Iračanin u strahu od smrtne kazne traži zaštitu u BiH

Šezdesetogodišnji Iračanin F. A. J. više od dvije godine bezuspješno traži zaštitu u Bosni i Hercegovini, tvrdeći da strahuje da će u domovini biti izložen smrtnoj kazni.

Azil u BiH zatražio je odmah po dolasku 2022. godine, ali mu on nije odobren, jer Sud BiH nije utvrdio da postoje stvarni rizici da bi ovaj čovjek u Iraku bio progonjen.

Umjesto azila Iračanin je dobio pritvor – zbog procjene državne Obavještajno-sigurnosne službe da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH.

Više od osam mjeseci smješten je u Imigracionom centru u blizini Sarajeva, ustanovi zatvorenog tipa u kojoj je kretanje strogo ograničeno. U ovom centru čeka konačnu odluku Suda BiH o protjerivanju iz zemlje.

U međuvremenu, Ustavnom sudu BiH upućena je apelacija Iračanina koji tvrdi da su mu prekršena prava u postupku azila.

Ovaj sud donio je 31. decembra 2024. privremenu mjeru kojom se zaustavlja proces njegova protjerivanja do odluke Suda u vezi s postupkom azila.

Nema zvaničnih informacija o detaljima zbog kojih Iračanin predstavlja opasnost za BiH, niti za njim ima javno objavljene potjernice bilo koje zemlje.

Izvor RSE u Službi za poslove sa strancima BiH naveo je da je osumnjičen za terorizam.

Nejasno je i gdje bi Iračanin mogao biti protjeran, ako ne u Irak, jer BiH nema listu sigurnih trećih zemalja, a osobe kojima prijeti progon ili smrtna kazna ne bi trebale biti vraćene u svoju domovinu.

“Radije me ubijte ovdje”

Šezdesetogodišnjak je u izjavi za RSE naveo da je u BiH stigao 2022. godine, uglavnom, pješačeći preko Turske i balkanskih zemalja.

Na saslušanju pred Sudom BiH, 13. novembra, ustvrdio je da se nije ogriješio o zakon i da “nije obaviješten zapravo zašto se nalazi u zatvoru”.

Na pitanje RSE od čega konkretno strahuje u Iraku, u pisanoj izjavi je naveo da to nije sigurna zemlja, jer ne poštuju ljudska prava.

“Troje mojih članova porodice su nestali, ja ne znam gdje su niti sam kada čuo o njima išta. Ljudi koji su se izjašnjavali kao suniti su umrli ili su protjerani iz države. Imamo i smrtnu kaznu i druge kazne zbog kojih se bojim vratiti u svoju državu”, kaže on.

Tvrdi da mu se porodica trenutno nalazi u mjestu Kirkuk, 250 kilometara sjeverno od glavnoga grada Bagdada. Riječ je o iračkom Kurdistanu, poluautonomnoj pokrajini.

“Ne mogu da izađu iz tog mjesta. Ja sam po porijeklu Arap sunit i bio sam imam i hatib (govornik) u mesdžidu. Oni uporno žele da me vrate u moju državu i spominju da je to zakonski dopušteno. Nemojte, radije me ubijte ovdje”, istaknuo je u pisanoj izjavi za RSE.

Iračanin je, prema njegovoj izjavi, do 2014. godine živio u pokrajini Saladin. Tamo je bio propovjednik zbog čega je, naveo je, imao probleme i tokom režima Saddama Huseina.

Iz Saladina je otišao u Kurdistan, a nakon ulaska terorističke grupe “Islamska država” 2014. napustio je Irak i otišao u Tursku, a kasnije u BiH.

On je naveo da je zbog svojih javnih govora koji su bili usmjereni na aktualne političke teme i zbog činjenice da je sunit, koji su bili manjina, imao brojne probleme.

Iračanin je Sudu dostavio i materijalne dokaze koji pokazuju da su mu prijetili članovi organizacije Bedr u pokrajini Saladin. Naređeno mu je da napusti pokrajinu s porodicom, navodi se u dokumentaciji o Iračaninu dostavljenoj Sudu.

