurnu kuću, ali joj možemo ponuditi sve ove alternative uz primjenu zaštitnih mjera koje su svrshodne u tom predmetu da pružimo zaštitu žrtvi nasilja u porodici,” pojašnjava Drakovac.

I Fedra Idžaković iz OSCE-a je zagovornica liste koraka koja bi bila što praktičnija za policajce i koju bi on “mogao imati u džepu.”

“Dobra procena rizika podrazumijeva po Istanbulskom konvenciji da vi prepoznate šta je rizično ponašanje, šta može dovesti do rizika i da to odgovorite na adekvatan način od strane institucija, da biste spriječili ponavljanje djela ili femicida,” kaže Idžaković.

Sistem se, kaže Idžaković razvija veoma sporo, ali pomaka ima. Procjena rizika postoji tek odnedavno i to u dijelu BiH. U Republici Srpskoj ona je zakonska obaveza od 2019. godine.

“Procjena rizika, recimo Republike Srpske, što se tiče policije imaju instruktivnu depešu kao interni akt policije i ona kaže ABCD. Nešto tako želimo da uradimo vrlo slično i u Federaciji kako bi izjednačili princip rada svih policija i po kantonima, što je isto važno.”

Procjena rizika se u Federaciji BiH očekuje sa novim zakonom protiv nasilja u porodici. Ipak, ne postoji zakonska prepreka da policija vrši procjenu, pa samim tim ona postaje praksa na pojedinim mjestima, poput Goražda.

Od kada su počeli da rade procjenu rizika imali su 30 prijava i niti jednu eskalaciju nasilja.

“Od presudnog značaja je da da žrtve nasilja u porodici prepoznaju institucije, prije svega policiju jer je policija prva koja koja radi na tom predmetu i na kraju i zadnja.”

‘Policija kao instinkt'

Cijeli sistem zaštite osoba od porodičnog ili rodnog nasilja je kompleksan, zahtjeva senzibilitet, edukaciju, posvećenost i upornost da se počinitelji prijave, sprovedu i kazne.

Za bolje funkcionisanje sistema mora se razumijeti kapacitet policajaca na terenu, centara socijalnih rad tužilaštava, svih u lancu kaže Fedra Idžaković, stručnjakinja za rodnu ravnopravnost u OSCE-u. I treba sistem razvijati sa profesionalcima.

“I druga stvar kojima trebamo također razumijevati jeste da će nuditi neka nova rješenja koju do sada nismo vidjeli na terenu, kao što je izricanje zaštine mjera od strane policije, hitnijih zaštitnih mjera od strane policije, što će također tražiti prilagođavanje sistema, odnosno edukacije policajaca, kako će i na koji način će se to provesti.”

No, efikasnost sistema mora se temeljiti ne samo u brzini odgovora institucija, nego i na tome da institucije pri odgovoru prioritet stavljaju na žrtvu nasilja, kaže Idžaković. I treba pokazati primjere dobre prakse.

“I pokazati ženama koje trenutno ne znaju šta da rade. Godinama trpe zlostavljanje i ne znaju šta rade, čule su gomile vrlo loših priča i one zaista se nalaze negdje u dilemi šta je moguće da se uradi.”

Ipak ona vidi pomake i promjene. Promjenu vidi i po pitanju senzibilizacije policije, u promjeni razmišljanja kod rukovodstva policije koje počinje da vidi da to nije samo privatni problem, već društveni, odnosno da je nasilje nad ženama ozbiljan sigurnosni problem.

“Rast procenta nasilja također znači i da institucije rade svoju poslu i da žene znaju gdje da se jave i da se osjećaju spremnije da prijave nasilje, jer se osjećaju zaštićenije. Ja vidim promjene. Naravno, to nije dovoljno.”

A da je broj prijava u porastu potvrđuju i institucije. Recimo, samo u prvih pola godine u Zeničko dobojskom kantonu bilo je 173 slučaja prijave nasilja, u odnosu na 105 u istom periodu godinu ranije. I u Tuzlanskom kantonu u kojem se nalaze Vive Žene, zabilježen je porast. Prema ranijim podacima porastao je broj prijavljenih slučajeva tokom 2023. u odnosu na godinu ranije i u Tuzlanskom kantonu gdje je u avgustu prošle godine ubijena Nizama Hećimović. Slična je situacija i u Republici Srpskoj. Tokom 2022. godine zabilježen je 861 slučaj nasilja u porodici, dok je u 2023. broj zabilježenih slučaja bio 1.034.

I Jelena i Merima danas su razvedene žene. Nakon decenija nasilja danas žive mirne živote. Jednoj je pomogao sistem, a druga je pomogla sama sebi.

“Bukvalno stala pred ogledalo i samoj sebi: ‘Hoćeš umrijet' il' ćeš ustat' i iz inata svima bit' neko i nešto i izdić' se iznad svega toga.' Znači, bukvalno sama,” kaže Jelena. Iako slobodna i dalje živi u strahu.

Merimin bivši suprug u zatvoru je proveo godinu dana zbog nasilja u porodici. Uprkos dobrom iskustvu kojeg je imala sa sistemom, kaže da je jedini razlog zbog kojeg je on dobio godinu dana kazne jer su svi podnijeli prijavu protiv njega. I policija i socijalni rad i sigurna kuća. Ona danas živi u stanu kojeg je dobila kao žrtva nasilja u porodici. I kaže, odluka da zove policiju kada je preživljavala nasilje bila je instinktivna.

“Oni su me stvarno spasili. Očekivala sam, imala sam neku nadu i povjerenje da bi ipak trebali da me spase. I tako i bilo. Jer sam čvrsto vjerovala.”

Prvi korak pri prijavi nasilja je poziv policiji na 122. Ili poziv na neke od specijaliziranih SOS brojeva, 1265 za Federaciju BiH i 1264 za Republiku Srpsku. Sistemi zaštite sporo rade, ali uprkos propustima postoje iskustva i Merime i Jelene. Ali ipak cilj je raditi na promjeni sistema i vrijednosti na takav način da nijedna žena nikada više ne doživi ono kroz šta su prošle Merima, Jelena i 736 miliona žena na svijetu koje su bile izložene partnerskom nasilju.