Redakcija
Robna kuća Nama u Ilici
Foto: Sandra Šimunović / PIXSELL
Uspomene na prve kupovine, prve pokretne stepenice, desetljeća rada i usluge kupcima. Duže od stoljeća Nama je simbol Zagreba.
Kako je potamnio njezin sjaj i kome će pripasti dvije preostale zgrade u centru grada? Što je pošlo krivo, što kažu kupci i zaposlenici? Ima li Nama ipak budućnost?
“Raditi u Nami, to je bila lutrija”
– Ona je sentiment nekog djetinjstva, prvih pokretnih stepenica, te sjajne secesije unutar nje, jedne raskoši, jednog bijega iz sivila suvremenosti, kaže ekonomistica i arhitektica dr. sc. Marina Pavković u novoj epizodi HTV-ove emisije Labirint posvećenoj Nami.
– Raditi u Nami, to je bila lutrija. Dan danas ja se osjećam jako ponosnom što radim u Nami. I ne bih je mijenjala. Ni za veću plaću, kaže Tatjana Katić, prodavačica u Nami.
Ono što je Većeslav Holjevac napravio za Zagreb, to je Franjo Balen napravio za Namu, kaže Pavković.
Na prvom katu robne kuće u Ilici bio je tzv. tunel jeftinoće, u kojem ste stalno mogli kupiti neke povoljne i jeftine stvari.
Uveo je katalošku prodaju, koja do tada nije postojala, uveo je potrošačke kredite.
– Dakle, on je zapravo društvenu Namu u socijalizmu vodio na kapitalistički način, vrlo promućurno, vrlo spretno, kaže Pavković.
Jake udarce Nami radi stabilizacija ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća i enormno divljanje inflacije. A s druge strane su se otvorile granice i ljudi su kupovali jeftinu robu…
Katić je u Namu došla odmah nakon škole, u srpnju 1986. godine. Bilo joj je to prvo radno mjesto.
– Bila sam presretna što sam došla u ovakvu prestižnu krasnu kuću. To je u cijeloj Hrvatskoj, odnosno tada Jugoslaviji, bilo nešto jedinstveno, prisjeća se.
– Uvijek je bila kvaliteta robe. Još za vrijeme Jugoslavije, naravno, nije bilo nikakvog uvoza. Sve se proizvodilo u tadašnjoj Jugoslaviji, kaže Katić.
“Imali smo dojam kao da je smišljeno da moramo propasti”
Pavković kaže kako je Nama čak i prve godine rata uspjela dobro funkcionirati.
– A onda se događaju uništavanje robne kuće u Vukovaru, onda vam se događa da Vinkovci ili Sisak stradavaju, dolazi do slabljenja tog enormnog portfelja i problemi se zapravo posve logično akumuliraju u tim godinama, kaže.
Manuela Tašler, urednica i komentorica Lidera, objašnjava kako je PBZ već tada u tom razdoblju bio veliki vjerovnik Name, od koje je imao velika potraživanja. I kad su dionice, one koje nisu ostale upisane od strane zaposlenika, ponuđene pravnim i fizičkim osobama, PBZ je uskočio i pokupovao više od 50 posto – što od radnika, što od onoga što se nudilo na tržištu.
– Nismo dobivali redovne plaće i nismo znali to stanje kako je banka tvrdila da nam nije vlasnik, kaže Dragica Petrinjak, povjerenica Sindikata radnika u trgovini Nama 1995.-2013.
– Htjeli smo da se radi sanacijski plan, da bi naši dobavljači kojima smo puno dugovali dobili Namine dionice, odnosno kupili bi Namine dionice za svoj dug. Pretvorili bi dug u dionice i to nam je bio spas. I bilo je super odrađen taj program da se Nama spasi. Ali nije se ništa poduzimalo, dodaje.
Potkraj ožujka 1994. godine Hrvatski fond za privatizaciju prodaje PBZ-u većinu svog vlasničkog udjela. Uz Privrednu banku u vlasničkoj strukturi Name sudjeluju i mali dioničari. Novi upravni odbor i menadžment zatiču Namu s praznim policama i asortimanom od samo 2500 proizvoda.
Petrinjak kaže da je Marija Šola, tadašnja predsjednica Uprave Name, preko PBZ Investa naručivala robu koja nikome nije trebala.
– Imali smo dojam kao da je smišljeno da moramo propasti i da Nama ne može postojati, kaže.
Cijelu emisiju možete pogledati u nastavku:
Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i YouTube!