Organizacija Bedr je šiitska politička stranka i paravojna snaga koja djeluje kao najstariji zastupnik Irana u Iraku. S obzirom na duboke veze grupe s Iranom i njenu političku i vojnu nadmoć, analitičari organizaciju Badr u Iraku porede s Hezbolahom u Libanonu.

Međunarodne i iračke nevladine organizacije upozoravale su posljednjih godina da vlada u toj zemlji nastavlja koristiti antiteroristički zakon kao izgovor za pritvaranja bez odgovarajućih procesa.

To se većinom odnosi na sunitske Arape, uključujući one za koje se sumnja da su povezani s tzv. Islamskom državom, navedeno je u izvještaju State Departmenta za 2023.

Oni čine približno 90 posto svih zatvorenika u pritvoru, među kojima je i 9.000 osoba koje su dobile smrtnu kaznu, kaže se u izvještaju.

Odbijen azil

Šezdesetogodišnjaka koji traži azil u BiH, zastupaju advokati iz “Vaših prava”, organizacije za besplatno pružanje pravne pomoći sa sjedištem u Sarajevu.

U toj organizaciji kažu da mu je Sektor za azil Ministarstva sigurnosti BiH dva puta odbio zahtjev za azil, te da je tu odluku nakon uloženih žalbi potvrdio i Sud BiH.

Iračanin je 20. maja 2024. smješten u Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu.

“Nakon što je Služba za poslove sa strancima zaprimila informaciju da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH, određena mu je mjera nadzora u Imigracionom centru”, naveli su iz Službe za poslove sa strancima BiH za RSE.

Mjera nadzora produžena mu je 13. novembra prošle godine i može trajati najduže 90 dana, odnosno do 10. februara.

Zakon o strancima propisuje da mjera nadzora smještanjem u Imigracioni centar ne može trajati duže od 18 mjeseci.

Pravni zastupnici Iračanina kažu za RSE da su se obratili i Ustavnom sudu kako bi spriječili da muškarac bude protjeran, kao i da se preispita odluka o azilu.

Iračanin tvrdi da je nepružanjem azila povrijeđeno njegovo pravo na život, kao i da je Služba za poslove sa strancima u toku postupka za azil tražila informacije od Iraka, čime je ovaj proces ugrožen.

Zinaida Lapo, iz organizacije “Vaša prava”, kaže za RSE da razlog odbijanja zahtjeva za azil nije krivični ili građanski postupak, koji se protiv njega vodi u Iraku, niti trenutno postojanje neke optužnice ili osuđujuće presuda.

S druge strane, advokatica Lapo ističe da je standard Evropske konvencije o ljudskim pravima da osoba koja je pod nadzorom zna zbog čega se nalazi u detenciji.

“Do danas mi zapravo ne znamo, niti on zna, zbog čega predstavlja prijetnju po sigurnosti BiH. Postavlja se pitanje zašto ne bude krivično procesuiran i da mu se u krivičnom postupku pruži mogućnosti da se adekvatno odbrani. Ovako, ne zna zbog čega je opasnost, niti može adekvatno da iznese svoje pravo”, kaže ona.

BiH bez liste sigurnih trećih zemalja

Zakonom o strancima BiH propisano je da stranac ne smije biti prisilno udaljen ili vraćen u zemlju u kojoj su mu ugroženi život ili sloboda.

Osobe koje su proglašene prijetnjom za nacionalnu sigurnost ili su pravosnažno osuđene za teško kazneno djelo, mogu biti protjerane u drugu državu, osim ako bi time bile u opasnosti od smrtne kazne ili mučenja.

Za takve slučajeve, pojedine zemlje u Evropskoj uniji, kao i zemlje regije imaju listu sigurnih trećih zemalja.

“I za ovog Iračanina bi se trebala sad tražiti treća zemlja. No, to je komplicirana procedura i s listom. Ovako je posebno teško i sporo, a sa listom bi išlo donekle brže”, kaže Zinaida.

U Službi za poslove sa strancima za RSE kažu da BiH nema usvojenu zvaničnu listu sigurnih trećih zemalja, zbog “složenosti usklađivanja kriterija za određivanje sigurnosti zemalja, kao i potrebe koordinacije sa drugim relevantnim institucijama i međunarodnim standardima”.

Postojale su određene inicijative i razgovori na temu uspostavljanja takve liste, ali proces je još u fazi razmatranja, kažu u Službi.

Prema međunarodnim propisima, sigurna treća zemlja je država koja nije zahvaćena ratom, i u kojoj stranac može dobiti adekvatnu zaštitu i nema opasnosti od progona bez obzira na rasu, religiju, naciju ili političko opredjeljenje.

U slučajevima kada ne može vratiti osobu u zemlju porijekla, Služba za poslove sa strancima BiH može, uz suglasnost te osobe, pokrenuti proces iznalaženja sigurne treće zemlje, koja svakako mora pristati da prihvati osobu.

“Iako BiH trenutno nema zvanično usvojenu listu trećih sigurnih zemalja, u praksi se koncept ‘treće sigurne zemlje' primjenjuje u skladu sa međunarodnim standardima i zakonodavstvom”, kažu u Službi.

Odluku o tome koje se zemlje smatraju sigurnim zemljama porijekla i sigurnim trećim zemljama donosi Vijeće ministara BiH na prijedlog Ministarstva sigurnosti, uz mišljenje Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva pravde BiH.

Ocjena da li je neka zemlja sigurna zemlja porijekla ili sigurna treća zemlja temelji se na informacijama dobivenim iz pouzdanih izvora, poput izvještaja relevantnih organizacija kao što su Amnesty International, EUAA i drugih.

“Iako je Zakon o azilu donesen 2016. godine, nadležne institucije još uvijek nisu donijele listu sigurnih trećih zemalja”, kaže Lapo iz “Vaših prava”.

Kada nije moguće primijeniti pravilo readmisije – vratiti osobu iz zemlje iz koje je došla – ili u zemlju porijekla, nadležni organi analiziraju svaku situaciju pojedinačno.

Ako nije moguće udaljenje u treću zemlju s kojom BiH ima potpisan Sporazum o readmisiji, stranac može dobiti alternativne mjere, uključujući rješenja poput humanitarnih ili privremenih dozvola boravka, odnosno donosi se blaža mjera nadzora na određeno područje ili mjesto, gdje se lice obavezuje da se redovno javlja nadležnoj organizacionoj jedinici Službe ili policiji.

Do kada može trajati boravak u Imigracionom centru?

Da je pronalazak sigurne treće zemlje dug proces pokazao je prije desetak godina i slučaj Sirijca Imada al-Husina, poznatijeg kao Abu Hamza.

On je uhapšen u oktobru 2008. u akciji više sigurnosnih agencija zbog procjene nadležnih da predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost, te mu je bila izrečena i mjera protjerivanja iz zemlje.

Međutim, s obzirom na to da bi mu u Siriji bila ugrožena ljudska prava, nisu bili stvoreni uvjeti za njegovo protjerivanje.

Advokat Osman Mulahalilović, koji je zastupao Abu Hamzu, kaže da obavještajne službe u svim zemljama, uključujući i onu u BiH, nemaju obavezu navesti razloge zbog kojih je proglašen prijetnjom za nacionalnu sigurnost.

“Nemaju obavezu ni prema advokatima, to su njihova operativna saznanja. No, to se kosi sa problemom šta će se desiti ako ta osoba bude izručena zemlji u kojoj nema nikakvih ljudskih prava i sloboda, a Evropska konvencija kaže da svako ima pravo na život. Moja teza je, ukoliko je prijetnja, izvedite ga pred sud da ga branimo. Dajte optužnicu da ga branim, pa da se vidi je li kriv ili nije”, kaže Mulahalilović za RSE.

Abu Hamza je bio pritvoren u Imigracionom centru u Sarajevu sve do februara 2016., jer je BiH tražila zemlje koje bi ga eventualno prihvatile.

Vlasti su tada kontaktirale 38 zemalja s ciljem da bude prebačen u treću zemlju, međutim sve su odbile taj zahtjev koji je upućen posredstvom Ministarstva vanjskih poslova BiH.

Na slobodu je pušten u februaru 2016. godine, nakon što je Evropski sud za ljudska prava utvrdio da se dugotrajnim pritvaranjem krše njegova ljudska prava.

Evropski sud donio je u junu 2019. odluku da mu je BiH dužna isplatiti oko 9.000 eura zbog kršenja prava tokom pritvora.